Milorad Popović: Kraj povijesti
| Marku Vešoviću, pjesniku Našem vremenu ništa ne protivrječi: čovječanstvo je u međuvremenu toliko ostarilo jer je svaka ideja promjene preobražena u sočivima objektiva, u monitorima, u supermarketima. I Bog kojega se još spominjemo Tamnocvjetno je smežuran, zasjenjen kao da je ostario, omalomoćio od podzemnih udara i seizmičkih potresa. Izumijevajući raznovrsna pomagala za odmor, za higijenu, za promet nekretnina slaveći superiornost tehničkog uma vjerovali smo da se primičemo Bogu: da je svjetlobradi Bog nepomičan na krunskim stubama. Naš je Gospod ostario jer je suviše apstrakcije pretvorio u stvarnost (samo u svijetu spekulacija moguće je vječno prisustvo). Kada je izgubio svojstva da se pretvara u svaku organsku i neorgansku tvar- u zrno pijeska u zrelo i zeleno sjeme raži u ljuskasti list četinara sišao je sa planine mnogo prije izlaska sunca da ga ne vide onemoćalog, bezsluhog, teškoustog. Obnoć se obzidao vodobojnom paučinom koja je nalik sluzavom okotu tako da niko nije primijetio da Gospod, istina bez otisaka stopala slijedi one jednostavne kretnje oslobođene lakovjernog istraživanja i ekstaze. II Otkad je kirios Savaot sišao u dolinu presušilo je korito na kojemu izrasta stablo imaginacije. Spiralni snovi teologa, marksista, anarhista o nebeskom i zemaljskom raju, bratstvu, jednakosti su veliko sasušeno stablo čijih dvanaest znakova ne prepoznaju novi poredak stvari. Svaka ideja o promjeni uzročnih veza prvih i krajnjih uzroka odbačena je poput oštećene skice. To teškoglavo stablo se osušilo jer Bog je prema nama hitao iz budućnosti: kad je njegovo vrijeme počelo teći unatrag izgubili smo ljubav prema podvizima i sklonost za fabulu. Tako je u jednoj tački na zgaženom tijelu mita i istorije na odumirućim očnjacima bijele rogate zvijeri izrastao zgnječeni žbun bescvjetni list postmoderne. Ono što bi se danas htjelo graditi istorijom samopotkopalo je orijentaciju o vodoravnom, uspravnom, padanju, ustajanju. U to budimo sigurni ništavilo se proništilo u bespomoćni gnjev zbog toga što je tok sjećanja propao rasturen elektronskim virusom ili hiperboličnim jezikom rastrojenog arlekina. Berlinski zid je pao nazupce naočigled svih pretvarajući ostatke prepotopskog tijela u šljunak ali Balkan je ostao urovljen, iskomadan u polomljenim ramovima povijesti. Onog popodneva (kada je istorija oslonila tromi dugački trup na sopstvenu staklenu masku ko poskitana pokisla psina lišena taštine, hrabrosti, milosrđa) sve oči su bile uperene u Grad: u ranjive bokove Miljacke u zmijoglavi oganj što mlaza na nebu iznad Vijećnice u zatravljene mlade duše čiji se zdrobljeni atomi okreću u mraku i bijesno damaraju na sljepoočnicama snajperiste. III O čemu onda govore oni što su umrli- obezvječeni od prevrelog straha zatučenih od gustog znoja što se pjeni na dlanovima krvnika od haljina razdrtijeh od kostiju što se povijaju, škripe, pucketaju u leđima zemlje u sumaglju zapretanih vrtača, škripova, kamenica. Preživjeli su zaboravili - sjećanje uzmiče, žuri i sasvim blijedi ali s onu stranu noći bolje se pamti njihove sjeni pamte razjapljenih ustiju jer sopstvena smrt ne pripada nikom drugom. Živi će pod kišobranom, u poluglasu potrpati u kapuljaču neočišćeno korijenje jer samo se na Zemlji duše gube. Raseljene duše su okrajak svijeća što drhte- bez odziva za svaki prelomljeni pršljen za svaki preklani dušnik za svaku raskljuvanu utrobu. Što su Srebrnica, Manjača, Markale doli tačke zgažene između dva brda stisnute mesom u kojemu se umire opasane očima vrane i kamere. O čemu svjedoči Stari most zbrisana kometska obrva povijena grana oblaka zaronjena u Neretvu. O čemu se bio zabavio naš onemoćali, prerušeni, sveblagi Gospod nad vojskama dok su iz nebranjenih dušnika zazivali njegovo ime. Što je zamrežilo, zamrijenilo, zbunilo Duh Sveti da se nijednom ne okrene da nikad ne upita: - Zašto. IV Pjesniče, našem vremenu ništa ne protivrječi: toliko toga vidjesmo i rekosmo toliko puta upretrk nesmekšanom trajanju- kamenju što se kotrlja. Sjeme srama uvaljano u tijela koja su zamiješana od ružičate gline ne širi se izvan unutrašnjih zidova magacina za humanitarnu pomoć izvan bodljikave žice oko metafizičkog tunela na Dobrinji. Kako svjedočiti o ratovima bez pobjednika u tjesnacu sićušnih gomilica riječi puževih sjenki sa mnogo nogu o vojskama čije su se vrele zjenice (slijepi mačevi dželata) pretvarale u mrtva jezera o herojima čija je slava potonula u dubinu prošupljenog neba premreženog tv signalima koji mrmljaju, zavijaju, odjekuju otupjelošću opšivenom epohom o epohi koja je velike zvijezde ohladila i ugasila. Poslije svega ceremonije liče na izmotavanje a oni što bi htjeli govoriti razgovjetno izazivaju podsmijeh i samilost svjetine poput glasnogovornika putujućeg cirkusa. Kažeš da nijesi ratnik već borac i da je duša vazda kasnila za svijetom: duša odlazećeg ratnika kao i duša onoga što pade godinama nakon bitke. Borac je, dakle, duša a ratnik je svijet koji pohlepnim očima sakuplja krhotine rasprostrte među bićima, zvucima i predmetima. Natrunjen i oglodan svakojakom sumnjom ponosni i plašljivi napjev borca je slavljenička himna adolescentnog proroka istjeranog iz pustinje cvijet u potoku koji je presušio u bujnim i otrovnim godinama ratnika ili okrajak rascvjetale magle na masnom globalističkom ogledalu. Podgorica- Sarajevo, septembar 2002. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||