Milorad Popović je rođen 1957. godine u Lipi Cuckoj, Cetinje. Autor je osam knjiga poezije i dvije knjige eseja na temu crnogorskog nacionalnog pitanja. Djela su mu prevođena na brojne strane jezike. Dopisni je član Evropske akademije poezije, čije je sjedište u Luksemburgu. Trenutno je predsjednik Crnogorskog društva nezavisnih književnika i direktor Otvorenog kulturnog foruma sa  Cetinje, izdavača savremene crnogorske i južnoslovenskih književnosti i časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja ARS.

Raskršća, izbor poezije, OKF Cetinje, 2008. Poetika i priključenja - preuzmite pdf Odlomak iz knjige

Neodvojiva od Mija Popovića, i od njegove poezije, jest priča o Crnoj Gori, o crnogorstvu. Ali, to nije jednostavna priča, od onih patriotski ubogih, jer Mijovo crnogorstvo je samo njegovo – na isti način na koji je njegova poezija samo njegova. Ili bolje: crnogorstvo je - on sam. Ne znači to da je crnogorstvo kompleks jednostavan i jednostruk, niti da se crnogorstvo može nositi samo na jedan način, jer znam da je silno mnogostruk, toliko da je, zapravo, svaki pojedini Crnogorac - Crnogorac sasvim na svoj način. Time samo hoću reći da u Miju Popoviću živi živa svijest o svemu tome, kao možda ni u kojemu današnjem crnogorskom intelektualcu, političaru pogotovo. 
Ivan Lovrenović

Mala Crna Gora zbog nečega je uvijek imala velike i tragične pjesnike, čiji je moralitet vazda nadrastao i samu ulogu pjesnika među ljudima. Imala je pjesnike čije su sudbine bile veće i od te visoke zemlje, a često i od njezine povijesti. U jednome vremenu Njegoš, u drugome Mihailo Lalić, a izvan svakoga vremena, kao uznik u vlastitoj vjeri, huji i zabludi, izopćenik i samotnik Radovan Zogović. Njegoš je zauvijek ostao slavan, Lalić je tek sjena i uspomena, dok Zogović svojom svetom nevidljivošću traje u onih dvanaest pjesama Alija Binakua, kada je svoju veličinu posudio susjednome albanskom narodu koji u tom času nije imao svoga glasa, te u desetinama pjesama u kojima je, kao još jedan supilovski nacionalist, slavio i proklinjao Crnu Goru.
Moje je da kažem ono što mislim: Milorad Popović je, uz Marka Vešovića, današnji nastavljač tog čudnog crnogorskog niza pjesnika koji su, ovako ili onako, etičke norme doživljavali jednako sudbinski i pogibeljno, kao i samu literaturu. Na kraj svakoga njihovog stiha zjapi provalija i propast, svaki je pisan s nekim jakim razlogom. Nema u njih ni slučajnih imena, ni ukrasa za svečane prilike. Sve im je kao na sudnji dan.
Miljenko Jergović

Ovaj pjesnikov izbor, vjerovatno donekle i prestrog, kao suma Popovićevog pjevanja predstavlja jedan od zacijelo najvrjednijih i najznačajnijih izbora u savremenoj crnogorskoj poeziji. Na primjeru pjesničkog opusa Milorada Popovića snažno se očituje suštinsko nepoznavanje crnogorske (savremene) književnosti. Na osnovu recepcije njegovog djela možemo suditi i o nepročitanosti naše literature. Temeljito i dugotrajno bavljenje Crnogorskim pitanjem umnogome je skrajnulo Popovićevu prvobitnu vokaciju i pasiju – poeziju. Iako je po osjećaju života, senzibilitetu, bogatom čitalačkom iskustvu, on prvenstveno pjesnik.
I to među rijetkima - pjesnik za pjesnike, za sve one sa margine koji pjesnički stanuju na zemlji.
Pavle Goranović

Svaka pobuna je motivisana promjenom lične sudbine ili mijenjanjem svijeta. Ja sam htio oboje. Zato mi je otkriće poezije stiglo kao izbavljenje...