U vrijeme kada sam prispio na pločnik metropole, s namjerom da završim visoku školu, trajao je kolektivistički zanos. Tada je svako ko je mislio da ima nešto pameti, mogao besplatno studirati. Upisao sam se već prvijeh dana i osjetio zadovoljstvo stečenim akademskim statusom. Međutim, u domu za studente nije bilo mjesta, pa sam se morao snalaziti đe glavu da skrajnem, trošeći na stanarinu ono malo novca što mi je otac slao. I tako počnu moje česte selidbe iz tuđijeh soba u tuđe podrume i potkrovlja. Kako sam oduvijek bio izdržljiv, a tada još i mlad i zdrav, taj sam način života mogao prihvatati s ironijom.
Poslije niza neprijatnih situacija u koje su me uvodile okolnosti uslovljene mojim nesređenim prilikama, dogodi mi se da sebe zateknem kako duboko u noć, usred provale oblaka, mokar i očajan do plača, drhtim u ulazu jedne višespratnice uz tramvajsku stanicu, pošto sam, da bih se spasio, morao iskočiti kroz prozor prizemne sobe što je tri mjeseca bila moj dom.
Evo kako mi se to zbilo. Jednoga popodneva, kad se vratih s predavanja, gurnuh ključ u bravu stana koji sam bio dijelio sa dvojicom kolega, ali ne mogah otvoriti. I tek što sam pomislio da smeta drugi ključ sa unutrašnje strane, pojavi se odnekud stanodavka, starija mršava žena žilavijeh ruku:
- Ne stanujete više ovđe. Nećete u mojoj kući bordel praviti! Evo, otvoriću da uzmete šta je vaše. Ona dvojica su, hvala bogu, otišli, samo još i vas da ispratim - reče piskavijem glasom, kopajući po prepunom džepu na kućnoj haljini, u kome zazveča metal.
- Jesu li mi ostavili kakvu poruku - promucam zbunjeno.
- Ne - odgovori hladno i tiše, pa sam jasno mogao čuti astmatično šištanje iz njenih pluća.
Ono malo mojijeh stvari ubačih u kofer, a ona me šutke posmatrala, naslonjena na dovratnik. Bez pozdrava prođoh pored nje i, dok sam silazio skalama, začuh energično zaključavanje vrata. "Nikad kraja poniženju" - pomislih, ljut na sebe što mi se slična scena ponavljala, a onda počnem smišljati đe noć da provedem...
Već sljedećega jutra u novinama pronađem oglas: "Izdajem krevet. Plaćanje po dogovoru. Šifra: 'Jeftino'".
Taj dio grada sastojao se od bijednih kvartova, odvojenih uskim ulicama. Poslije kraćeg lutanja i raspitivanja pronađoh adresu. Kroz neuglednu kapiju uđem u dvorište uokvireno prizemnim kućama. Na sredini su bila dva poljska nužnika, a pored njih česma. Đevojčica blijedog lica čekala je da se nalije kanta. Upitah je zna li ko tu izdaje krevet. Ona me pogleda od glave do pete, dok joj je podrugljivi, gotovo cinični osmijeh titrao na usnama, a onda ispruži ruku prema vratima uz koja je rastao oveći procvali žbun. Pošto zakucah, izmakoh se korak dva da još jednom pogledam kuću. Neko pomjeri zavjesu na niskome prozoru s druge strane žbuna i tada na dnevno svijetlo izroni mlađa žena.
- Vi izdajete krevet? - upitah.
- Da, izvolite - odgovori gledajući me radoznalo i odmače se da bih mogao ući.
Bila je to jedna soba, niskoga šuvita i obijeljenih zidova. Pod je bio prekriven istrošenim tepihom. U uglu do prozora stajao je šporet, a pored njega sto sa tri stolice. Do vrata nalazio se orman, a prostor uz naspramni zid ispunila su dva, drvenim uzglavnicama naslonjena kreveta. Mirisalo je na zapršku.
- A drugi krevet? Imate li još koga stanara?
- Ne, taj je moj - odvrati otsječno kao da se od nečega brani, a ja, začuđen, pomislih da li je uopšte moguće boraviti u istoj sobi s nepoznatom ženom, koja je ujedno i stanodavka. - Ako odlučite da ostanete... imam i posteljinu.
- Koliko bi koštalo?
- Tri stotine mjesečno. Svoje rublje ćeš sam prati, a ja ću pripravljati hranu jer je tako lakše - presudi tonom koji nije ostavljao prostora nedoumicama, obrativši mi se na "ti".
Poslije kratkog razmišljanja prihvatih ponuđene uslove jer mi se učinilo da nije skupo, ali me, istovremeno, obuzela nelagoda.
I eto, sa ovom ženom utanačih kakav takav ritam. Kad bi se ona oblačila ili neke druge intimne poslove činjela, ja sam neđe izlazio, i obrnuto. Trudila se da ne počinje razgovor, a i ja sam se ustručavao da išta prozborim, pa smo gotovo sve vrijeme koje smo tokom dana provodili zajedno u sobi - šućeli. Uostalom, moje obaveze učinjele su da sam dugo provodio na fakultetu.
Jela su bila jednostavna i ukusna i usudih se da joj pohvalim kulinarsku vještinu. A onda je zamolih da mi, ako joj ne smeta, dozvoli da pored svoga kreveta postavim sijalicu kako bih noću mogao čitati, što mi ona odobri. Tako sam ostajao dugo uz knjigu.
Noću, dok je mirno spavala, slušao sam njeno ravnomjerno disanje, a ponekad bih je i pogledao. Utvrdih da je veoma skladnog i nježnog lika, jer, onako usnuloj, krajevi usana su joj se smiješili kao u Leonardove Đokonde. Os- mijeh, međutim, nijesam mogao uloviti na nje- nome budnome licu koje je bilo vazda ozbiljno.
"Što su mogli misliti susjedi? Ima li ona koga svoga?" - progonila su me pitanja kako me taj lik počeo sve više obuzimati. Konačno, jedne noći više ne izdržah. Tiho sam joj prišao i pomilovao svilenkastu kosu na jastuku. Ona se promeškoljila i okrenula na drugu stranu, a mene uhvati strah da će se probuditi i zateći me tu. Istovremeno, proželo me strašću to vretenasto tijelo. Pokrivač je skliznuo s boka i sinu bijela koža butine, a ja primakoh dlan da osjetim toplinu, dok mi je srce tuklo u bubne opne. "Želim te" - prošaputah raspamećen, ali me ona nije čula. Ne znam kako se pribrah od uskipjele žudnje jer mi je već bilo postalo sve jedno hoću li, ako je zagrlim, morati otići.
Omamljen, u toku sljedećih dana duže sam ostajao sa njom. Bilo što da je po sobi činjela - prala, varila jela, plela džempere - posmatrao sam je sa uživanjem, uočavajući gracioznost u njenim pokretima. Ona je to osjetila i u mome dopadanju sve više uživala. Malo po malo, na njenome licu bilo je sve više osmijeha i rumeni i ona je bivala sve ljepša. Jedne večeri, ranije nego obično, poturih knjigu kraj jastuka, utulih sijalicu i ustadoh. Kako sam joj se primakao, shvatim da je budna i da me čuje. Svjetlost munje presječe tamu i viđeh njene ispružene ruke i osjetih kako me čvrsto hvata i vuče k sebi. Prože me utrnulost od nadolazeće strasti, a onda se grozničavo počnemo uplijetati.
Odjednom, trgne nas snažno lupanje u vrata. Grubi muški glas prolomio je tišinu:
- Otvaraj vrata, kurvo! Otvaraj, da ne prova- ljujem!
- Moj muž, kako je izašao iz zatvora? - pro- šaputa unezvijereno i mi skočismo kao opečeni. - Brzo, bježi kroz prozor da te ne ubije!
Ne znam kako sam uspio navući gaće, strpati stvari u kofer, bos proskočiti kroz prozor i izgubiti se u olujnoj noći. On me nije vidio, vjerovatno zahvaljujući cvjetnome žbunu što ga je žena vrijedno njegovala.