Član žirija za nagrade “Zaloga“, koje dodjeljuje književna zajednica “Vladimir Mijušković“, Vukoman Otašević uručio je 11. semptembra, u prepunoj sali “Zahumlja” priznanja ovogodišnjim laureatima - Obradu Neneziću za dramu, Maksimu Vujačiću za pubicistiku, Marijani Blečić za poeziju i Ani Pejović za prvu knjigu, dok je glavna nagrada “Vito Nikolić“ pripala pjesniku i akademiku Mladenu Lomparu.

Veče koje su organizovali Centar za kulturu i JU „Zahumlje“ imalo je dva dijela – prvi, posvećen nagrađenim književnicima i drugi, posvećen 15-godišnjici od smrti Vita Nikolića.

Žiri, koga su osim Otaševića činili i predsjednik Peko Nikčević, Dobrilo Pavić i Snežana Pejović, sve odluke usvojio je jednoglasno, a nagrađenima su uručene diplome “Zaloga“, koje je osmislio Vito Lekić, te statua s likom Vita Nikolića koju je u bronzi izlio Sreten Milatović.

U ime nagrađenih žiriju i prisutnima zahvalio se Mladen Lompar, skrenuvši pažnju na Vitovu pjesmu “Noć nad Dubrovnikom“ za koju je kazao da je “dovoljna da ga svrsta u besmrtne pjesnike”:

Zato se te noći kad je obolio od Dubrovnika zastidio svih nas koji smo pohađali velike univerzitete, manje od njegovih. Pjesma je izašla u “Monitoru”, a onda dugo poslije toga niko nije štampao ni nju ni druge pjesme.  Razlog je vjerovatno “krik pjesnika i stid onih koji nijesu imali savjesti”.

Književnik i književni kritičar Božo Koprivica kazao je da je Vito pripadao “bratstvu ukletih pjesnika“, koji nije dozvolio da na porodičnoj tragediji gradi poeziju, znajući da nesreća nije garant za dobar stih. Koprivica je govorio o Vitovim pjesmama koje su nastale u različitim periodima njegovog stvaralaštva, poseban akcenat stavljajući na pjesme koje su vezane za rat.

Pavle Goranović je istakao da su Vitovi stihovi jednostavni, što je odlika rođenih pjesnika, ali da njihovo tumačenje ne smije da bude uprošćeno:

Istinskom poezijom od vajkada smatrala se ona poezija koja nikada ne zastarijeva, koja se u raznim vremenima, jednako poetskim i nepoetskim, i na raznim mjestima čita i izgovara sa istom strašću. Takva je poezija Vita Nikolića. Pravi pjesnici su se odavno prepoznavali kako po svojim posebnim svjetovima tako i po odnosu prema poeziji kao prema najbezazlenijoj ljudskoj djelatnosti, onoj koja je najnevinija, najzanesenija i vjerovatno najuzaludnija. Takvim pjesnicima pripadao je i Vito Nikolić.
On je vjerovao u zajedničku sudbinu i zajedničko proživljavanje pojedinačnog i svjetskog bola. U neki zajednički usud svih umjetnika, umjetnika svih razdoblja. Vitova poezija  je takva da se s njom lako sroditi.

Između korica svake svoje knjige, kao u nekom relikvijaru, smjestio sam dio samoga sebe, ono za što sam vjerovao da bi trebalo biti moja prepoznatljivost.