Dragi Filipe,

Cijelog rujna bio sam uznemiren snovima, a i druge su me depresije ophrvale, pa sam se znao naći u zamršenim stanjima, bez ključa i alata da ih raspletem i isplivam iz njih. U tim snovima, gotovo svake noći, pohodio me Danilo. Bili su to mahom košmarni snovi, a samo jedan posve jasan tako da sam ga zabilježio i sada ti ga šaljem uz ovo pismo, možda kao svoj duševni podatak. Ne upuštam se u tumačenja i odgonetanja snova; ostavljam ih da se talože negdje u dubinama, potiskujem ih i čekam da izrone kao stvarni prizori. Neki moji snovi obistinili su se u zbilji točno onako kako sam ih sanjao, ali to je priča koju bismo nekom drugom zgodom mogli nastaviti, to prije što je tvoja literatura neka vrst pažljivog odbira čitavog niza snova.

Taj lanac Danilovih učestalih noćnih posjeta prekinut je onog časa kada sam iz jedne bilježnice izbacio neke kratke zapise koje sam tu unio možda bez dovoljno strogosti zlorabeći katkad našu prisnost. To su bile samo skice, jer ja sam u rijetkim trenucima ponešto zapisivao i to nakon kakvog zanimljivog događaja, čitanja neke knjige ili razgovora koji bi me potakao da ga barem u naznakama unesem u bilježnicu. Danilo se u mojim snovima pojavio nekoliko puta na isti način, uvijek bi mi kažiprstom ukazivao na neki meni nerazumljivi tekst. Za njega je pisana riječ imala kultno značenje, bio je osjetljiv na svaku ma i najmanju omašku ili nepreciznost. Ja bih se usudio reći da je on jedan od rijetkih pisaca koji u svome djelu nema suvišne rečenice. I nije volio onu literaturu koja stvari ogoljeva do kosti, niti one pisce koji ruju po svojoj nutrini da bi nas sablaznili slobodom samorazaranja; štoviše, draža mu je bila nedorečenost od pretrpanosti. Te su zabilješke s mojeg stajališta bezazlene, a ipak sam pozvao dragog cenzora u svoje snove i on je svake noći listao neke knjige i odgonetao tajanstvene rukopise; to je činio uporno, sve dok te tekstove nisam izbacio iz bilježnice.

Ako umijem razmišljati o snovima, onda iz ovoga proistječe da to ipak sam ukazujem, prstom svojeg dvojnika, na sve ono što bi moglo povrijediti neke meni drage i bliske ljude, pogotovu uspomenu na njih. Kad god su neke naše zalihe duševne na izmaku, kad je naša java ozbiljno ugrožena, nastupa ta čarolija zvana san, katkad iscrpljujuća, tegobna, mučna, groteskna, ali u mnogo čemu poticajna i upozoravajuća, jer dolazi iz posve nepredvidljivog izvora. Ima trenutaka kada mi se učini da je moj zbiljni svijet samo niz pogrešaka, a sve moje dobre i prave odluke došle su iz nesvjesnog. Sada sam ponovno u nedoumici što ću s ovim zabilješkama koje sam ostavio, smijem li ih javno izložiti i hoće li se moj dvojnik rasrditi tražeći od mene više strogosti i više forme.

Negdje u ljeto 1987. godine sjedio sam s Danilom na mojoj terasi u Beogradu; bila je to naša prva duga popodnevna sjedjeljka i prva zajednička večera nakon njegove bolesti i operacije. Volio je tu moju terasu, a u jednom trenutku pošle su mu suze na oči, suzdržao se da ne zaplače i jedva izustio: “Kad bi znao koliko sam puta u bolnici mislio na ovu terasu i pitao se hoću li je više ikada vidjeti.” Tada sam mu pokazao neke svoje kratke tekstove i male literarne igrarije i zavrzlame; mislio sam da će mu se dopasti te bilješke u kojima ga spominjem u formi neobične memoaristike, dakako uvijek s naklonošću i ljubavlju koju sam gajio prema tome prijatelju. Čitao sam mu jedan kratak zapis dubrovački iz vremena kada su liječnici utvrdili da ima tuberkulozu. Sjedili smo pod difuznim svijetlom u jednom baru i ja sam opisao kratki bljesak u njegovoj ruci; bila je to velika čaša rakije s kojom je ispio čitavu šaku ljekova. Imao sam i jednu malu priču pod naslovom “Danilo i plavičasti bokori dima“, a na jednom mjestu i kratak zapis o njegovim od nikotina žutim prstima koji bijahu natekli i gotovo prokrvarili. Upitah ga: “Šta je s tvojim prstima?” “Cijele noći sam bančio i svirao, prstima udarao u žice gitare. Želio sam da prokrvare!” “Ali zašto?”, upitah. “Jer je tu sjedila jedna ljepotica s prekrasnim crnim očima i najslađim usnama koje sam ikada dotaknuo.” Tu je bio i kratki zapis čiju smo tajnu znali samo on i ja, a onda opis Danilove ponešenosti za djecom, a jedno vrijeme, negdje s početka sedamdesetih, bio je i sam opsjednut očinstvom, želio je dijete i to s prelijepom D. D. s kojom je tada ljetovao ovdje u Rovinju. Čuvam tajnu zbog čega se to izjalovilo.

Još sam mu pročitao niz tih malih krokija, a onda sam kao đak, a ne više pisac i prijatelj, čekao što će reći. Dugo je šutio, pa sam ga potaknuo pitanjem: “Da bacim ovo?” “Bači”, rekao je. “Turi pola od toga, a ja ću ti reći šta!” Nakon što mi je ukazao koje tekstove izbaciti, ja sam ih tu pred njim pocijepao. “Zar tu nema baš nikakve literarne žice?”, upitao sam. “Ti si pisac i u svemu što činiš ima literarne žice, ali to nije dovoljno. Ja koji držim da je literatura sve i iznad svega, mislim da su svetije stvari poštovati osobe nama bliske i čuvati se od banalnosti. Samo fukara zloupotrebljava neke intimne trenutke. Uvijek moraš paziti da ne napraviš nešto što kasnije nećeš moći sebi oprostiti. To što si pisao može proći jedino ako umrem. O mrtvim piscima prolaze svakakve gluposti.” Iako mi je malko udario na taštinu, mislim da sam brzo shvatio neke svoje zablude.

Nakon Danilove smrti zabilježio sam kazivanja Stanka Cerovića koji je bdio nad njim do smrtne ure. Stanko mi je rekao: “Nikad nije bio tako lijep, tako produhovljen, tako lucidan i tako mudar kao u to vrijeme dok je ležao na samrtnoj postelji.” Kao što i sam znaš, napisao sam nekrolog objavljen u zagrebačkom Danasu od 24. listopada 1989. Žao mi je što su zbog dužine ispale iz tog nekrologa dvije kartice, ali ću ih zasigurno vratiti ako ponovno objavim taj tekst, to prije što tamo volim jedan detalj kad sam davnih godina vidio Danila u Prešernovoj kleti u veselom raspoloženju i s lutkom na stolu. Tada je uzviknuo: “Lumpujem s Cetinjanima!” Za seminar Ekstremna Evropa koji je održan u Strasbourgu, napisao sam tekst o Danilovoj estetici sažimanja, koji je objavljen u tjedniku Vreme od 11. studenog 1991. godine, kada sam se već uvelike pakirao za egzil. Poslije povratka iz Pariza sročio sam jedno kratko sjećanje na naš razgovor iz vremena kad je na Danila krenula hajka u Beogradu, negdje u jesen 1976. godine. Ne usuđujem se da ti pošaljem taj tekst, očekujem da se njegova sudbina rasplete u mojem snu, ali za sada ti mogu samo reći da je te 1976. godine, u kasnu jesen, Danilo intenzivno mislio o samoubojstvu; o tome i Mira mnogo zna.

Nas dvojica našli smo se jednog popodneva na nekoj građevini, mislim da je to bilo negdje na Voždovcu, premda nikako ne shvaćam kako smo dospjeli u tu nedovršenu zgradu na kojoj su zjapili prozori i vrata, a tek izliveno betonsko stubište činilo mi se zamršeno kao u kakvom snu. Stalno smo hodali, čak smo se više puta uspeli tim stubištem, a jednom smo s visine promatrali taj grad i sivilo, pa smo sišli i sklonili se u zavjetrinu, jer je već predvečer postalo prohladno. Sve vrijeme razgovarali smo o samoubojstvu. Ne kažem da sam Danila baš ja od te nakane odvratio, ali sam sve njegove razloge da takvo djelo počini uspješno izvrgavao ruglu i u više navrata uspio ga zasmijati. Sjećam se da me u jednom trenutku upitao: “Zašto ti živiš?” Oh, kako sam to pitanje spremno prihvatio i odmah mu uzvratio da živim samo zato da bih spoznao i upio što više gadosti, licemjerja, da bih što više i što dulje trpio sve oblike tiranija, a onda povremeno sručio nešto istinito u lice toj nemoralnoj i nepoštenoj svjetini oko nas, da bih potom s uživanjem promatrao kako se žeste i kako me žele poniziti. Saslušao me, a onda rekao: “Mene su uspjeli poniziti.” “I ti im na to želiš odgovoriti samoubojstvom?”, rekao sam. “Ali ja nemam drugog izlaza”, rekao je. “Ja sam proglašen lupežom i jedino im mogu začepiti usta svojom smrću. Ti nećeš nikako da shvatiš da je smrt pobjeda duha nad ništavilom!” “Onda nemoj da umreš sada kad su oni bacili mađije na tebe. Umri onda kad budeš na vrhuncu smirenosti. Umri iz zadovoljstva, a ne u gnjevu. Sada kada si napisao remek-djelo “Grobnicu za Borisa Davidoviča“, oni osjećaju da si se otrgnuo, da im izmičeš i da više nisi jedan od njih i zato te žele kazniti. Ti koji si napisao: ne daj se pasjim sinovima i bori se, Borise Davidoviču, nećeš valjda pokleknuti pred pasjim sinovima!”

Taj naš dijalog skicirao sam već tada, ali to nisam nikad sredio, a jednom ili dvaput naišao sam na te skice u nekom notesiću, čitao sam ih i nisu mi se učinile bogzna šta, kasnije su došle sve te selidbe, tako da sam negdje zaturio ili izgubio i taj notesić, pa sam se nakon petnaestak godina vratio tome dijalogu i vjerno ga rekonstruirao, ukoliko je takvo što uopće moguće. Napisao sam nekih desetak stranica koje još lebde nad košarom za otpatke.

U mojoj bilježnici također stoji i jedan mali zapis o Danilovu pokopu, jer mi se u jednom trenutku učinilo da je taj pogrebni dekor, taj spektakl na groblju, nespojiv s njegovim duhom i njegovim životom. Mislim da nije bio vjernik ni jednog dana. I kad nam ga je već smrt uzela, onda sam priželjkivao da se pokop obavi u intimnom krugu, među prijateljima i rodbinom, a ne uz pojanje pravoslavno i mahanje kandilima i to u vrijeme kad se u pravoslavce promeću nitkovi i već tada najavljuju svoj krvavi pohod koji evo još traje. Bilo bi mi draže da je u svojoj oporuci izrazio želju da bude pokopan u Parizu ili barem na Cetinju gdje je zasigurno teško živjeti, ali bit će da je u grobu tamo ugodno ležati, a on je odlučio da ga sahrane blizu onih i s onima u aleji zaslužnih koji su ga na koncu i otjerali u smrt. Pomislio sam da se neki obrat duševni ili mistični zbio u zadnji čas, ali mi je Pascale rekla, a ona mu je bila najbliža i najodanija, da nije gubio prisebnost ni u jednom trenutku, niti zapao u bilo kakav vjerski ili mistični košmar. I Stanko, koji je sve vrijeme bio uza nj i kojega je Kiš beskrajno volio, pokušao je blago i s oprezom, kakav je već senzibilan i odmjeren, da ga upozori kako bi se pokop po pravoslavnom obredu mogao krivo tumačiti, pa čak i zloupotrijebiti, našto je Danilo samo odmahnuo i rekao da će tako spriječiti komuniste da mu drže govore. A negdje baš u to vrijeme komunizam se svjetski urušavao, dok je u Srbiji i prijestolnici već stupao na scenu nacional-socijalizam uz blagoslov srpskih pravoslavnih vladika. To je bio onaj nacionalizam što ga je Danilo davno nazvao ideologijom banalnosti i beznađa!

Ispričao mi je Ž. P. da mu se na samom pogrebu prišuljao Brana Crnčević i samozadovoljno šapnuo: “Vide li ti kako smo Kišku pridobili za našu stvar.” Ž. P. je ostao zapanjen. A vladika Amfilohije izjavio je u Večernjim novostima kako je on tobože bio Danilov duhovnik i kako ga je preveo i privolio carstvu pravoslavnom. Nezamislivo je da se jedan Danilo Kiš ispovijeda i povjerava Amfilohiju koji je duhom i pameću na razini seoskog popa; on takvomu orah iz ruke uzeo ne bi. A taj lažac, ne samo da nije bio Danilov duhovnik, nego nikad ništa njegovo nije pročitao, taj je još na junačkim pjesmama, a Zorica S. mi je rekla da je dan uoči sahrane prvi put u ruke uzeo “Grobnicu za Borisa Davidoviča“ da bi nešto citirao iz jedne priče u svojoj besjedi nad lijesom. Između takvih i komunista male su ili nikakve razlike. Dakako, sve to ne baca ni najmanju sjen na Danilovu čistu i moralnu figuru, ali su se neke od tih nedoumica našle u mojoj bilježnici; što će tu i dokad?

Mnoge uspomene blijede, mnoga lica već su iščezla, a sada mi se čini da je Danilova prisutnost sve intenzivnija i sve više postaje dio mog unutarnjeg iskustva. Možda se sanjano i stvarno doista spaja u sliku kozmičkih razmjera, kako je to Danilo definirao u mojemu snu. Dok god sanjamo naše mrtve, znači da smo u nedjeljivom svijetu.

Tvoj M. Kovač


Rovinj, 26. rujna 1992.