Zar sam ikad mogao pomisliti da ću ovdje, u ovom gradiću, ostarjeti i odavde se osvrtati unatrag? Kako sam se uopće našao na ovom mjestu i u čiju sam selekciju upao; tko je taj raspored mojih satova uredio? Sada kroz prozor radne sobe gledam more, ne samo kad predahnem i odvojim se od knjige koju čitam ili rukopisa na kojemu radim, nego sve češće kao ovisnik koji više bez toga pogleda ne bi mogao zamisliti svoj život, svoj radni dan. Tko god me ovdje doveo, zahvalan sam mu, možda je to upravo ono što sam želio, moje je bratstvo malo, ali smo međusobno povezani i bliski, ne samo onim što nas jednako tišti, nego i stvarima koje se ne mogu definirati. Uvijek, prije nego počnem s pisanjem, gotovo obredno pročitam nekoliko pjesama i često se zakačim za neki stih koji potom cijelog dana ili dulje odzvanja u meni; danas je to stih Czeslawa Milosza: “Nisam znao da brda Berkeleyja bit će posljednja”, ponovim ga svaki put kad pogledam more; netko će jednom posljednji put vidjeti “brda Berkeleyja”, a netko ribarsku brodicu u hrvanju s valovima ili u daljini dugački tanker koji lagano plovi i nestaje na obzoru.

Cijelo prijepodne protječe mi u pripremi, mučim se kako nastaviti s poglavljem, listam bilježnice, htio bih još ponešto o gimnaziji, unatoč tomu što sam se zaricao da neću pisati o đačkom dobu, o gimnazijama kroz koje sam prolazio, ne zato što sam učio ono što ću zaboraviti i nanizao traume, uostalom, najslađe se piše o traumama, nego zato što su mi dosadni ljudi koji pričaju o gimnazijama i profesorima, ma koliko bili zabavni, kao što su mi dosadni oni koji gnjave o služenju vojnog roka i hvale se fotkama u vojničkoj odori, ali ću i ja, ma koliko mi to bilo mrsko i odbojno, reći još koju o gimnaziji, a potom i o vojsci, ako se iz toga mog teškog razdoblja može još poneka kap iscijediti. Bez tih elemenata ne bi moja životna tablica ostala oskudna, imam u svom rudniku zaliha, imam priča koje još nitko nije čuo, pa i onih koje nikad neću ispričati, ali bez osvrta na đačko doba, ma koliko ga u svojim bilješkama nazivao ledenim dobom, ne bi bilo mnogih prijateljstava koja su se upravo tada začinjala.

Već sam objavio u knjizi “Pisanje ili nostalgija“ da sam još kao maturant, u kavani Ruski car, upoznao Danila Kiša, kasnije bliskog prijatelja, “blizanca”, kako nas je umiljato zvala jedna čarobna gospođica davno pokopana. Opis susreta s Kišom u Ruskom caru danas bih stavio pod povećalo, pisao bih smireno i drukčije, ali tomu se ne kanim vraćati, a jedino je opravdanje za taj tvrdi stil što je tekst pisan drhtećom rukom, u teškom času. U ovoj knjizi, i ovom poglavlju, volio bih da memoarsko poprimi nešto dvojbeno, pa čak i da se doimlje kao izmišljeno. Kratki susret s Kišom, možda samo mjesec dana nakon našeg poznanstva u Ruskom caru, nije bio neki veliki događaj, ali priče često počinju i od nečega bezazlenog. Onda, ne moram hitati, pa ću prije toga tek letimice dotaknuti Drugu beogradsku gimnaziju u koju sam se uz moljakanja i crnogorske veze jedva upisao; ocjene mi zasigurno nisu bile preporuka, ali nekoliko lirskih minijatura objavljenih u glasilima mladih, pomogle su da me ravnatelj gimnazije prof. Petrašin Nikitović primi na razgovor.

Sjećam se da mi je odmah ispričao povijest škole, otkad je dokad bila Druga muška gimnazija, kako su nastali mješoviti razredi i tko je sve predavao i maturirao u toj gimnaziji, “možda će i na to tvoje blijedo lice pasti neka kap slave koja se još cijedi s ovih plafona i zidova”, rekao je, a onda me prstom vabio da se primaknem, jer mi je želio nešto povjerljivo reći, bio je oprezan, osvrtao se oko sebe kao da nas netko prisluškuje. “Ne znam koji je to pametnjaković odlučio da se ova zgrada sruši i da se umjesto nje podigne soliter”, rekao je.

“Srušit će ovako lijepu zgradu?” rekao sam udvorički mašući glavom kako bih izrazio nevjericu. “Kakva je to politika”, rekao sam gotovo zgranuto.

Ravnatelj je živnuo vidjevši u meni pažljiva slušatelja i pitoma sugovornika. “Oni ruše tradiciju, a ti dobro znaš tko su oni”, rekao je upirući prstom kao da su posvuda oko nas male nevidljive krtice koje rade za nekakve bjelosvjetske hohštaplere. Napravio je pokret kao da će ustati, ali je samo rukama naglo zgrabio rub svojega stola, malko se ponagnuo i promatrao me čvrsto se držeći za stol, da bi tek potom živahno poskočio; bio je suhonjav i vitak, stroga izraza, pa ipak sam nekim posebnim čulom osjetio njegovu naklonost, iako to ničim nije pokazivao, čak mi nije dopustio da sjednem na stolicu bez naslona, “stolicu za drhtanje”, kako su je nazivali đaci koji su morali pred ravnatelja. Na glavi je imao kačket od tvida koji nikad nije skidao, a sivkasto odijelo, izlizano po rubovima, odavalo ga je kao siromašna prosvetara. Nosio je kravatu i bijelu košulju, a na desnoj ruci vjenčani prsten. Šutio je i gledao u stol, htio je još nešto reći, ali se suzdržao; neki ga je vrag tištio, jer kako drukčije tumačiti to čvrsto držanje stola kao da će mu ga netko oteti.

“Ne bi me smio razočarati”, rekao je i ponovno sjeo, opušten i bez grča, izvadio je ključić iz džepa privezan špagom za petlju na hlačama, otključao ladicu svojega stola i među papirima pronašao novinske izreske mojih lirskih minijatura objavljenih u listu Mladost koji su mu dostavljeni kao preporuka, “ovo ti vraćam, to je jedino zašto sam se mogao uhvatiti da te primimo, sada si redovni učenik Druge beogradske gimnazije, to je velika čast, a bude li nešto od tebe, u biografiji će stajati da si maturirao u zgradi gimnazije koja je srušena i umjesto lijepog starog zdanja podignut soliter od stakla i aluminija”, izustio je to ogorčeno i s nekim očekivanjem, kao da je upravo u meni vidio onoga koji će u toj simbolici rušenja stare zgrade pojmiti nakazu sustava koji uništava sve vrijednosti u ime stakla i aluminija.

Obećao sam da neću gnjaviti pričama iz gimnazije, toga ću se držati, ma koliko me neki luđački događaji vukli za jezik. Dakle, i kao redovni učenik te slavne gimnazije ostao sam zapravo onaj isti otpadnik i ubrzo se sukobio s većinom profesora, čak i s Jelićkom, profesoricom srpskog i književnosti, unatoč tomu što je ona isticala moj dar, ali peticu kod nje nisam nikad dobio, nego uvijek ono mizerno tri plus, dakako uz velike usmene pohvale da sam stilist, da je to “ruka talenta”, ali da pišem o stvarima koje se ne traže u zadaći, te da svakiput promašim temu. Meni nije bilo stalo do petica, odlikaš nisam bio, samo sam joj na lijep način rekao, nikako svadljivo, niti prezirno kako sam to činio s drugim profesorima, jer ona je bila obrazovana i načitana, da sam tašt i da me taština grize, “sve teže mi pada, profesorice, kad neki štreber sa svojim suhoparnim jezikom i svojim peticama likuje i ruga se mojoj poeziji, zašto ste protiv pjesnika”, uzviknuo sam. Ona se smijala, bila je vrlo lijepa, uživao sam u njenoj ljepoti. To je žena kojoj sam poljubio ruku dok ju je držala na mojoj klupi i stojeći zurila u vježbenicu za pismene zadaće. Nisam ja poljubio njezinu ruku tako što sam je samo dotaknuo, nego sam usne zadržao na toj uzbudljivoj mekanoj koži i poljubio je više puta, a kad sam se odvojio od te lijepe ruke, ona me pomilovala po glavi i udaljila se prema katedri. Sjećam se da mi je tada rekla kako je malo zvirnula u moju teku, “sve lijepo teče, samo ne znam zašto gaziš na ijekavici, moraš se prilagoditi, ti pohađaš gimnaziju u Beogradu, a tvrdoglavo ustrajavaš na zavičajnom jeziku”, rekla je. Pa dobro, prilagodio sam se već u sljedećoj psimenoj zadaći, bez jezičnih pogrešaka i bez nelagode što napuštam jedno narečje.

Bila mi je draga profesorica francuskog, kod nje sam nedjeljom odlazio na kolače, a pomagao sam joj u kućanskim poslovima, tresao sam njezine tepihe i nosio prljavo rublje u perionicu kod Novog groblja. Profesorica je stanovala u ulici maršala Tita, bliže Slaviji, bila je vrsnica moje majke, ne znam je li bila udovica ili usidjelica, o svojem životu govorila je samo u nekim naznakama i općenito, kao, primjerice, da je u mladosti propatila i bila “raspeta i čavlima prikucana na obiteljski križ”. Jednom smo zajedno išli na groblje, to je bio jedini intimni događaj između nas, jedini ovlašni i kao slučajni dodir naših tijela. Obukla je crninu, crni šešir, crne rukavice do lakata, crne čarape sa šavom otraga, a u tašku je stavila tanku svijeću i bijeli rupčić. Iz ormara je izvukla platnenu vreću u kojoj je bilo muško tamnosivo odijelo, “ne moraš ga probati, tvoj je broj i paše ti”, rekla je. Jako je tuknulo na naftalin, vonj me zapahnuo i štipkao nosnice, pa sam okrenuo glavu prema zidu i malom goblenu. Taksijem smo otišli na groblje, ali posjeta grobu doista se ne sjećam. Dok smo ulazili na grobljansku kapiju, uhvatila me podruku, tako smo hodali pošljunčenom stazom između drvoreda. Profesorica je zastala blizu jedne biste, čvrsto me držala oslanjajući se na mišicu moje lijeve ruke i počela se smijati, “izvukla sam te iz naftalina”, rekla je prinoseći do usta bijeli rupčić da bi prigušila smijeh. Vratili smo se tramvajem, ali smo sjeli podalje jedno od drugog; nije podnosila trpki miris naftalina koji se širio posvuda oko mene.

Gomilale su se nedaće u gimnaziji, već sam imao ukor razrednice, latinke, smiješne profesorice u šarenim krpicima i sa svilenim ešarpama oko vrata; sjeo sam pokorno i na “stolicu za drhtanje” kod ravnatelja; profesor povijesti nazivao me “uljezom” i “neželjenim gostom”, a ni danas ne znam što je to značilo; nisam se odazvao na zajedničku vježbu civilne zaštite, pa je nastavnik predvojničke obuke, nekadašnji oficir, istaknuo moje ime na oglasnoj ploči u hodniku škole i napis dezerter. Taj me oficirčić prijavio da sam zračnom puškom gađao strojeve tiskare Politika koja je bila nasuprot naše gimnastičke dvorane, ali je u moju obranu stao ravnatelj gimnazije tvrdeći da su to izveli huligani iz ŠUP-a. I ja sam sve zanijekao pred inspektorima rekavši da je i moj život vezan za miris tiskara, a slovoslagači su moji prijatelji, promatrao sam ih iz gimnastičke dvorane dok piju mlijeko iz boca kako bi štitili svoja pluća i svoje dišne puteve od sićušnih lebdećih čestica olova.

Samo što se krčag ne bješe prelio kad je s prvim snijegom dolepršala slamčica spasa kao velika pahulja prvog snijega. Snijeg u prosincu nekoć smo nazivali bijelim konjem sv. Nikole; sada mi je taj bjelaš donio prvu nagradu na natječaju lista Narodna armija za najbolji pismeni uradak maturanata beogradskih gimnazija na temu 22. decembar, Dan armije. I druga je nagrada otišla u našu gimnaziju, pripala je slijepoj učenici Ristić, s njom sam često razgovarao o poeziji, a jednom je svojim lijepim dugačkim prstima, kao kakvim senzibilnim ticalima, lagano opipavala moje lice, ruke i tijelo, “nisam te takvim zamišljala”, rekla je. Sada smo nas dvoje stajali pokraj prof. Nikitovića, ponosnog ravnatelja, u svečanoj dvorani Doma armije. Bili smo uzbuđeni, slijepa učenica drhtala je kao i ja, panično je tražila moju ruku da bi svoje vlažne prste udjenula između mojih i čvrsto ih stegnula. Njene su se nosnice širile i grudi napinjale, dok je moja drhtavica tukla u trbuhu. Cijela ta oficirska svita djelovala je zastrašujuće i odbojno, pa ipak smo se sabrali dok je došao red na nas. Slijepu učenicu doveo je ravnatelj do podija gdje su se uručivale nagrade, a ja sam ostao na istom mjestu gledajući kako će to proteći. Više nikakvog uzbuđenja nije bilo, jedva sam shvaćao gdje se nalazim. A kada je mikrofonu prišao voditelj svečanosti i preko razglasa objavio ime dobitnika prve nagrade, učenika Druge beogradske gimnazije, začuo se pljesak, zaglušujuća eksplozija koja me ošamutila, pa sam se kao u bunilu našao na toj sceni, pred reflektorima, kamerama, blicevima fotoaparata, okružen neznancima i svijetom od kojega me i kasnije u životu obuzimala nelagoda, a često i strah. Čim sam primio nagradu, stao sam pred kamere Zastave-filma i Filmskih novosti, u ruci sam držao crvene kartonske korice sa zlatotiskom grba Jugoslavije, a kuvertu s novčanim iznosom odmah sam stavio u unutrašnji džep sakoa. Pod reflektorima sam rastvorio korice da bi se vidio papir grafički opremljen kao diploma, s krasopisom teksta Narodna armija dodjeljuje prvu nagradu, itd. Prije koktela otišao sam u nužnik i zaključao se da bih prebrojio novac, jer mi nitko nije rekao kolika je novčana nagrada. Bila je to velika svota, neke krupne novčanice prvi put sam vidio. Odmah ću popodne poslati uputnicu majci, tek da je častim od svoje prve nagrade, a potom ću u Komisionu, u Knez Mihajlovoj, kupiti jaknu koju sam već podulje mjerkao u izlogu, čak sam je jednom i probao; bila je to divna jakna kakvu nose američki farmeri.

Ne sjećam se koliko je proteklo od primanja nagrade, kada sam na Terazijama sreo Danila Kiša, bio je umotan u šal, jedva mu se vidjelo lice, dok je kosa, taj veliki buket na glavi, bila kao svečano posuta konfetama snježnih pahulja. Teško se kretao po bljuzgavici, a kad me ugledao, zastao je, sklonio šal s usta i rekao: “Trči u bioskop Zvezda, eno te u žurnalu, primaš nekakvu nagradu.”

Ostao sam zatečen i nespreman bilo što izustiti, ukipio sam se i netremice gledao za mladim piscem koji je odmicao prema hotelu Moskva. Mi smo se površno znali, a nakon Ruskog cara sreli smo se na ulici dva ili tri puta, nijednom nismo zastali da popričamo, ali smo se uvijek pozdravljali srdačno, s naklonošću, čak mi se činilo da smo obostrano željeli da se zbližimo, pa ipak se to nije dogodilo ni sljedećih godina, bili smo samo poznanici iz iste branše, povremeno smo razmjenjivali pokoju riječ, ali podulje nismo sjedili ni za kavanskim stolom, a kamoli na nekom sijelu ili zajedničkoj večeri. Bili smo objavili i svoje prve knjige, a među nama je ostao isti razmak, o knjigama nismo riječ izustili, kao da nisu objavljene. Njegov kratki roman “Mansarda“ nije mi se svidio, doživio sam ga kao nešto lako i lepršavo, s knjiškim dijalozima, kao nešto već napisano, a uza sve, ja sam mislio da je on književni kritičar ili samo pisac pjesama u prozi, neke sam od njih s velikim otporima čitao u Vidicima, a da mu je taj roman došao kao izlet ili eksperiment, tek da malo isproba ruku i na tome polju. Roman je za mene bio nešto posve drugo, komad mračnog svijeta, užareni meteorit koji pada na tlo, sije paniku i razara stereotipe, te da je roman istodobno i afera, a ne mlaki napitak za malograđane. Bile su mi uzor proze poput “Vuka i zvona“, ili žestoke priče Isaaka Babelja iz “Crvene konjice“. Oko mojega prvijenca “Gubilište“ isplela se politička afera, Kiš to zasigurno nije pratio, jer je u to vrijeme radio kao lektor za srpskohrvatski jezik na Sveučilištu u Strasbourgu, ali ne vjerujem da bi ga se takvo što ticalo, čak i da je bila u pitanju koža njegova prijatelja; književnost je shvaćao kao granu duha udaljenu od rulje i politike. Tu otmjenu distancu dugo je zadržao i često znao reći da režimu odgovaraju afere, te da u profanacijama umjetnosti autori nisu sasvim nevini, kao ni građani u tiranijama.

Kiša sam najčešće viđao u društvu Cetinjana od kojih sam i ja neke površno znao. Jednom su svi bili na okupu u Prešernovoj kleti, tada mi je doviknuo da pije s Cetinjanima i mahnuo mi držeći u ruci lutku. Bio sam nakratko svratio tražeći svoje društvo, a taj prizor u kleti, i ta boemska aura koja je liku mladog pisca utisnula neki čudesni sjaj i sreću što je s drugarima, ostali su urezani u mom sjećanju, a kad god sam kasnije, u godinama našeg prijateljevanja, po tko zna koji put o tomu pričao, Danilo bi uvijek isti detalj osporio, a to je onaj s lutkom, “samo tvoja perverzna mašta mogla mi je tutnuti lutku u ruke”. Da bi osporio tu moju sliku, znao je reći da se užasava materijala od kojeg se lutke prave, a uza sve, ta je slika “traženo bizarna, iz fonda lažne literature”. A jednom smo se oko toga baš sporječkali, tvrdio je da namjerno širim tu blesavu priču s lutkom kako bih ga prikazao kao pijanu budalu, “ako ti mene vidiš samo tako, kao nekog klošara koji s pijancima čereči lutku, onda sam ja za tebe imbecil ili manijak”, vikao je, a i ja sam se svađao uzvraćajući istom mjerom, ne baš tako temperamentno i povišenim glasom kako je to on umio, pa ipak sam mu rekao da želi cenzurirati ono što mu ne odgovara, te da može dvojiti samo oko vlastite memorije, ali ne i moje, pa sam ga podsjetio da će mi svjedočiti najmanje dvadesetak osoba kada je u ateljeu, u Ulici Strahinjića bana, briljantno govorio što su lutke na slikama Dade Đurića, šireći značenja tih figura i metafora na nas i naše živote; ta svi smo mi samo lutke na uzicama ovoga svijeta i njegovih gospodara, svi završavamo negdje na smetlištu. Nije mi dopustio da dovršim to što sam kanio objasniti, grubo me prekinuo.
“Nije isto govoriti o lutki kao slikarskoj rekviziti i jebati lutku u krčmi”, uzviknuo je tukući dlanom u stol.
“Ali ja to nikad i nigdje nisam rekao.”
“Sutra ćeš napisati da sam pijan s pijancima čerečio lutku u kleti.”

Kiš je dobro podnosio ono što nije objavljeno, ma koliko mu smetalo, jer je mogao proturječiti i nadvikivati se sa sugovornikom, ali kad je nešto tiskano, bilo da je izašlo u novini, časopisu ili knjizi, to je već bilo za uzbunu, pa ako je netočno, moralo se demantirati, ako je laž ispraviti itd. Kada Kiša u živom razgovoru stijesnite u kut, brzo bi se predao i lako opraštao, čak je znao reći da je pretjerao i ponovno bi postao onaj odani i dragi prijatelj, “znam ja da ti nisi mislio da ja čerečim i jebem lutke po kafanama, ali ja u svemu tražim podtekst i mnoga značenja dovodim do hiperbole, kako bih što jače udario i što bolje osporio”. Kiš je bio divan i jedinstven prijatelj kakav se samo poželjeti može. On je danima mogao vrtjeti, primjerice, tu priču o lutkama, baviti se nadgradnjom, varirati je na sve moguće načine, vikati na sugovornika, udarati šakom po stolu, da bi najednom smireno priznao kako ima teme za pražnjenje, pa i zabavu kad je u društvu, a svi ti žučni izljevi, sve svađe i ljutnje nisu imale nikakvih posljedica. Ali ako dirnete u neke njegove svetinje, jao vama, a ako su stvari još i štampane slijede žuč i otrov. Djelomice je i literatura spadala u te svete stvari; njegove pisce nisi morao voljeti, ali ih pred njim nisi smio kuditi, a kamoli pljuvati. Isto tako, nije dopuštao da se izusti riječ hvale za bilo kojeg komunističkog satrapa. Znao sam jednog tipa s kojim je volio sjediti u kavani, a s njim je prekinuo samo zato što je negdje rekao da je Staljin bio obrazovan i da je lijepo pjevao u bogoslovskom zboru. Bio je pretjerano osjetljiv na Židove, tu je gubio čak i ono što ga je krasilo, a to su kriteriji. Do bijesa ga je dovodio makar i bezazleni humor ili neki štos s antisemitskim prizvukom, tu sam ga podržavao i bio na njegovoj strani, ali sam mu isto tako znao predbaciti što burno ne reagira na diskriminacije i prema onima koji nisu Židovi. Ali on je priznavao svoje pogreške i unatoč taštini uvijek veselo pričao kad ga netko nadmudri.

Već smo gotovo dvadesetak godina bili bliski prijatelji, već su iza nas ostala zla mora, Scile i Haribde, bilo je raznih kušnji, ljubavnih jada, političkih objeda, zajedničkih putovanja, boravaka u hotelima, u nekim čudnim pansionima, zapadali smo i u nevolje, bilo je teških dana, ja sam prebrodio “bolest na smrt”, nakratko sam dopao i zatvora; Danilo je također preživio stresove i muke, pravu hajku beogradske čaršije koja je pokrenula njegov izgon i izvela ga na Sud; dakle, iza nas je već bilo burnih dvadesetak godina kada je među nama izbila prva čarka, bit će kasnije još jedna, možda ću i o njoj, ali sada ću, što kraće, o ovoj prvoj, mjesto joj je upravo u ovom poglavlju, jer se donekle nadovezuje na priču o lutki.

Negdje s početka ljeta 1983. godine, Danilo je banuo u moj stan, bio je u društvu s Karaulcem koji ga je dovezao, stanovao sam daleko, u naselju Medaković II. Posjet me nije iznenadio, jer je Danilo uvijek dolazio nenajavljen, kao u svoju kuću, ali sam odmah shvatio da to nije onaj njegov uobičajeni posjet, ma koliko se trudio da bude opušten; dobro sam poznavao svojega prijatelja da bi mi takvo što promaklo. Ako je uopće bilo srdačnosti, onda je bila hinjena. Teško mi pada ako moram reći da je bio pijan ili pripit, jer ja njega nikad nisam doživljavao kao pijanca, niti je on to bio, za mene su to bile promjene stanja i raspoloženja, zvao sam ga veseljakom čak i kad je bio tmuran. On doista nije bio pijanac u onom klasičnom smislu, njegova ga je otmjenost činila drukčijim i u takvim stanjima. Čim je ušao, zagrlio je Bobu i rekao, “Bobice, daj mi neko piće.” Karaulac je šutio, očito je znao da je Danilo najavio buru. Odbio je sjesti, pa sam pomislio da će ta scena biti kratka, s nogu, premda nikako nisam mogao naslutiti povod njegovu bijesu, a osjećao sam kako u njemu kipti. Pomišljao sam da je čuo neki trač, iako se nije moglo dogoditi da ja bilo gdje, bilo pred kim, napravim ma i najmanji gaf u odnosu na Danila. Naprosto, ja sam ga toliko volio da sam doživljavao svetogrđem i kad ga netko drugi panjka ili mu što zamjera. To naše iznimno prijateljstvo i danas smatram velikom srećom u životu. Nakon što je dobio piće i otpio gutljaj, rekao je:
“Ako sam pristao da me Karaulac vozi, onda znaš koliko sam riskirao da dođem, jer kad se s njim voziš uvijek ti se čini da je vožnja u pogrešnom smjeru.”
Često je zadirkivao Karaulca kako ne zna voziti, a vozi. Iako Kiš nije bio vozač, imao je osjećaj za vožnju; za njega je, s pravom, Pascale bila šampionka, s njom je u autu bio siguran i spokojan.
“Vožnja s Karaulcem je glava u torbi, ali sam morao doći da neke stvari izvedemo na čistac.”
“Koje?”
“Morao bi znati koje! Ili me zajebavaš.”
“Pa reci, da čujem. Frkćeš otkako si ušao ovdje, a ja ne znam o čemu se radi.”
“Bolje da frkćem, nego da grizem.”
“Grizi!”
“Dogodilo se ono što sam i očekivao. Ponovio se mučni prizor s jebačem lutki, samo u težoj, štampanoj formi.”
“Zar to nismo davno prevazišli?”
“Jesmo. Ali Kiš ponovo jaše na lutki. Nakon toliko godina druženja, ti me opet vidiš kao klošara, zgrčenog pri dnu kreveta, s prstima otečenim od udaranja po žicama gitare. Jadni kavanski zabavljač, jadni lakrdijaš, nije imao kamo nakon pijanke, budi prijatelja u zoru i uvlači se u njegov krevet, podno njegovih nogu. Zar se o meni nema ništa drugo reći, zar sam doista takav bijednik da u roman svog prijatelja ulazim kao ništarija i pijanica, kao kakav ulični svirač, s krvavim i rasječenim prstima, i to pod punim imenom i prezimenom. Danilo Kiš leži zgrčen na krevetu, prsti mu krvare, zapah alkohola širi se u sobi. Gdje je povraćanje, gdje je tu slika da se usro i upišao! Sad znaš o čemu se radi?”
“Sad znam.”

U časopisu Književnost izlazio je u nastavcima moj “novi roman”, tako sam žanrovski odredio knjigu “Uvod u drugi život“, komponiran kao rastresena knjiga - rastreseni život. Veće cjeline i pripovijesti odvajane su dnevničkim zapisima, stihovima, doskočicama, zgodama i crticima, najčešće sa stvarnim imenima osoba iz umjetničkog života kako bi se dobilo što istinitije ozračje u kojemu se kreće i pripovjedač. U ljetnom dvobroju časopisa objavljen je posljednji nastavak u kojemu je bila i ta crtica o Kišu, njegovu pijanstvu, mamurluku i tako dalje, bezazlen i simpatičan tekst nastao iz više istinitih zgoda, što, naravno, nije bio nikakav argument, to prije što sam i sam književnost shvaćao djelomice i kao antibanalnost. Knjiga je već bila u štampi i Kiš je to znao, kult tiskane stvari sada je doveo do točke usijanja, vjerojatno je bio uzdrman i opstanak prijateljstva. Karaulac je cijelo vrijeme šutio, ali ja sam osjećao da je na Kišovoj strani, premda je bio i moj prijatelj, inače delikatna osoba koja je u pravo i iskreno prijateljstvo ulagala odanost i ljubav. Nastojao je pomirljivo stati između nas, pametno i razborito kako je to samo on umio.

“Ako ti je taj tekst drag i želiš da ostane u knjizi, bezbolno je maknuti ime Danila Kiša, staviti drugo, možda samo neke lažne inicijale”, rekao je Karaulac.
“U svoje tekstove nisam zaljubljen”, rekao sam. “I nije mi bilo na kraj pameti da će jedna bezvezna sličica izazvati toliko gnjeva i sujete kod mog prijatelja. Pa ja i samoga sebe vidim na podu, pišem o sebi često razarjuće i mahom iz donjeg rakursa”, rekao sam.
“To nije isto”, rekao je Kiš. “Pripovjedačevo ja uvijek je fikcija. Pripovjedač uživa u samoponiženju, zato i piše. Ti to dobro znaš i uvijek možeš reći, vidiš kako ja zajebavam samoga sebe. Ali kad to činiš drugome, onda ga stvarno zajebavaš. A ja ne trpim da me itko zajebava, makar to bio intimni prijatelj. I sve dok mogu spriječiti da me netko u tekstu ili knjizi prikazuje kao pijano smeće, to ću činiti bilo šakama, bilo perom. Već imam iskustva, svoj integritet branio sam u ovoj čaršiji i šakama i perom”, rekao je.

Doživio sam te Kišove riječi kao prijeteće, kao da me ta bezazlena crtica, koja ništa nije značila za jednu knjigu, svrstala na stranu njegovih goniča, premda sam tada, sredinom sedamdesetih godina, sudjelovao “šakama i perom” u obrani pisca i njegova integriteta, s punim uvjerenjem u ono moralno i estetsko što nas je spajalo i što smo obojica zastupali u književnosti. Sve mi je to prošlo kroz glavu, sav taj očaj sedamdesetih, svaki taj stres koji nas je obilježio, tako da sam se s lakoćom odrekao toga tekstića, ne vjerujem da nam je mogao nauditi, ali sam shvatio da preda mnom nije bio arogantni Kiš, nego preosjetljivi stvor. Rekao sam da zle namjere nije bilo, da ja i klošara ne smatram klošarem, a ta sličica samo mi se učinila bizarnom, možda sam podlegao njezinu stvarnom izvoru kada sam jednom stavljao obloge, umočene u neki rastvor, na Danilove prste otečene i napukle od udaranja po žicama gitare, “ali ono što je napisano istinito je na nov način, napisano uvijek poništava stvarni izvor”, rekao je Kiš. Sve smo ubrzo izgladili, a Boba nam je za pomirbu natočila piće, čak je i Karaulac koji nikad nije pio, liznuo kap-dvije francuskog konjaka.

Sutradan, negdje oko jedanaest sati, nazvao me Kiš i rekao, kao da se sinoć ništa nije dogodilo, “idemo negdje ručati, što dalje odavde, da se malo maknemo, možda do Novog Sada, jesi li bio u Piroš čizmi, tamo je odličan mađarski gulaš, imam potrebu da budemo sami, ne moramo ništa pričati, guši me neka praznina, cijelu noć sam sanjao kako iz mene izbija dim, molim te, ako imaš vremena da malo pobjegnemo od ovoga dima, ucrvljat ću se ako danas ostanem ovdje”, rekao je. “Super, baš razrađujem novog golfa”, rekao sam. Brzo sam se spremio, a prije odlaska nazvao sam Prosvetu i zamolio svoju korektoricu Olgu Zarin da izbaci sa sloga onu crticu s Kišom, “šteta, meni se to sviđa, tako je nježno”, rekla je.

I dok sređujem zabilješke i papiriće, dok listam teke i drhtim u hladnoj unajmljenoj sobi u Rovinju, siječanj je 1992. godine, dok hučem u prste i grijem ih dahom da bih ponešto dopisao o tomu kako svake večeri gledam na tv-ekranu one prizore što smo ih nekoć uvježbavali u mirnodopskom vremenu, zavijanje sirena za uzbunu, bolnička kola, rotaciona svjetla, nosila, previjanje ranjenika, medicinsko osoblje - sve je kao vježba, samo što su tragedije stvarne, streljivo je pravo, ljudski je život bagatela, a neprijatelj nije došao s drugog planeta. I gle, primjećujem da se u mojim prozama kao kakav lajtmotiv opširne muzičke teme, javlja česta slika kako hučem u promrzle prste i grijem ih svojim dahom dok tipkam ovu ili onu priču, pa se moram čitatelju obratiti da ne misli kako mi se to omaklo i potkralo; ne, ne, činim to namjerno, to je moj refren, moj pripjev, ili kao u bugaršticama priložak, pa konačno i ja sam pjesnik, imam potrebu upravo tu sliku provući i naglasiti je kao svoj ritam, kuckati u nju kao u neki oslikani starinski porculan, varirati je možda i zato što zimu i studen nisam nigdje i nikad tako osjetio, a bio sam, primjerice, u Zagorsku na minus 30 stupnjeva, kao u Istri, odmah po dolasku u prosincu 1991. godine. Možda su tu studen poticali strahovi od zime, nesigurno doba, sve ono oko nas i k tomu još “metafizička zebnja”, nesigurno tlo pod nogama, nesigurni grad, a nadasve potpuni gubitak bilo kakvog osjećaja za budućnost, a kad se bez toga ostane, imate dojam da je presahnula i mašta bez koje moj život ne bi imao nikakva smisla, unatoč savjetu jednog majstora proze “da piscu nije uopće potrebna mašta, nego samo sjećanje”.

Zima, zima - stanovao sam u ulici Garzotto, moji prozori gledali su na trg Piazza Grande, nekada se zvao Veli trg; radio sam u hladnoj sobi, slaba je vajda bila od jednog kalorifera, pa sam hukao u promrzle prste, grijao ih dahom, sjedio na njima, trljao šake - sve sam to činio samo da bih ovaj rukopis uredio, a i da bih, noseći se sa sjenama prošlosti, zaboravio na ono što se zbivalo oko mene i sa mnom.


Iz memoarskog rukopisa “Vrijeme koje se udaljava“