Danilo Kiš prvi je od nas, tada mladih pisaca, dakle negdje sredinom šezdesetih, upoznao Ivu Andrića i valjda jedini koji poslije Andrićeve smrti nije opisivao svoje susrete sa slavnim piscem. Danilo nije imao običaj bilježiti svakidašnje dojmove i voditi dnevnike - on se tako ponašao kao da je ovaj život već jednom proživio. Nije volio pisati pisma; rijetko je nosio olovku i notes. Nije imao potrebu zapisivati misli, jer misli mu nisu bježale, a kad sjedne da piše nadolazile su kao bujice. Nije radio za pisaćim stolom, već na dvije stolice. Jedna je bila nešto niža; na njoj je sjedio u neudobnom položaju, dok je na drugoj držao pisaći stroj. Tipkao je brzo, s dva prsta, a prekidao je rad tek toliko da bi povukao dim-dva cigarete koja je uvijek dogorijevala u pepeljari. Te kratke stanke, to uživanje u pušenju, koristio je da pregleda ono što je do maloprije pisao. Micao je usnama dok čita, zurio u tekst, a onda je slagao i gomilao listove; bile su to pozamašne hrpe papira.

Sjećam se njegova dolaska na Bled kada je u torbi donio najmanje tisuću stranica rukopisa romana “Peščanik“. U jednoj sobici staroga hotela Park, počeo je sređivati rukopis. Pratio sam njegov postupak sažimanja. Gledao sam kako pažljivo čisti i trijebi rečenice, sabija redove, povezuje udaljene pasuse, ili flomasterom križa cijela poglavlja. Ta zadivljujuća selekcija samo je jedna strana njegova talenta koju je i sam njegovao i od koje je napravio ne samo vrlinu već i prepoznatljiv znak vlastitog književnog postupka. Umio je katkad naljutiti se na samoga sebe, na svoju “brbljavu i preopširnu priču”, a isto tako i pohvaliti se kako s lakoćom odbacuje sve što je nepotrebno, a “nepotrebno je sve ono što nije točno.”

Ako se često osjećao prognanikom, barem je i sam uspješno i nemilosrdno proganjao svaku suvišnu riječ. Uvijek mu se činilo da se može pisati još sažetije, a kad je sam inzistirao na detaljnom opisu, na “estetici imenovanja stvari”, htio je samo istaknuti savršeno poznavanje zanata i težnju k “sveobuhvatnoj formi”, jer se prije toga osigurao i ogradio “zidom koji čine naslage odbačenog”, kako to kaže Brodski. On je isključivao sve što je suvišno, da bi mogao istaknuti ono što je prijeko potrebno.

Danilo je s prijateljima radije pričao o politici i ženama nego o pisanju i književnim stilovima, ali o Andrićevim “velikim skraćenjima” govorio je oduševljeno. Pisac koji umije kratiti pasuse, pogotovu one koje je pisao s uživanjem, uspostavlja zakon i mjeru pripovjedačke umjetnosti. U tome je Andrić uspio. Danilo Kiš je cijenio njegovu suzdržanost kad je riječ o prozi, pisao je o njegovoj poetici koja u prvi plan stavlja “istinitost fiktivne tvorevine”, ali je bio kritičan prema mlakom držanju pisca kad je u pitanju totalitarizam, nasilje i laž. Kako to da je takav književnik izbjegavao makar i razgovor na temu logora smrti, poglavito komunističkih, kad već nije imao smjelosti da ih osudi? Danilo je isticao da su mnogi pisci o tim užasima šutjeli, ali su se barem napijali da bi umirili savjest. Andrić je, zakopčan u individualnost, obrađivao svoj vrt i čuvao se politike koja je za pisca, kako veli Auden, “opasnija od vlastite pohote.”

Danila Kiša opsjedao je postupak sažimanja, godilo mu je da sluša o piscima koji uspješno krate svoje tekstove, a često se pozivao i na Andrićeve anegdote o prednosti gumice nad olovkom, o većem užitku u “brisanju nego u pisanju”. Tko zna skratiti, zna i pisati. Kiš je analizirao mnoge Andrićeve priče, a jednom mi je, sav ozaren, rekao da je “Prokleta avlija“ u prvoj verziji imala preko šest stotina stranica i da je taj proces sažimanja trajao nekih desetak godina.

Posljednji put smo o toj temi razgovarali negdje u ljeto 1989. godine, kada je obrazlagao jednu svoju pretpostavku na primjeru Andrićeve priče “Bajron u Sintri“. Danilo je boravio u Lisabonu na jednom međunarodnom skupu pisaca, pa je tada posjetio gradić Sintru, udaljen dvadesetak kilometara od Lisabona. O Sintri i njezinim prekrasnim palačama već je ponešto znao iz Byronovih opisa. Bio je očaran ljepotom, morem u daljini, zelenilom i vinogorjem, a nekadašnji kraljevski dvorac i Palacio da Pena “prevazilaze ljepotu svega što se može izmisliti i ispričati.” Tu se prisjetio Andrićeve priče “Bajron u Sintri“, u kojoj nema nijednog opisa te ljepote, nijedne riječi o čudesnim građevinama i maurskoj arhitekturi. Tko nije vidio ljepote Sintre i tko ne poznaje Byronova putovanja, preostaje mu da prihvati priču takvu kakva jest, pa i da se čudi mjestu radnje.

Danilo Kiš bio je uvjeren da Andrić nije uspio odoljeti čarobnoj Sintri i da ju je najvjerojatnije podrobno opisao i nauživao se barem u onom djelu kad Byron s društvom i poslugom ulazi u gradić. Pa ako je tu sebi dao oduška, onda se malo kasnije trgnuo, čim se pojavila prelijepa djevojčica u “čistoj haljini od bela platna sa zagasitim poluafrikanskim licem.” To je bio znak da počne skraćivati opise Sintre, da bi ih postupkom oduzimanja na koncu posve izbrisao. Andrić je znao da se ljepota djevojčice i ljepota Sintre kose i da u pjesnikovom sjećanju to malo stvorenje nadmašuje svaku građevinu, a živi pokret svaku historiju. On će Sintru pamtiti po ljudskom licu.

Kod Andrića, doduše, postoji opis Sintre, ali samo u putopisu, a to je potkrepa Danilove teze o Andrićevom shvaćanju priče, o njegovoj literarnoj odgovornosti. Andrić opisuje Sintru koja je “leđima prislonjena uz mrke bregove, a licem okrenuta ka ravnici”, opisuje “dvorac sa preostalim nameštajem, malo dvorište sa šedrvanom i klupom na kojoj je Kamoens čitao svoje stihove kralju Sebastijanu, a svaki prozor, svaka terasa, otvara pred vama, pod novim uglom, jedinstven vidik od dvadsetak kilometara zelene ravnice porubljene neodređenom prugom mora koje blješti i izgleda, u daljini, kruto i nepomično kao da je De piedra, de metal, de cosa dura (od kamena, od metala, od krute tvari), kao duša Kamoensove nimfe.” Opisuje trg s česmom, terase u zelenilu, bujno i zeleno drveće po strmim obroncima bregova, mršave djevojčice koje na trgu ispod terase prodaju ukusne i slatke kolače, “sate koji iskucavaju s nevidljivog tornja kao najlepša popodnevna muzika.” Od svega toga nema ni slova u priči “Bajron u Sintri“.

Je li moguće da je taj opis Sintre uklonjen iz priče, a spašen u putopisu? O tome će nešto više znati povjesničari književnosti koji barataju datumima nastanka oba teksta, ali za ovu kišovsku estetsku varijaciju datumi nemaju važnosti, čak su i činjenice sporedne. Ovdje je bilo riječi o jednom intimnom razgovoru koji me obvezuje na obzirnost i čuvanje uspomene na prijatelja, a ipak se usuđujem ova razmišljanja iznijeti već sada, kao prilog poetici Danila Kiša, ali i Ive Andrića. Brodski je rekao da pjesnik ima samo jednu obavezu prema društvu, a to je da dobro piše. Andrić i Kiš su tu obavezu ispunili.