Kada sam kao dječarac čitao knjižice iz biblioteka Klub neustrašivih i Znanstvenofantastične pripovijesti, gutao sam takoreći bez daha glavnu izmišljotinu – o prokletstvu faraona, divovskim gorilama i Marsovcima s četiri prsta na rukama – nakon čega sam prelistavao i svojevrsni Dodatak na kraju, stranice sa šalama i bizarnostima iz života učenjaka, umjetnika ili pisaca. Učenjaci su tamo obično bili prikazivani kao vrlo rastreseni, jedan si je za doručak umjesto jajeta kuhao sat, drugi je izlazio na ulicu u cipelama različitih boja, treći je kucao na vlastita vrata i samoga sebe pitao je li kod kuće... Najviše njih mi se činilo, zapravo, potpuno ludima. A i pisci su svi odreda bili svojevrsni manijaci: jedan se, kako bi mogao pisati, odijevao u žensku odjeću, drugi nije mogao ni umočiti pero u tintarnicu ako nije osjetio miris trulih jabuka. Treći je s kata bacao bojice i osluškivao buku koju su proizvodile na pločniku: to ga je inspiriralo... Jedan je pio po dvadeset kava dnevno, drugi se sat vremena svađao sa samim sobom, čupao kosu s glave i tek se tada laćao pisanja... Mnogi su na stolu morali imati neku određenu stvarčicu, jer su samo gledajući u nju dobivali inspiraciju. Čega sve nije bilo među tim stvarčicama! Ona tri majmuna – vidim te, čujem te, pitam te – podvezica za žensku čarapu, stakleno oko, bista tko zna kojeg filozofa (ni oni nisu bili ništa bistriji: gotovo svi su, što također saznah odatle, umrli u društvu stjenica!), napršnjak, ptičja prsna kost, staklenka u kojoj je plutao maleni fetus s kompliciranom pričom, trula mašnica... Kakvu li su šaroliku gomilicu tvorili ti glasoviti ljudi! Mama je dakle imala pravo kad mi je rekla da tamo gdje ima mnogo pameti, ima i gluposti. Kada bih pročitao cijelu knjižicu, pa čak i impresum, ponovno bih opčinjeno promatrao naslovnicu s koje mi se kesio lik nekog gusara i stao bih razmišljati o tome kako bi bilo dobro kada bih i ja postao pisac (već sam bio napisao nekoliko pripovijedaka). Pitao sam se kakve bih onda stvarce imao. Možda bi nakon stotinu godina tamo, na kraju tih knjižica iz biblioteke, i o meni pisali kao o Balzacu, Alexandru Dumasu, Maupassantu ili Tolstoju: "Mircea Cărtărescu (1956.- ...) nikada ne sjeda za radni stol a da pred očima nema..." što? Tko zna što. To tada nisam nikako mogao znati. Pisci bi obično poludjeli iznenada, kad bi već bili odrasli ljudi. Jednog poslijepodneva, kako nisam imao što raditi, na "svoj radni stol", na kojemu sam pisao domaće zadaće, naslagao sam nekoliko neujednačenih predmeta, poput onih koji se stave na pladanj pred dijete za prvi rođendan, kad mu se reže pramen kose. Namjeravao sam si odabrati jedan od njih i prijateljima iz razreda reći kako me on inspirira, kako ne mogu pisati bez njega. Ne sjećam se više dobro što sam tamo bio postavio: zasigurno kopču s neke mamine suknje, komadić žuto obojanog drveta iz seta kocaka za građenje "Arco" i neku lampu koja je, čini se, bila izvađena iz svog utora na starom radiju na lampe s ormara, s čarobnim okom, dobro obrisanu od prašine... Svaku sam stvarčicu uzeo u ruku, dugo je držao pred očima, okretao na sve strane, pokušavajući osjetiti trunku inspiracije. Radiolampa kao da mi je nešto govorila. Sutradan sam je odnio u školu, no kad sam je pokazao prijatelju iz klupe, zaplijenila mi ju je profesorica (famozna Gionea) i nikad mi je nije vratila. Činilo se da je moja spisateljska karijera definitivno osujećena.
Ironija sudbine htjela je da danas i ja, ako već ne po talentu, a onda barem po bizarnostima, budem uključen u dugi niz ludih pisaca iz almanaha i knjižica. Prokletstvo faraona došlo je i do mene. I meni je jedan maleni predmet, koji sigurno nije bio uvršten u moju prvotnu izložbu (jer sam u njegov posjed došao pet godina kasnije, u proljeće 1973.) postao jednako neophodan kao i Balzacu majmunčići a Goetheu bojice (ako se dobro sjećam). Izgleda da ne može biti drukčije. Nikada ga nikome ne bih pokazao, ne samo iz straha da bi mi ga mogli ukrasti – a onda doviđenja Orbitor III i sve što bi još moglo doći nakon njega – već i zato jer je to nešto... intimno, što ne može biti otuđeno. U ženskom WCu prostor nije različit od onog normalnog, podovi su vjerojatno od istog crno-bijelog mozaika, pa ipak tvoj um odbija i samu pomisao da onamo uđe, kao da se tamo nalazi nabor nekog drugog svemira. Jednako tako, predmet koji me inspirira i bez čije slike pred sobom nikada nisam napisao ni retka, jednostavno, nije stvoren za tuđe poglede. Nikada nisam o njemu govorio, iako je netko meni vrlo blizak, u stanovitom trenutku, nešto naslutio. Poput priče o fetusu u staklenki, i priča o mojoj stvarčici komplicirana je. Najdivniji proljetni dan kojega se sjećam, u čitavom svom životu, bio je taj 6. travnja 1973., na koji aludiram i u svojoj pjesmi "Pad", napisanoj tri godine kasnije: "Šesti travnja i niti jedno tlo, / Samo azurnoplave ploče, azurnoplavo lišće, sonorizirajuće". Čitavog sam dana besciljno šetao (tražio sam adresu jedne prijateljice iz razreda, koja je, ustvari, živjela u Colentini, kako ću kasnije saznati), a u tom sam trenutku prolazio uskom i prašnjavom ulicom, omeđenom vrlo čudnim žutim kućama, s nadstrešnicama od obojenog stakla, između negdašnje Calea Moşilor i ulice Lizeanu, pod fantastičnim azurnoplavim i purpurnim nebom; pala je noć. Vjetar je uzvitlao prašinu, bacao mi ju je u oči i kosu, no na neki čudan način pridonosio je mojoj ludosti i hormonalnoj ushićenosti: bilo je to moje prvo adolescentsko proljeće. Bio bih se stopio s vrtlogom prašine, bio bih se probio kroz tanko lišće oleandara u uskim dvorištima. Bio sam zaljubljen a da nisam znao u koga, čitavog sam dana šetao zaneseno promatrajući te stare fasade i lokve u kojima se odražavalo nebo. Kuće su bile stare i činile su se napuštenima, imale su požutjele novine mjesto stakala. Odjednom sam shvatio da sam vrlo blizu onome što tražim: iz dna jednog dvorišta preko kojega je bila rastegnuta užad za sušenje rublja uputila se prema meni djevojčica od kojih devet godina, bijedno odjevena, gurajući dječja kolica od umjetne loše prelakirane bijele kože, koja je izgledala poput napuklog porculana, bez guma na izobličenim kotačima. U kolicima je bila lutka s glavom od kartona, također umrljanog. Odlučno je došla do mene (bio sam u školskoj uniformi, iskrojenoj od nekog nevjerojatno jadnog materijala, s koljenima i laktovima rastegnutim još u proizvodnji) te mi je s druge strane kovane željezne ograde rekla: "Zatvori oči i raširi dlan!" Zatvorio sam oči, iznimno sretan, kao da su mi bili prorekli taj susret, i u idućem sam trenutku osjetio težinu i hladnoću nekog predmeta – onoga koji gledam i sada, dok za kompjuterom pišem ove retke – te sam ga obavio prstima. "Sretniče!" još mi je rekla djevojčica i otrčala s kolicima natrag, prema dnu dvorišta, izgubivši se u tko zna kojoj prostoriji. Otvorio sam šaku. U predmetu na mojem dlanu zrcalilo se, u polumraku, sve rumenije i sve mirišljavije večernje nebo. Odnio sam ga kući i tada je sve počelo.
U jesen koja je uslijedila počeo sam pisati dnevnik, onaj na kojemu trudoljubivo radim i danas, nakon više od trideset godina. Kasnije su, jedne za drugima, došle pjesme i pripovijetke, romani i ljubavna pisma, sve upleteno u paradoksalni vez mojega dnevnika. Čitavo to vrijeme moj je predmet postojano stajao preda mnom, ostavljajući za sobom trag na mnogim plastičnim stolnjacima i na laku mnogih radnih stolova. Nosio sam ga sa sobom na sva putovanja, postavljao pred pisaću mašinu u hotelu Crown Plaza u Washingtonu i pred kompjuter u Bellagiju. Uvijek sam u sobi pisao sam, uza zatvorena vrata, ne iz neke patološke potrebe za samoćom i izdvojenošću, kako sam se uvijek pretvarao, već stoga da malena ali ključna tajna moje inspiracije ne bi bila razotkrivena.
Danas, kada smatram da sam napisao dovoljno, kad mi je gotovo svejedno hoću li dodati još knjiga onima koje su već izdane, pomislio sam kako bi moglo biti vrijeme da dobrovoljno otkrijem što točno jest moj sretan predmet, za slučaj da ta stvar možda zanima nekog čitatelja. Hoću već jednom stvari nazvati pravim imenom, koliko god mi to teško bilo (a teže mi je no što je Raskoljnikovu bilo pasti na koljena na raskrižju i u agoniji povikati: "Dobri ljudi, ubio sam!"). Dragi čitatelju, vjerujem da iz onoga što sam ti rekao već nešto naslućuješ. Požurit ću se da ti to potvrdim – ili pobijem u prilog jedne još tmurnije stvarnosti. Zaista, koliko god se to činilo nevjerojatnim, nerealnim, pa i perverznim (u smislu neke više perverzije), predmet koji me je oduvijek inspirirao, bez kojega ne bih bio napisao ništa (kao da je on, a ne ja, taj koji ima nezaustavnu potrebu da sam sebe izrazi kroz moje pismo), i kojemu, zapravo, dugujem sve što jesam, je
(nastavak na stranici 202)

Prevod: Marina Gessner

Mircea Cărtărescu rumunjski je pjesnik, prozaik, esejist i književni kritičar. Rođen je u Bukureštu, 1. lipnja 1956. U književne se krugove uključuje još za studija rumunjskog jezika i književnosti. Radio je kao profesor u jednoj osnovnoj školi, zatim kao službenik u Društvu književnika te kao urednik u časopisu Caiete critice, da bi 1990. postao asistentom a ubrzo i predavačem na Katedri za povijest rumunjske književnosti Filološkoga fakulteta u Bukureštu, gdje je i danas zaposlen. Kroz svoje seminare i kroz vođenje kružoka Litere već dva desetljeća promovira nove metode proučavanja literature.
Cărtărescu danas uživa podjednaku popularnost kod publike i kod kritike, u domovini i u inozemstvu. Od rumunjskih strukovnih udruga i državnih institucija dobio je priznanja i za liriku i za epiku i za prozu. Naklada njegove najpoznatije zbirke priča, Visul (San), koja je nakon Revolucije ponovno izdana pod naslovom Nostalgia (Nostalgija) u necenzuriranom obliku, odavno je rasprodana, a nastavci njegove romaneskne trilogije pod imenom Orbitor: Aripa stãngã, Corpul, Aripa dreaptã (Zasljepljujuće: Lijevo krilo, Tijelo, Desno krilo) i Dnevnika (Jurnal 1990-1996, Jurnal 1997-2003) iščekuju se s nestrpljenjem. Djela su mu prevedena na engleski, francuski, talijanski, španjolski, portugalski, njemački, norveški, švedski, nizozemski, bugarski, mađarski, hebrejski, poljski i slovenski jezik.
Tekst Obiectul care mă inspiră (Predmet koji me inspirira), iz zbirke De ce iubim femeile (Zašto volimo žene) priča je o stvaranju. Izlažući stereotipe o izvoru umjetničkog nadahnuća i o vezi između ludosti i genijalnosti, autor nas do samoga kraja drži u neizvjesnosti u pogledu izvora svoje inspiracije, servirajući nam usput kao na pladnju nekoliko vrhunskih stranica svojeg štiva.