Morsko prase
Dječak se s majkom odselio prošle nedjelje.
Djevojčica je ostala s ocem.
Dječak je odnio morsko prase.
Djevojčici je ostao papagaj.
Dječak je danas posjetio sestru.
Odmah je otišao u dječju sobu
prebirao je po slikovnicama
pregledao je jesu li na istom mjestu
lego roboti i mačevi.
Onda se okrenuo sestri:
“Kako je papagaj
prase je baš dobro.”
4. 09. 2006.
Tri pjesnika Nigdje, ljubljena neće biti svijeta do u nama
Rajner Marija Rilke
Prekjuče da smo stigli
u Divinski zamak
zatekli bismo živu
i još prisebnu stogodišnju princezu
koja je gostila Rilkea
i isprikrajka ga
sasma bistra
topla od budnosti
u nježnomodrom ogrtaču
motrila
kako zanesen na litici
u sjenci stabala
dokasna žmiri u paučinu zvjezdanu
tražeći Merkur
koji se negdje odvojio
na najvećoj istočnoj elonganciji.
Uporno je
s uzdignutim ovratnikom
usporeno se klateći jednom nogom
tražio Merkur
taj hladni kristalni sjaj
sa kojeg nema odziva
do prazne jeke
onog odbjeglog anđela
zaštitnika lopova.
Zamak je zbog trodnevne žalosti
zatvoren za turiste.
I tako pust
izrastao na crnoj hridi
liči na uskovitlanu utvaru.
U šumici nadomak zamka
pjesnici govore svoje stihove
u čast Rilkea.
Debela vremešna Nordijka
glasom nekako rastresitim
poput šećerne kocke
zapijeva kako je prije četiri godine
bila u predvorju smrti
i da pjesnika Devinske elegije
mogu razumjeti
samo oni koji su se suočili sa smrću.
2.
Seosko groblje u Tomaju na Krasu.
Na makedonskom, litvanskom, mađarskom jeziku
pjesnička družina
kao patulja crnih udovica
čas metajezički
čas pleonastički
u otegnutom i brzom ritmu
čita pjesme na grobu mladog pjesnika
(vječno mladim pjesnika
čini trenutak smrti)
na čijem skladno srezanom spomeniku piše:
“Kosovel Srećko, 1904-1926, student filozofije, pjesnik”.
Proplanci pitomog Krasa su protegnuti
i vitki poput sapi jahaćeg pastuva.
Ljubazni domaćin nas je odveo
do Kosovelove kuće.
Kustos i ja hodamo ispred ostalih.
Pred ulazom u kuću
on iznenada zastade
okrenu se prema istočnoj strani bašte:
“Kosovel je umro od tuberkuloze.
Vidiš ono stablo jabuke:
tu je legao u vlažnu travu
da bi se razbolio
i izbjegao služenje vojske”.
Smrt nevojnika uzrokuju
demoni nižeg ranga:
zato se od njih opraštaju potmulo
u najljupkijoj poniznosti
lišeni daha za veličanje
i onih brkatih ceremonijal-majstora
sa mladim jedrim grudima.
3.
Smrkava se.
Posljednji naš domaćin na Krasu
živi je pjesnik.
Josip Osti je
bivši Sarajlija
i prevodilac južnoslovenskih pisaca
na slovenački jezik.
On i Barbara nas uvode
u njihov Edenski vrt.
Lišće na stablima je dobilo bakarnu boju.
Oko kamenih klupa
puno je popadalog sa grana
rasutog
prezrelog voća.
Potom smo ušli u kuću
popeli se uz drvene skale
i sjeli na drvene klupe
u pjesnikovoj sobi.
On nas je služio
gustim crnim vinom.
Pjesnici su čavrljali o vinu.
Ja sam prebirao po knjigama
listao iskrzane stranice
sa bilješkama na margini.
Pomislio sam da je ovakvo mjesto
trebalo nekako zaslužiti
možda dozvati, otklečati
i da je zaista ovako
mogao izgledati
starozavjetni raj.
Iako se domaćin
prostodušno radovao
ponovo me nutkao
voćem i vinom
pomalo zavidno sam primijetio:
“Ti si svoj dio raja već osvojio.
Ipak, u Sarajevu je
lakše umirati.”
Smrt je nalik životu.
Oni što su umrli
u srušenom gradu
htjeli su obnoviti Grad.
Htjeli bi obnoviti
Život.
Trst-Sežana, 2. oktobar 2006.
Svijet
Svijet istrajava
u ludostima -
teži sreći.
Svijet je prestario:
Helderlin je lud
i sam umro
a svijet:
osjeća se srećnim
i kladi se na snove.
Nikad neću vidjeti Buenos Aires
Moj đed Boško Petrov
bio je naočit emigrant:
bjeloputi dvometraš
s tankim crnim brkom
nije morao
kao njegova tri brata
da crnči u pampasima
i rudnicima Gran Čaka.
Boško je bio gospodin
sa srebrnim satom
u džepu prsluka:
prodavao je karte putnicima
na trajektu “Palermo”
koji ih je prevozio
preko River Plate.
Moja baba Zlatana
iz istog je plemena.
Boško je bio nostalgičan.
Zlatana je voljela Buenos Aires:
uživala je u vrevi
širokih bulevara
u vrevi velegradskih izloga
u vrevi slovenskih i romanskih narječja
pa i samo sjećanje
na bezvodno podlovćensko tlo
i ona uvijek stroga prijeka lica
nekako je bilo sumračno.
Njihov sin je rođen
u sirotinjskoj bolnici
“Sveti Ignjacio Lojola”.
Boško je imao plan:
kupio je brodsku kartu za Napulj
kriomice uzeo šestomjesečnog sina
i na brodu ga na čuvanje
predao sestri Antoniji
benediktinki iz Siverića
koja se vraćala u Dalmaciju.
Zlatana se preudala
i rodila četiri sina
četiri Latino-Crnogorca
kao četiri zlatne jabuke.
Pod starost je kupila kuću u Obligadu.
Predveče je sjedjela
na trijemu svoje skromne kuće
u sjenci krošnje jakarande
leđa zgrbljenih od pamćenja
koje je čas izdavalo
čas narastalo ko ogromna grba.
Mlađa snaha Marija Ester
uvijek bi u isto vrijeme
na mušemu punu mrtvih ljetnjih mušica
postavila crnu kafu
i dvije kocke cukra.
Gotovo svakodnevno
nekako istovremeno
po izlasku mlade potrenje
na trijem
trotoarom je prolazio
u pratnji mlađe vitkonoge žene
mali čovjek ukočenog hoda
s šeširom i bijelim štapom.
Babin ispisnik
Horhe Luis Borhes.
Da je đed ostao u Argenitini
moja bi sudbina bila svakako poetskija.
Postao bih komunistički sindikalista
tukao se s peronistima
i lokalnim crnoberzijancima u ulici Boelo.
Imao bih petoro crnopute djece.
U mojem malotiražnom časopisu
sarađivao bi Gižermo Martinez
U kafani “Ćipur” na Aveniji de Majo
subotom bih se sastajao
s potomcima crnogorskih emigranata:
kartali bismo mauz
u sitan novac
i pili tekilu.
Poslije druge ispražnjene boce
čitao bih im prijevode pjesama
o nostalgiji, domovini i seksu
Hrvata Borsa Marune.
Putovao bih u Albaniju
s Ernestom Sabatom
dobitnikom književne nagrade “Velija”.
Posjetio bih Rozafu
tvrđavu rascvale sjete
dlanom dodirnuo mrki kamen
i pogladio obnaženi kreč -
mlijeko mlade Gojkovice.
Primaknuo bih se
na zov golog brda
uz golobrdinu Bardanjolta
graničnoj crti
susjedne zemlje na zapadu:
mutni izlivi taloženih
i posustalih prenošenih sjećanja
mamili bi me prema Jezerskom vrhu
koji se nekako zaoblio
kao usnuli medvjed -
ali ne bih posjetio
domovinu mojih predaka.
Kao što i ja nikad neću
vidjeti Buenos Aires.
Svečani prijem
Oni su gojni:
dlanovi su im vlažni.
One su podgojene
i nekako potiskuju uzbuđenje.
Vjeruju u svoju ulogu
u građenju novije istorije.
Ni pred jednim ulazom
ne gura se toliko prostote
kao pred vratima istorije.
22. maj 2006.
Mladenu
Ovu bitku smo počeli
nas nekolicina
beznadno
s viškom častoljublja.
Pobjednici su sinoć
slavili u Vladi:
mi smo pili sa svjetinom
ogrnuti baskijskom zastavom.
Danas smo prespavali
a sjutra ćemo biti pali borci
premda još živi.
(Rasko je jedini ubijen).
Opet su pobijedili oni
koji su nas progonili -
našom idejom
ovoga puta.
Nas nekolicina nigdje
nijesmo mogli pobijediti.
Ni same sebe.
Kamoli njih.
I njihove
još moćnije neprijatelje.
Preobraženja
U dvadesetoj sam vjerovao
da ću promijeniti svijet
u tridesetoj sam htio promijeniti
našu malu naciju
u četrdesetoj sam kanio postati
nacionalni ideolog.
Danas znam da nijesam uspio
promijeniti ni sebe:
prevladati grubost seljačkog porijekla
preosjetljivost, svadljivost, nesigurnost.
Ostalo mi je da tumačim sopstvenu nemoć
i nemoć mog bratstva:
tumačiti to neizgrađeno
ljudsko
smrtno.
To odveć ljudsko.
To odveć smrtno.
Pedeseti rođendan
Opet sam sâm
usamljeni jezik:
ostatak jezika
prepolovljenog nadvoje.
Jezik se više ne zgrušava
od viška snage:
kopa po ruševini
krezube duplje.
Opkoljen snom tupim
poput starog obruča
opkoljen starim snom
otrcanijim od starog psalma.
|
