Mladen Lompar: Mit izgubljenih dodira
| Velike teme koje sahranjujem talas je nanio parče ružnog sjećanja kao unakaženu lutku a toliko lijepog ne znam više pamtiti i sahranjujem svoje velike teme 1. nijesam čekao da me potre sopstvena legenda nijesam bio samo zbog svjedoka da bi kazivali što sam uradio (iako nijesam znao) da bih počeo život sa mrtvima sile naličja (kao urođenu zakonitost) izlučivao sam kroz spasonosnu pisaljku i nijesam čekao da me potre sopstvena legenda 2. (leptiri umiru kad su najljepši svici kad najjače bljesnu) i pred predugim udesom bili smo čudesno mirni (leptiri umiru kad su najljepši svici kad najjače bljesnu) a po božanskom redu na kraju uvijek dolazi mit iščezlih dodira 3. htio sam tvoje posrnuće za pokriće svog grijeha je li ovo način da ipak budem kažnjen ti što nijesi imala više ni vremena svetiš mi se pogledom posljednjim htio sam tvoje posrnuće za pokriće svog grijeha 4. crna čestica u ljepoti tuđe svjetlosti bila si crna čestica u vatrometu i pala si na pločnik u ljepoti tuđe svjetlosti nijesi planula a neko je mogao da te prepozna 5. smrt je uspostavljala zakone čednosti (svi mi volimo svoje mrtve) smrt je uspostavljala zakone čednosti a već smo bili stasali za kaznu i neprikladne novosti o sebi Nesanica ali san može biti gori zato možda treba unijeti u pjesmu samo tu jednu riječ i čekati tešku usnulost u svitanje Osmijeh sa davne književne večeri bio sam usidren u bajci do dolaska glasnika sa pričom o tvom kraju jer već dugo u kući (iza prozora uz bučnu ulicu) ogledalo ti ponavlja lik u sceni dvostrukog bola a napolju miriše lovor kao onda kad si rekla da znaš da si me usrećila i dodala da ideš kuda - pitao sam od tebe - reče ali produžila si do plave osmrtnice (na cetinjskim lipama) sa koje mi se smiješiš na onoj davnoj književnoj večeri Niko se ne želi vraćati ko će to više znati da li je ovaj pepeo spomen zla (mada bi normalno bilo) i da na horizontu odakle se pomalja vrh jarbola nije više more (a trebalo bi da jeste) ostavi sve tako niko se ne želi vraćati do ovog zgarišta odakle treba da nastavim ili ne svejedno Luksuz zabrane toliko toga su prećutali pretočili u tajne foneme u zakletve u molitve nemušte i arhonti i sveci i smrtnici i prah što mu se molimo... svi što su znali da zgriješe da ukradu tren u muzeju ili naosu u bolesničkoj sobi pod kišobranom u parku 13. jul |
|
|||||
|
|||||
|
|||||