Poznavali smo se tridesetak godina, od toga smo najmanje dvadeset i pet godina bili bliski prijatelji. S njim me upoznao Miro Glavurtić u kavani Ruski car. Predstavio ga je kao medialista na književnom krilu, kao aristokrata u onom “bodlerovskom značenju te reči, kao aristokratija duha”. Tada sam još bio gimnazijalac, učenik osmog razreda Druge muške u Beogradu, ali sam već maštao o bijegu iz gimnazije kako bih se danju, čitajući knjige u Narodnoj biblioteci, posvetio učenju zanata književnog, a noću, skitajući s umjetnicima, pohađao i školu života. Vjerojatno sam bio jedan od rijetkih maturanata koji je poznavao mnoga slavna imena beogradske boheme.

Sada se prisjećam visokog vitkog mladića za mramornim stolom u Ruskom caru. Pušio je tako sladostrastno, gotovo pohotno. Pio je čaj s rumom. Prstima obiju ruku povremeno bi pročešljao gustu i bujnu kosu. Imao je azurno plave oči, ugodan glas i neku lakoću u ophođenju. U jednom je trenutku razvezao šal i zavalio se na naslon. Blago se osmijehnuo i rekao: “Ovo nije moj mantil, ovo nisu moje cipele!” A doista je puhalo, košava je zviždala iza prozora brišući pustim beogradskim ulicama. Sve se njihalo. Tada je zavrnuo džemper i pokazao mi da je između potkošulje i tog grubo pletenog džempera udjenuo “Vidike“, književni list studenata Beogradskog sveučilišta; tu ga je udjenuo da bi mu štitio prsa. U tome listu čitao sam njegove tekstove; bio sam očaran.

I kasnije sam ga viđao mahom po krčmama i knjižnicama. Odlazio je na koncerte, često je stajao pred Kolarcem i obično na šarm dobivao “kartu više”. Viđao sam ga u Kinoteci. Tamo se pojavljivao s jednom ljepoticom duge kestenjave kose i to kad se prikazuju francuski filmovi, pogotovu Carnéovi i Renoirovi u kojima je pisac dijaloga bio Jacques Prévert. Već tada se spremao da prevodi poeziju Préverta. “Kinoteka je bila stecište radoznalih i zaljubljenih, čarobna kutija, Aladinova lampa, gde su dolazile jednako devojke sa dugim crnim kosama a la Žilijet Greko i ’egzistencijalisti’ - zapušteni i bradati momci - i gde smo mi, sedeći u tami bioskopske dvorane, užasno sami, ili se dodirujući rukama, omađijani, slušali dijaloge tih čudesnih filmova čije su nam reči dopirale do srca i uveravale nas, bar na trenutak, da je svet sazdan od ljubavi, da će ljubav kao novi Mesija da spase svet od propasti.” Tako je on pisao, iako je znao da pjesnici ne spasavaju svijet, samo nastoje udahnuti mu dušu.

Jedanput smo se našli u njegovoj sobici od nekoliko kvadrata koja bješe smeštena u potkrovlju. Uspeli smo se skliskim stubištem do mansarde. S nama su bili Miro Glavurtić i Leonid Šejka. Ušli smo u taj hladni sobičak. Prozor bješe zatrpan krpama i starim novinama, a posvuda razbacane knjige i časopisi. Zapazih nekoliko knjiga ispod staklenog zvona - to je ona staklena kupola pod kojom se u kavanama čuvaju namirnice, mahom pihtije, paštete, sendviči, proja itd. Upitah: “Zašto su tu sklonjene samo neke knjige?” “Stalo mi je do tih knjiga, a to je jedini način da ih sačuvam od pacova”, rekao je.

Kasnije, u njegovoj prvoj knjizi, kratkom romanu ”Mansarda” (1963), nalazimo u literarnoj formi taj podatak: “To je stakleno zvono zdipio u tu svrhu Jarac-mudrijaš iz Tri slona; jednostavno ga je nabio sebi na glavu i izjavio pred svima: putujem s ovim zvezdama bliže, a svi su se (pa i konobar) smejali tome kao duhovitoj i za njegove godine ambicioznoj šali.” Dalje se navodi popis knjiga koje su čuvane pod tim zvonom. Između ostalih tu je Spinozina ”Etika”, Weiningerov ”Pol i Karakter”, jedno džepno izdanje Van Goghovih reprodukcija i jedan internacionalni red vožnje. To je svakako bio primjerak ”Konduktera”, autobusnog, brodarskog, željezničkog i avionskog, što ga je, kao glavni urednik, potpisao viši željeznički inspektor Eduard M. Kiš, otac pisca koji će taj ”Red vožnje”, taj kultni obiteljski dokument, to dragocjeno nasljeđe, učiniti slavnom knjigom. A tako nešto mogu samo majstori-čarobnjaci.

Da još malo ostanemo u toj sobi na mansardi za koju pisac kaže da je bila slična “utrobi malih lađa što se ljuljaju na pučini izgubljene u tamnim noćima”. Tu je Danilo započeo s tezama za esej o Glavurtićevim crtežima. Hodao je tamo-amo po toj maloj sobi uzmahujući svojim dugačkim rukama. “Hodaš kao De Maistre u paklu svoje sobe”, rekao je Glavurtić. Sjedili smo u kaputima, pili smo mlijeko i grickali kekse. Slušali smo njegov zvonki glas. S lakoćom je govorio o “pečatu Cranachove naivne anatomije” koji je utisnut na Mirovim crtežima, o utjecaju Konrada Witza, o atmosferi holbeinovskog fatalizma, o “grafičkoj mori”. Sjećam se kada je rekao da se preciznost stječe i uči, te da su Glavurtiću koristili geodetski instrumenti koje je, umjesto slikarskih nogara, nosio po Dalmaciji. (Miro Glavurtić je počeo kao građevinski tehničar i geometar). A čitanje podjeljaka na geodetskim letvama, isto je što i sricanje pjesničkih simbola. Tada me pogledao i dodao: “Sve ovo važi i za književnost. Čuvaj se suvišnih reči, tamani ih kao gamad.”

Bilo je kasno, kiša je pljuštala, čulo se kako bubnja po krovu. Svijetlo žarulje bješe se razlilo po onom staklenom zvonu dajući mu neko unutarnje obasjanje. Bješe to malešni žižak nad poklopljenim knjigama, mistična svjetlost koja zari iznutra, a cijeli taj prizor doimao se kao kakav vas Hermetis jednog alkemičarskog procesa u kojem će se “tvari podvrgnuti pretvorbi”. To je zvono pravi simbol, sjedište svih transmutacija, “sferički kozmos” u kojem sam ugledao zametak budućeg djela, klicu života. Pokušali su kasnije neki književni štakori nagristi to djelo, ali ono je bilo zaštićeno vlastitom veličinom. Ono sada svijetli ispod velike književne kupole, ispod “zlatne prašine vremena”.

Sjećam se kada smo se našli na izložbi grupe ”Mediala” 1958. godine u Omladinskoj galeriji. Razgovarao je s Leonidom Šejkom o “registru organskih i neorganskih motiva”, o konačnom inventaru ”Đubrišta”. Već je tada maštao o knjizi kao enciklopediji, o ”Velikom registru” u kojem bi se “vrtoglavo smenjivali pojmovi po zakonima slučaja i azbučnog (ili nekog drugog) sleda”. Čitao je Šejkinu klasifikaciju, popis stvari “celih i raspadnutih, pokretnih i nepokretnih, sa senkom ili bez senke, s telom i antitelom”. Šejka je skladišta nazivao “botaničkim ruševinama”, a često je citirao Ionesca da svijet nije ništa drugo doli jedan veliki rekvizitarij.

Pa ako je Šejka već naslikao svoj poliptih potpisujući se kao klasifikator, onda je Danilo u svom prvom romanu ”Mansarda” započeo taj postupak koji će usavršavati i pretvoriti u estetsku kategoriju “imenovanja stvari”, nabrajanja, redanja i navođenja, umetanja i citiranja, “kruženja tekstova u tekstovima”. Nije bio čuo za H. L. Borgesa, ali je primjenjivao njegovo shvaćanje “da literatura uzima od literature”, da “svaki pisac stvara i svoje prethodnike”. Bio mu je blizak Flaubert po “svom strogo dokumentarnom karakteru”, a ”Iskušenje svetog Antuna” čitao je kao “protokol oslobođene fantazije”, kao “delo koje svoje sopstveno postojanje duguje jedino prostoru knjiga”. Da, doista, Danilo je čitao knjige s olovkom u ruci, “onako predano i precizno kako se čita samo u stvaralačkim ciljevima, radi određenog dela”. ”Biblioteka kreše iskre”, rekao bi M. Foucault.

“Pamtiti - znači ponovno uspostavljati bliskost”, kaže Brodski. Često mi u sjećanju iskrsne neobičan prizor kada sam jedne večeri sišao u Prešernovu klet, beogradsku kavanu noćobdija i boema. U kutu, za jednim stolom, zatekoh bučno društvo u kojem je dominirao Danilo. Njegov zvonki glas nije imao premca u nadvikivanju. Ugledao me i uzviknuo: “Lumpujem s Cetinjanima!” Tada spazih da je na stolu, između sifona, boca, čaša i pepeljara, ležala lutka veličine novorođenčeta. Taj detalj pamtim kao bizaran, iako Danilo nije bio sklon ekscentričnostima.

U to vrijeme umjetnički život kosio se s pravilima socijalističkog života i socijalističke ideologije općenito. Dometi umjetničkih sloboda bili su mali, premda dragocjeni u razbijanju proleterskih mitova. Otpor se očitovao i nekim vanjskim obilježjima, manjim ispadima i skandalima. Tko je nosio bradu ili crnu odjeću, zalazio u crkvu, slikao nakaze, pisao stihove poput Baudelairea ili citirao Nietzschea, imao je šansu da ga proglase dekadentom i neprijateljem. Slikarska grupa ”Mediala” prednjačila je u nestašnostima. Slikari Miro Glavurtić i Mišel Kontić propovijedali su dendizam kao vrst otpora socijalističkom oblačenju i sivilu. Uroš Tošković znao se tako unakaraditi da su ga policajci i građani tjerali kao ruglo koje sramoti njihov grad. U ”Mediali” se pojavio čak i demobilizirani kapetan JNA Milovan Vidak, talentiran slikar, s jednim staklenim okom što su medialisti uzimali kao ekscentričnost ili svojevrsnu instalaciju. U tom krugu kretao se i Danilo Kiš, ali bez vanjskog kićenja i maskiranja. On je smatrao da je njegov život sam po sebi ekscentričan, pa mu nije bio potreban nikakav frajerski stil ili tzv. umjetničko odijevanje. Njegova je pobuna bila duboka, a njegov stil besmrtan.

Jednom sam se našao u slikarskom ateljeu u ulici Strahinjića bana. Netko je tu bio priredio izložbu slika Dada Đurića, uz glazbu i zakusku. Na slikama bjehu deformirane lutke, glavate i kratkih tijela, u ležećem stavu, raskrečene na nekom smetlištu, ili pak visoko uzdignute na zrakastim kotačima i biciklima. U atelje su zajedno stigli Leonid Šejka s gitarom i Danilo Kiš s onom lutkom iz Prešernove kleti. U jednom trenutku Danilo je uzeo riječ i govorio o funkciji lutke u Dadovom slikarstvu, ali je istodobno varirao, na svoj duhovit način, šarmantno i inteligentno, rječnikom erudita, cijelu povijest lutkarstva i dramsku ulogu lutaka u srednjovjekovnim kazalištima. Crkva je spaljivala lutke kao i nepoćudne knjige. Danilo je govorio o lutkama Dada Đurića kao o leševima, mrtvoj djeci, fetusima. Pokatkad umjetnik čereči te lutke i baca otkinute dijelove na kakvu glatku površinu. Dugo ih promatra iz svih kutova, izučava skraćenja tijela. On još skuplja lubanje i kosti. To su za Glavurtića “mistične kontemplacije uz mrtvačku glavu”, za Šejku “atributi noći”, a za Dada slikarski materijal koji poništava realni svijet da bi se stvorio onaj magijski. Danilo je volio enterijere slikarskih ateljea, ugodno se osjećao u tim “skladištima predmeta”. Tamo bi nam često recitirao Puškina na ruskom, Baudelairea na francuskom, Adya na mađarskom, a u kasne sate, u boemskom štimungu, prekrasno je pjevao ciganske romanse.

Dok pišem ovaj tekst, gledam jednu Danilovu fotografiju snimljenu ispred panoa na kojemu se reklamira Fellinijev film ”Ulica”. Na panou je veliki crtež Giuliette Masine s cvijetom u ruci. Tu je Danilo zastao, u dugačkom je šinjelu, nasmijan, drži ružu između prstiju. Tih godina živjelo se na ulici. Kao aveti smo tumarali gradom, gotovo pod simboličnim znakom Fellinijevih naslova ”Dangube”, ”Ulica”, ”Probisvijet”, ”Kabirijine  noći”. Čitali smo ”Poslanicu Židovima” u kojoj se kaže da mi  ovdje nemamo trajnog grada. Danila je opsjedao mit progonstva, mit lutalice. Za njega bješe trauma onaj slijepi kolosijek što ga opisuje u romanu ”Bašta, pepeo” (1965), kolosijek koji je “ubijao i poslednju iluziju o bekstvu.”

U romanu su čudesno opisane selidbe. Tu je i ona antologijska scena koja se dogodila poput čuda: “Jednog jutra ranorano, majka me trgla iz sna i rekla mi uzbuđeno, šapatom, da se spremim. Ono malo stvari što nam je još bilo preostalo stajalo je već spakovano u koferima. A pred kućom, tamo na slepom koloseku, osvetljen svetlošću svojih prozora, stajao je voz (WAGON LITS SCHLAF-WAGEN RESTAURANT), na prozorima su se pomaljale začuđene dame sa šeširima i s kosama pomalo neurednim, i jele su bele zemičke uvijene u fine papirne salvete kojima su brisale svoje duge lakirane nokte, zatim su bacale hartiju kraj pruge u korov, gde su čeprkale neke bolesne, čupave kokoške.”

Ta osvijetljena kompozicija prispjela na kolosijek zarastao u korov i koprivu može poslužiti kao teorijski uzorak fantastičnog umijeća svojstvenog velikim majstorima da naruše “nepromjenljivu zakonitost svakodnevnice.” Ta čudesna Danilova kompozicija djeluje kao “greška u opažanju”, a u stvari je istinita jer je prirodna, jer poništava granicu stvarnog i prividnog. Samo se obdarenima događaju čuda, samo oni tako barataju dvosmislenim činjenicama.

Kada sam maloprije spomenuo onu fotografiju, prisjetio sam se nekih lijepih studentica književnosti koje bijahu zapazile da je Danilo likom podsjećao na Aleksandra Bloka, onog razbarušenog pjesnika iz petrogradskih kavana uoči revolucije. Sudeći po fotografijama bilo je u tome istine, ali to spada u brucošku zabavu, izvire iz onog razdoblja što ga nostalgično zovemo mladost-ludost. Ako štogod pjesnike čini sličnima (a nitko nije tako različit kao pjesnici) onda je to upravo isti grč, ista žudnja da se “ponešto sačuva iz svog propadljivog svijeta, iz vlastite civilizacije.” Pa ipak je ta sličnost utjecala da se riječi A. A. Bloka nađu kao moto romana ”Mansarda”. Dakle, s dvojnikom je započela ta avantura, odmah s najviše točke, s literarne mansarde prema nebeskim visinama! I ma kako djelovao razbarušeno i boemski, Danilo je bio precizan, čak bih rekao čovjek pravila. Ako ga je nešto tako sna‘no opteretilo, to je samo “ludilo perfekcionizma”.

Začudo, nikad ga nisam povezivao s nacijom, obitelji, podrijetlom, iako je, razumije se, sve to imao. Tako je izmicao kanonima, tako se izdvajao “kao da nije od ovoga svijeta”. (To je bila njegova omiljena formulacija kad hoće naglasiti nečiju posebnost.) Često je isticao kako mu je ideal da se svuda osjeća tuđincem ili prognanikom, premda je znao da “nitko sebe ne isključuje iz zajednice bez kajanja”. Pozicija apatrida barem se suprotstavlja banalnom duhu nacionalista koji svojim teorijama uvijek pripremaju buduća zlodjela. Za pisca je dragocjen dvostruki identitet. Dobro je kad se rodi na razmeđu. Pisao je i o svom mjestu rođenja: “Taj grad što se na srpskom zove Subotica a na mađarskom Szabadka, sa tim predznakom, sa tom determinantom na ’jugoslovenskomađarskoj granici’, tu je, dakle, u prvom redu da svedoči o toj dvostrukosti, o tom ambigvitetu jezika, porekla, istorije i kulture, kao i o tome da u sudbini pisca ništa nije slučajno, pa ni slučajnost mesta njegovog rođenja.”

Kada sam već spomenuo progonstvo i tuđinu, onda bi valjalo dodati da je to Danilu pogodovalo barem kad je u pitanju mir za pisanje knjiga, ako pisac uopće može imati mira. U Strasbourgu je napisao ”Baštu, pepeo”, u Bordeauxu ”Grobnicu za Borisa Davidoviča” (1976), u Parizu ”Enciklopediju mrtvih” (1983). U Beogradu je pisao samo ”Peščanik” (1972). Nakon izlaska tog romana, pred odlazak u Bordeaux gdje je dobio mjesto lektora za srpskohrvatski jezik, rekao mi je da on više neće pisati, da je njegov obiteljski bunar presahnuo. Znao sam da su to jadi pisca kad rukopis ode od njega, da je to osjećaj potištenosti i praznine, ali sam isto tako znao da se iz toga straha rađa potreba za pisanjem. Danilo je uvijek “znao više od ostalih, a usprkos tome sumnjao više od svih”. Bez te sumnje, bez te borgeseovski shvaćene autocenzure ne može se dosegnuti ona punina kojoj je Danilo težio i o tome čudesno pisao u ”Priči o Majstoru i učeniku”. On kaže da postoje samo trideset šestorica na svijetu koji razlikuju “Punoću od Privida punoće”. Ako je tako, onda je Danilo bio jedan od njih.

Sada pregledavam neka njegova pisma, nailazim na jedno iz Bordeauxa. Piše duhovito o svađi s nekim francuskim ljevičarima, a na kraju pisma veli: “Ovde pijem najbolja vina i bolujem od logorologije!” Da, već je tada počela velika priprema. Čitao je manijački o komunističkim logorima i to sve što mu je bilo dostupno na nekih pet jezika. Kada smo se vidjeli u toku ferija, rekao mi je: “Imam sve priče u glavi, formu osećam i naslućujem, ali mi je potreban i neki povod zašto baš ja da pišem o tome?” Rekoh mu da je tu dovoljno njegovo židovstvo, nestanak oca u logoru, a nadasve to da je njegova duša predodređena da upija smrt. “Da, imaš pravo”, rekao je. “Da, ja osećam zlo na svojoj koži.” Već tada je govorio “da će u skoroj budućnosti, ako sve ne ode do đavola, odgovornost pisca biti odmeravana u prvom redu u odnosu na njegov stav prema stvarnosti logora, hitlerovskih i staljinovskih podjednako!”

Nekih dva mjeseca nakon toga razgovora stigla je iz Bordeauxa pripovijetka ”Nož sa drškom od ružina drveta”. Posvetio ju je meni i zamolio me da mu napišem nekoliko riječi o priči. Umjesto pisma poslao sam brzojav: ”“Nož” je savršen, čak i da nije posvećen meni!” Danilo se vratio iz Bordeauxa s gotovom knjigom ”Grobnica za Borisa Davidoviča”. I prvo što mi je rekao bješe ona ista priča kao i poslije ”Peščanika” da on više nema o čemu pisati, da su njegove opsesije potrošene, a njegovi izvori presušili. Odmah treba reći da je iza toga napisao desetinu eseja i dvije knjige. Jedna je iznuđena, u obranu književnosti, dragocjena i kultna knjiga ”Čas anatomije” (1978), druga je ”Enciklopedija mrtvih”, jedna od najblistavijih zbirki pripovijedaka u svjetskoj književnosti. Bože, je li sudbina tako htjela da to bude njegova posljednja knjiga i da nosi naslov ”Enciklopedija mrtvih”?

I ovaj put nije naodmet nešto reći o skandaloznoj književnoj aferi oko ”Grobnice za Borisa Davidoviča”. Najprije su nakladnici drhteći čitali knjigu, a njihovi instinkti samocenzure nisu zatajili, pa su je vraćali piscu uz izgovor da je nekomercijalna i, dakako, uz privatno mišljenje da je vrhunsko umjetničko štivo. U svijetu gdje vladaju zakoni tržišta, ta je knjiga bila i umjetnički i komercijalni uspjeh; samo je u Americi dostigla tiraž od preko pedeset tisuća primjeraka. No, kada je ta knjiga već objavljena u Zagrebu, na nju se i njezina autora podigla neviđena hajka. Bio sam mu tada najbliži, proživio sam njegovu dramu. Te književne ništarije i novinarske propalice igrali su na tu kartu da ga proglase plagijatorom i lopužom, a iza toga se skrivala mračna antisemitska, šovinistička i staljinistička nakana. Razbojnici su Danila izveli na sud. Sam se branio; ta, zbilja, tko bi mogao zastupati njegov duh, njegov intelekt, njegovu čednost. Sada se prisjećam kako je sudnica uvijek bila puna. Dolazili su neki mladi ljudi da čuju optuženog, da mu se dive. A on je tu briljirao, držao je lekcije iz etike i estetike, lekcije iz književnosti. On je branio vlastiti život. Na kraju je njegovim progoniteljima uzvraćeno Božjom pravdom, Danilovim uzletom u sam vrh svjetske književnosti.

Posljednji put smo se vidjeli u njegovoj sobi u Beogradu, 8. rujna 1989. godine. Ležao je na divanu i trpio nesnosne bolove. Mi, njegovi prijatelji, sjedili smo u toj sobi punoj svijetla i čekali da bolovi nakratko popuste kako bismo ga vedrijim pričama barem malo oraspoložili. Sve je pažljivo pratio i svaku riječ upijao kao mališan koji sluša odrasle. Najednom se okrenuo prema meni i rekao: “Daj mi ruku da ti pokažem koliko najjače mogu stegnuti.” Uzeo sam njegovu ruku, ali u njoj ne bješe nikakve moći. Ta negda snažna koščata ruka bješe slabašna, beživotna. To je bio naš posljednji pozdrav, naš oproštaj. Rekoh mu utjehe radi, ali i s nadom u Boga, da će ta ruka živnuti, da će ona još napisati neke čudesne stranice. On me samo pogledao onim lijepim plavim očima. Blago se osmijehnuo. A ja sada čujem posljednje riječi iz njegove slavne priče ”Slavno je za domovinu mreti”: “Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt.”