Miraš Martinović: Neotkrivena zemlja (Luk koji spaja tri hiljade godina)
Duhovi predaka, stara božanstva, igre, koraci, koji se čuju kroz vrijeme. Maske, nakit, oružje, ogrlice... ostaci stepeništa u mahovini... Ostaci puteva koji su vodili ovom zemljom - Crnom Gorom, šapuću o pokoljenjima koja su njima prolazila. ORFIČKA HIMNA (Molitva nađena u grobu neke žene, a potiče iz VII vijeka prije Hrista. Običnim, neposrednim i dirljivim riječima ona opisuje putovanje duše kroz zemlju mrtvih i kakva je sudbina čeka.) Kada stupila budeš u boravište mrtvih S lijeve strane naići ćeš na jedan izvor. Ukraj izvora raste vitak i bijel čempres. Tome izvoru nemoj nipošto prilaziti. Ugledaćeš drugi izvor koji teče iz vremena sjećanja. Iz njega svježa izvire voda. Čuvaju ga stražari. Njima ćeš reći: "Kći sam zemlje i zvjezdanog neba. Vama je to znano. Ljuta me mori žeđ I ja mrem. Dajte mi hladne vode Koja izvire iz jezera sjećanja." A oni će ti dati da piješ s božanskog izvora. I od tog časa, kao junakinja, beskrajem ćeš vladati". STAKLENA BOČICA ILI PRIČA O SUZAMA Kap kiše - koja sada pade na kamen Pala je prije tri hiljade godina. Suza kanula prije toliko godina, Kanula je sada iz mog oka. Ista suza. I ista kap kiše. A šta je bilo u međuvremenu? Mnoga pokoljenja smijenila su se Na ovoj zemlji. Mnogo suza je poteklo. I mnogo kapi kiše. I mnogo radosti. Ali i žalosti. Ali i tuge. Duhovi što nekada nastanjivahu Ovu zemlju – lutaju kroz sjećanje. Stanovnici Olciniuma, Antivara, Butue. Meteona i Doklee. Moje oko je gledalo ova brda Koja sada gledaš ti. Samo što sada nema moga oka. Čuje se glas: - Gledam ja kroz tvoje oko! Kroz vaše oči! - gledamo mi što nemamo očiju. Čuju se mnogi glasovi Iz svih krajeva zemlje. Svi oni koji su nekada živjeli, naviru kroz naše sjećanje. Kroz nas se čuju. (A šta se desilo 3. januara 310. Prije Hrista. A šta se desilo 3. januara 310. Poslije Hrista. Šta 999? Daždilo je, Kao i danas! 3. januar 2010. PJESMA GRNČARA Odavno nemam ruke. Ne oblikujem amfore. Ne oblikujem zdjele. Odavno moji prsti Ne oblikuju glinu. Glinu ne oblikuju. Polomljene su posude Koje su uobličili Moji nekadašnji prsti. Duž puteva kuda su Prolazili karavani. Tamo gdje su staništa Čovječija. Ostala je od mene pjesma. Ostala je poslije mene pjesma. Koju sam pjevao. Dok sam oblikovao Vazu U Rizinumu.* I prašina koja je napadala Po mrtvim vjekovima. Moja pjesma koja je Nadživjela vrijeme Čuje se. Čujem je. 5. januar 2010. /* Antički grad Risan/ SUDBINA PSOLJEDNJEG ILIRSKOG KRALJA Tužni karavan se približava Rimu. Kralj I njegova supruga i djeca. I brat Korunkanije. Tužna procesija se miče Rimom. Struji kroz nju usud ilirskog kraljevstva. "A duše su nam ostale u brdima!" Izvijao se glas iz kolone. "Na obalama Labeatskog jezera!", čuo se drugi glas. "A duše su nam ostale u Meteonu!", Nadovezivao se treći. Glasovi, mnogi glasovi tužnog roblja Bježali su prema brdima ilirskim. "Naša prazna obličja putuju Rimom!"- Mislio je Gencije. "A duše naše ostale su u brdima!".... "U kamenju, u kamenjaru, u rijetkom cvijetu!"....Smjenjivali su se Glasovi. "A cvjetovi naši, a zvijezde, Nekropole naše, ostale su!". "Tamo gdje naši preci počivaju!" "Mi što putujemo u ovoj procesiji Nismo više mi!" Ova procesija samo je jedna Tužna epizoda U istoriji rimskoj i ilirskoj U sveopštoj Istoriji! 26. decembar 2009. PJEVAČ DUKLJANSKOG EPA SAM SA SOBOM Dok su drugi zidali građevine Ja sam sakupljao riječi, Ja sam sastavljao Ep. Duh dukljanski sam sipao u Amforu Napravljenu od Riječi. Da, prođe li sve. Poruše li se utvrde, Nestanu li gradovi I kameni kasteli. Naše utvrde i naše gradine, Da pretrajemo. Klesah u kamen, s jednom jedinom mišlju, Da duh naš ostane na ovoj zemlji U ovim predjelima. Jer kada Duh ostane Kad Duh se sačuva Lako je dići gradove, sakupiti kamenje. Meteona i Đuteza. Dići Meteon i Đutez, Olcinium i Butuu. Lako je sakupiti Kamenje. Prići će kamen kamenu Sam, ako Duha ima. Nastaće gradovi. Uzdići će se Opet. Iz ruševina. 6. januar 2010. NJEGOŠ NAD RUŠEVINAMA MARTINIĆKE GRADINE Živi priča da je Njegoš jednom posjetio Martinićku Gradinu, ali se brzo vratio. (Maksim Šobajić: Starine Zete) Vrijeme je silno, strašne zube ima, ono je stravilo i svemogućem nebu, a kamoli kukavnoj zemlji, đe se sve lako krši, đe sve na slabome temelju stoji. (Njegoš: Iz pisma Dimitriju Vladislavljeviću, 1851). Život je kao ova gradina, ova gomila rasutog kamenja. Takav je i čovjek. Kao ova gomila rasuta. Bijaše lijep grad Lontodokla. Od njega ostade samo ova gomila. A bijaše grad. Bijaše lijep grad, u svom vremenu, svom vaktu i zemanu. Ne znam šta me je dovelo nad ove ruševine? Koje nekada grad bijahu. Građen od najljepšeg kamena. Čemu su svjedoci ovi tesanici. Koje su klesali najbolje klesari. Oblikovali vjekovi i kiše, isušivalo sunce. Ostade goli kamen, bez kontura, bez slova koja bijahu u njega uklesana. Tako je i sa čovjekom. Bude lijep grad, pa ruševina. "Ko je srušio Lontodoklu? Ko je srušio Grad?" - vikao je nad ruševinama. A glas mu se u nebo izvijao. Među zvijezde. Ne dobih odgovor. Niko se ne odazvoa na moje vapaje "Ko je srušio ovaj grad? Nekada lijepu Lontodoklu. BUDVANSKA NEKROPOLA Još uvijek uz gradove živih Nastaju gradovi mrtvih... Kroz mene govore Iliri Keleti Grci Rimljani Sloveni Oni koji su oblikovali Duh ove zemlje Moj Duh. Sa mojih usana se oglašavaju. Kroz moj glas govore Stanovnici Saltue. Epikadi šapuću Oni iz mogila iz Boljevića gomile. Iz utvrda, gradova, hramova i crkava. Pagani i Hrišćani. Zagledan u predio Vidim keltsku sjekiru, Ilirsko – rimski šljem. Koplje, lik kralja Tiberija. Ma gdje da se zagledam U pjezaž ove zemlje, Vidim tragove mnogih naroda. Čitam njihovu Istoriju. I moje riječi, čujem u njima. Osjećam njihove duhove, Čujem njihove glasove, Koji mi donose eho Vremena. Oživljavaju Kroz mene. Njihovi likovi, Njihovi glasovi, Njihove pjesme. 5. januar 2010. DUH RATNIKA KOJI PUTUJE ZEMLJOM (Ilirsko-rimski šlem pronađen u Budvi) Svako odmorište je kao skakanje s kamena na kamen duž staze koju su obilježili bogovi... Taj šljem je pokrivao moju glavu U kojoj sam nosio dobre misli, velike vizije, pune svjetlosti... I isto takve snove. Taj šljem me je štitio U njemu sam se osjećao sigurno. Sa njim sam išao u bitke. I lijepe i burne godine proživio sam na ovoj zemlji. A kad sam povjerovao da su sve Opasnosti prošle. Taj šljem koji držiš u ruci Probilo je koplje. Tada smo se rastali Ima tome dvije hiljade godina. Ah, kao da je vrijeme važno! Čuju se glasovi iz nekropole budvanske. Duh Ratnika je ponovo oživio. Ništa ne umire! To je potvrdio riječima Koje sam čuo. I sam uvjeren – da riječ ne umire! 7. januara 2010. GENCIJEV SPROVOD U RIM Zbogom Meteone, Ilirijo. Zbogom crne planine moje zemlje. Zbogom riđa brda. I ti Labeatsko jezero. I ti Dokleo, divni grade! Sa širokim ulicama, velelepnim hramovima I termama. Zbogom. Više vas vidjeti neću. Bolje da smo ovo bogatstvo Ostavili narodu. Ali, Rimljani ne dadoše. Je li ovo usud koji nosimo? Kolona na čijem sam čelu. Dio je svemira. Vidim, prate nas zvijezde. Osjećam, žale nas zvijezde. Njihove suze kaplju po našim Glavama. Našim sudbinama koje se U jednu sudbinu sliše. 7. januar 2010. PUTOVANJE KROZ ISTORIJU DUGO TRI HILJADE GODINA Kuda god da kročiš, to je, začarano sveto tlo... Lord Bajron Glasovi i događaji Istrgnuti iz vjekova Iz Cetinjskog ljetopisa Iz Ohtoiha Prvoglasnika Iz Povelja Iz Epitafa Poema u kojoj se miješaju Ljudi i događaji Glas Dioklee, djevojke iz Doklee Glas rimskog cara Dioklicijana Njegove riječi Glasovi Istorije Iz Đuetze Iz budvanskih nerkopola glasovi Iz Municipijuma S. Iz Meteona Stapaju se u Hor Koji odjekuje zemljom Glasovi gromki Glasovi mukli Glasovi novorođenčadi i glasovi staraca Umirućih Putnik iz Briziniuma Glas iz Male i Velike grude Sa zlatnim bodežom i srebrnom sjekirom I naušnice i grivne Koje su nosile kneževske kćeri I tri hiljade godina Protekle između Šta je sve proteklo s tim godinama? Glasovi iz zemlje prepliću se Sa onima na zemlji Današnjim Sa Ratca Iz ruševina Nekadašnjeg manastira Iz Ostrosa Iz Prečiste Krajinske Glasovi iz skriptorija Grobovi se otvaraju I ustaju mrtvi Oživljavaju Putuju putevima uraslim u travu I zaborav Mnoge sjeni zastaju na raskršća i Ne znaju kuda da krenu Putevi kojima sada mi putujemo A nekada su putovali oni Gledajući ovo nebo Koje sada mi gledamo Sa kojeg nas vide njihove oči Mapa puteva se otvara Puteva koji se račvaju Puteva koji se umnožavaju Ovom zemljom I hramovi u ruševinama Gradovi u ruševinama Otvara se zemlja Niko nije mrtav ko je u njoj Ratnici i sveštenici Vladari i svetitelji Što su hodali bosi Po ovom svetom tlu vide se njihova stopala U ovom svetom tlu duboko Naši su korijeni Vide se njihove stope u pijesku Nose zublje koje su priždili Sopstvenim duhom Riječi davno izgovorene Oživljavaju duž svete staze Kojom su prošle procesije pokoljenja 18. januar 2010. ILIRSKO – RIMSKI ŠLJEM ILI DUH PREŽIVJELOG RATNIKA Morate se popeti ovamo u Agamemnonov dvor, u zagrljaju divlje starsti: ljubavi, rata. Mržnje i straha, da biste vidjeli Argolidu, brda i more, onako kako su ih vidjeli Atridi. NIKOS KAZANCAKIS Bio sam neustrašiv ratnik. Uvijek sa strahom, svojstvenim Ljudskom biću. U bitkama sam učestvovao, Braneći zemlju. Sve dok me koplje Ne probi. I život moj zgasnu poput zvijezde. Sve se raspršilo, Oči i ruke i moj san O slobodi. I zemlji. Ime moje zbrisa vrijeme, sa stele. Duša moja ode Među oblake. I nikada se više ne vratih na zemlju Moja ratnička duša. Samo taj šljem osta I preživje Mnoge vjekove. Ni ime mi se ne zna, a živio sam Na ovoj zemlji. I umro sam na njoj Za nju. Taj šljem je svjedok da sam Postojao. 10. januar 2010. PRSTEN IZ MOMIŠIĆA Meteon. Đuteza. Ilirski, grčki i rimski nakit. Perle nanizane. Perle vjekova. Perle osmijeha. Perle snova. Perle pokoljenja. Korak u zaboravljeno polje. U koje čovječija noga odavno kročila nije. Polje pokošeno. Polje pokošenih. U koje niko nije Ušao Vjekovima. A ni izašao. Vjekovima. 10. januar 2010. DUH ĐUTEZE Ovih nekoliko kamenova - bili su grad... Ovih nekoliko kamenova bili su Nekada Grad. Grad koji je imao svoje kapije. Bedeme tvrde, visoke, kamene. Od kojih preživje samo ovaj zid Dug četrdeset metara. I agoru je imao Na kojoj su se okupljali građani. Vodili razgovore, neki gledali U zvijezde. Bedeme je imao, Velike i čvrste, visoke od tri Do sedam metara. Sada nema ničega. Samo razbacano kamenje. Iz kojeg šapućem ja: Duh Grada. A imao sam drugo ime, Ime koje mi ukradoše. Vjekovi me razuriše. Vrijeme i ljudi. Bijah nekada lijep grad. Kao što je lijepa ruševina Koju gledaš. 11. januar 2010. PRSTEN IZ MOMIŠIĆA Zaokružio sam mnoge vjekove. Trideset čak. Zaokružio vrijeme, Zaustavljajući ga u toku. Nosila me je lijepa patricija, Andronika, kneževa kći. Na lijevoj ruci. (O, gdje li je njena ruka!?) Oni dugi prsti Koji su milovali vrijeme. Samo privremeno Uspjela je da ga začara. I druge su Andronike Nosile taj prsten. Krasio im je ruke. A gdje su sada one? Jedna od njih je nosila taj prsten Sa dvije tanke nimfe Sa bočnih strana. Na koje se naslanja Na medaljonu. Koje je čuvaju da ne iskoči Iz prstena. Da ne pobjegne iz Kruga U kom je začarala vrijeme. 11. januar 2010. GENCIJEVA DUŠA U METEONU Vjetar kroz ruševine I sove Glas. Šapat Vremena. - Ovdje sam! - govori Gencijeva Duša. - U ovim ruševinama sam bila Dok su prolazili vjekovi!... Dok su padale kiše. Dok su se smjenjivala Pokoljenja. Onaj dragocjeni tovar U Rim ponio sam i onaj što u tijelo Bijaše obučen. Kolika su se pokoljenja Od tada smijenila. Nema Meteona U obličjima u kojima bijaše. Nema Grada. Ni Carstva, ni kraljevstva. Samo ruševine. I Moja duša koja U njima treperi. POVRATAK RATNIKA Oživljavaju ratnici, mrtvi ustaju, sa stela ustaju uklesana slova. Pjevaju Epitafi. Isplovljavaju lađe iz dubina vremena. Riječi davno izgovorene, prije 3000 hiljade godina. Skifosi, nakit, oružje. Megaliti govore. Kamene gromade. Putevi urasli u travu. Dijademe i prstenje. Bočice od bojenog stakla, pravljene za suze - da odu s pokojnikom pod zemlju. Plače vrijeme. U Meteonu, na Gostilju, Martinića gradini. Na mjestima gdje je zemlja progledala. Zemlja i daleki vjekovi. Opet su se nasmijali kroz otvore i nalazišta Koplja i šljemovi. Bodeži i strijele, onda odapete i – sada lete, Strijele ratnika što gledali su ove predjele. Koji se od onda nijesu izmijenili. Koji su isti kao i onda. Osim po neke bore koju su napravile suše, kiše poplave i zemljotresi. Lice ove zemlje je isto. Po njemu su vjekovi ispisali dramatični rukopis ljubavi i snova. Koji, evo, prepisujem u ovu knjigu. DUKLJANSKI ARHONT JOVAN ZATOČEN U DUBROVNIKU SLUŠA ANĐEOSKU MUZIKU Kada su Makedonci pod vođstvom cara Samuila napali Duklju 995. godine, dukljanski nadbiskup Jovan je morao pobjeći u Dubrovnik, "…preobučen u pučke haljine da na sebe ne bi skretao pažnju, ali prepoznat i zamoljen od građana Dubrovnika da po smrti njihovog biskupa uzme dubrovačku crkvu". "Da bi mogao da vodi život dostojan svog položaja, bio je smješten, "kako bilježi dubrovački pisac Đakomo Lukari, "u najljepšem dijelu grada, pored dvora svetih Apostola, gdje se nalazila katedrala". Jovan je više od tri decenije upravljao dubrovačkom crkvom, a sahranjen je u svojoj zadužbini – crkvi Sv. Stefana. Ono po čemu je dukljanski nadbiskup Jovan poznat i značajan, jeste da je prvi kompozitor Duklje, a vjerovatno i na istočnoj obali Jadrana. On je napisao Pasiju svetih mučenika, braće Lorijenca, Petra i Andrije (bokeljskih mučenika). Njegovo djelo možemo posmatrati kao najstarije sačuvan relikt muzičke kulture crnogorskog prostora. Ne mogu zaspati: čudni zvuci. Muzika, anđeli poju, mislim. Mislim. A ono, pjeva moja zemlja - Duklja! Iz koje sam pobjegao ispred Samuilove vojske. Kajem se što pobjegoh. Kajem se i stid me je da se vratim. I gazim po njoj. Ovdje sam lijepo primljen Dubrovačka crkva mi je data Na uprvaljanje. Smješten sam u najljepšem dijelu grada Kako priliči položaju i zvanju mi. Pored dvora Svetih Apostola. Usnim li, sanjam Duklju. Njen goli kamen koji volim, svaki ponaosob. Čujem vjetar koji mi donosi plač Moje zemlje, poslije pustoši Koju Samuilo učini njome. To me ona zove, da joj se vratim. Ne mogu - kako ću je pogledati!?... Najveća kazna će mi biti ako Počinem u tuđoj zemlji. PASIJA SVETIH MUČENIKA: Lovrijenca, Petra i Andrije Mali je dug. U njoj su: cvilež, plač, glasovi Mnogi - vjetra, rijeka i mora.Talasi Labetaskog jezera čuju se u njoj. I mrtvi što tamo počivaju I živi koji tamo žive I oni koji će se roditi. Čuju se. U muzici - koju sam slušao Dok me je grizlo kajanje što napustih Duklju i što obukoh haljine pučke, Da ne bi bio primijećen... 12. januar 2010. NEKROPOLA U GOSTILJU Samo ono što je pružila gostiljska nekropola sa svojih 130 gorobova - keramičke posude, ratničku opremu, nakit novce, metalne pločice s reljefnim predstavama i dr - dovoljno govori o bitnim odlikama kulture Labeatskog plemena. Sudeći po procentu vrčeva za vino - 23 posto čitavog keramičkog inventara ove nekropole – može se izvesti zaključak o vinogradarstvu kao jednoj od glavnih privrednih djelatnosti naselja. Poginuli smo u otsudnoj bici koju je vodio Gencije protiv Rimljana. Na svojoj zemlji, Braneći je. Do poslednjeg. A živjeli smo srećno Imali smo vinograde I vina. Po čemu smo bili poznati Na daleko. Ova zemlja daje Svakoga ploda U izobilju. Otuda toliki vrčevi Polomljeni. (Pred ostdunu bitku popili smo mnogo vina!)... I poginuli mi I naše žene (Otuda toliki nakit!) I toliki novac. Bili smo bogati! Poginula su I naša djeca. Niko nije preživio u Gostilju. Otuda toliko kopalja. Branili smo se. Pa, ipak, preživjeli smo. Poslije 2043. godine, Tražite nas, mislite na nas. A mrtvi žive toliko – koliiko Živi misle na nas. S tom sviješću smo Umrli Na ovoj zemlji 167 godine prije vaše ere. 17. april 2010. USAMLJENO SLOVO 9. aprila 2010, godine, pohodeći ruševine grada Đutza, u Dinošama, na zidu jedne kuće, u kamenu koji je ko zna čija ruka uzidala, M. Đukić mi je pokazao slovo, uklesani znak, nekog davnjeg i zaboravljenog pisma... Usamljeno slovo U kamen urezano. U kamnu uzidanom u kuću. Sam kamen među u Mnoštvom kamenja Bačenog s neba U ovu ravnicu. Poput meteorita. Sam kamen, Samo Slovo Na samoj zemlji. U kamenoj pustitinji. Glagolji samo za sebe I za druga slova, Koja ga sanjaju i traže. Sanja razbacana slova, Urezana u drugo kamenje, uzidana U druge kuće. Čeka da istrče iz zoda, Da potreče jedno ka drugom, Ka smislu. Da ga izuste. Usred kamene pustinje. Slovo – Pustinjak S l o v u j e . Slovo – Car Stoluje. Ćuti u zidu i Čeka Da druga slova dođu. Rasuta po kućama. Da istrče iz temelja I potrče jedno ka drugom. I svoju kuću Sazidaju. 18. april 2010. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||