Ovu bi priču, na Kišov način, trebalo otvoriti dokumentom koji bi mogao glasiti ovako: “Na trećoj sjednici Žirija za dodjelu Njegoševe nagrade, kojoj je predsjedavao akademik... donijeta je odluka da se za najbolju objavljenu knjigu u protekle tri godine proglasi knjiga Desanke Maksimović itd. itd”. Da sam to uradio sad bih znao i ime akademika koji je predsjedavao, dan, mjesec i godinu donošenja odluke, članove Žirija, nagrađenu knjigu, njenu neoborivost i još mnogo toga. Ali, u dokumentima i novinskim izvještajima, nema jednog detalja bez kojeg bi ova priča bila besmislena. Uostalom, svoj iskaz smatram najboljim dokumentom, jer sam toj Sjednici prisustvovao na molbu jedne beogradske redakcije.

Poslije glasanja jedan član žirija, naravno crnogorski, listajući s olakšanjem je zaključio: “Dobro je što smo donijeli ovakvu odluku - Desanka je s nogama u grobu, a Kiš je još uvijek mlad i ima vremena za nagradu.” Imao je taj pisac tako prodoran glas da je potpuno nadvladao žamor u Maloj sali cetinjske opštine. Uostalom, intonirao ga je dovoljno jako da ga svi čuju. U nedostatku valjanog opravdanja za donijetu odluku, taj humanitarni razlog pokosio je sve rezone. I sa njima samu Njegoševu nagradu, čije se dodjeljivanje do danas svelo na obično provincijsko mrcvarenje.

Sticaj okolnosti, ili sudbina, kako bi Kiš rekao, slomili su i tu slamku spasa časti svih koji su tog popodneva bili protiv svoje savjesti. Danilo je ubrzo potom obolio od raka pluća, a poslije nekoliko godina umro u Parizu. Desanka Maksimović je učvrstila svoj starački hod, nastavila da piše, putuje, konferiše, kako joj je pisao Zogović, čak i da u Godinama raspleta pozdravi “mesijanski” dolazak Slobodana Miloševića.

A što je sa humanitarcima iz žirija. Onog ubjedljivog glasa, sjetio sam se prije deset godina, na aerodromu Ćilipi, gdje sam, sa Danilovim bratom od ujaka Brankom Dragićevićem, bio da ga ispratimo za Pariz. Stigli smo u posljednji trenutak, jer su putnici već bili pozvani za ulazak u avion. Danilo se vratio na kratko, i pri šanku nam, gotovo sintetičkim glasom rekao: “Idem u Pariz da umrem”. Bio je siguran. Majstor sumnje kao vrhunskog principa u stvaralaštvu, ničim nam nije davao nadu da griješi u svojoj procjeni. Ostavio sam ih nasamo, bez želje da čujem njegovu testamentarnu poruku. Dva mjeseca poslije Kiš je umro.

Ova dva detalja su najbolja potvrda njegove tvrdnje iz jednog intervjua (1978) gdje kaže: “I, ako se ne varam, mislim da je celokupna moderna književnost, od Flobera naovamo, zasnovana upravo na tom saznanju: da je stvarnost fantastičnija od svake fantazije.”

Na koncu, ona testamentarna poruka ovog književnog patricija, koju nijesam čuo na Ćilipima, njegovim riječima mogla bi glasiti: “nije se kladio na trenutak nego na vječnost”.