Tama se zgušnjava oko nas, memla i hladnoća razrušenih gradova diže se do neba - mi drhtimo, to sam jedne rujanske večeri zapisao prije spavanja. Te noći slutio sam da ću usniti san koji će se nadovezati na tu rečenicu i nadopuniti tu moju maglovitu misao. Kad god sam legao s predosjećajem da ću usniti neki bitan san, to se najčešće i dogodilo. Za mene su bitni snovi oni koji se odlikuju jasnoćom i ostavljaju takav pečat na mojoj psihi da se danima nameću kao stvarni događaji.

U snu sam se našao negdje u centralnoj Istri, na stazi kojom su nekada hodali glagoljaši. Svuda uokolo bješe takva tama da sam od nje drhtao. Najednom začujem Danilov glas, tako je jasan i pouzdan, premda ne razumijem njegov jezik. Tek u jednom trenutku razlučih nejasne i čudne riječi: “Zdrav, sveti Miseče!” Tada se pojavi tračak svjetla i obasja otiske nečijih stopala. Osmjelih se i krenuh tim tragom da bih stigao do jedne kamene ploče s glagoljskim napisom. Tu stajaše Danilo s nekom nagorelom knjigom u ruci. On reče: “Glagoljska slova su kao muzičke note. To su formule duše.” Ta nagorela knjiga raspade se u njegovim rukama, a crni prah počne padati po nama. Tada rekoh: “Ovo je sigurno san. Ti si umro i pokopan si daleko od ovog mjesta.” On se nasmija i odgovori: “Znam ja to, ali dobio sam poziv da otvorim veliku svjetsku izložbu. Sve što je razrušeno, ponovo je naslikano. To je slika kozmičkih razmjera. Govorit ću božjim jezikom.” Na rastanku me opet pozdravi onim tajnovitim riječima: “Zdrav, sveti Miseče!” Tama se opet zgusnu. Krenuh raskvašenim putem, okliznuh se i počeh padati. I po drugi put se nađoh na glagoljaškoj stazi kojom sam došao. Pogledah gore i spazih u nebeskim visinama osvijetljene gradove. Prepoznah obrise Dubrovnika. Tada se tama povuče, a cijeli prostor ispuni blješteće svijetlo; sve postade jedan beskrajni Heliopolis, grad sunca.

Taj upečatljivi san me uznemirio. Snove koji se odlikuju jasnoćom i teškom atmosferom, koji imaju skrivena značenja, obično zapisujem. Takvi snovi dobivaju neku mitsku važnost u mom životu, premda su vrlo rijetki. Ovaj san unio sam u bilježnicu pod naslovom “Danilo otvara izložbu“, a usnio sam ga 8. rujna ove godine. Kada sam upisao datum prisjetih se da sam Danila posljednji put vidio 8. rujna 1989. godine u Beogradu.

Ako već nisam u stanju pohvatati konce ovog sna, onda ću barem priču okončati jednim nevjerojatnim detaljem. Kada sam ustao, otvorio sam bilježnicu u kojoj nađoh ono što sam zapisao pred spavanje, ali sada redigirano; kao da je u noći intervenirala nečija ruka. Naime, rečenica je sada glasila: Tama se zgušnjava oko nas, memla i hladnoća razrušenih gradova diže se do neba - mi smo samo drhtaj sveopćeg drhtanja. Možda će se netko naći da to protumači, a možda je to bio samo drugi san koji nisam registrirao. Jung bi rekao da sve ono što izbija iz nesvjesnog, postaje prima materia našeg životnog djela.