Mile Stojić rođen je 1955. u Dragićini. Pjesnik, esejist i prevodilac. Studij južnoslavenskih književnosti i jezika diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Do lipnja 1992. živio u Sarajevu od pisanja i uređivanja književnih publikacija. Od 1993.do 2005. radio kao lektor na Slavističkom institutu Bečkog univerziteta. Do sad objavio desetak knjiga poezije, proze, eseja, te sastavio nekoliko antologija. Knjige su mu prevedene na njemački, poljski, talijanski i makedonski jezik. Dobitnik je Nagrade Šimićevih susreta, Slova gorčina, Nagrade Književne omladine BiH, Brankove nagrade, Nagrade Željezare Sisak za poeziju, Austrijske državne nagrade Buchpremie, Kočićeve, te Goranove nagrade. Živi u Sarajevu. Pjesme kao što su “Šimićeva opomena”, te cijeli ciklus “Magle” idu u red najljepših pjesama što su ih mladi pjesnici napisali.
Veselko Tenžera, Vjesnik, 1980.
Stojić združuje jezik iskustva i vizije, jezik sjećanja i predskazanja, splićući tonove tamne melanholije sa nečim što, neuništivo, sija u našem duhu, i što nas vedri.
Stevan Tontić, Život, 1989.
Stojićev pristup pristup je obrazovanog promatrača, koji se trudi da postigne harmoniju i racionalnost, ali ono što on vidi uvijek ga iznova zastraši i izbaci iz spokoja.
Karl Markus Gauß, Die Neue Zürcher Zeitung, 2001.
Mile Stojić je pjesnik koji ne dozvoljava zaborav.
Janusz Drzewucki, Rzeczpospolita, 2002. |
