Kapetan Odisejeve flote
Nakon spora s menelajem
Znao sam da će kralj ostati tvrdoglav
I narediti plovidbu u suprotnom smijeru
Ali ta odluka potpuno ga je izmijenila i dotukla
Jedno vrijeme smucao se po mediteranskim morima
Zapovržući besmislene bitke s lokalnim kapetanijama
(što ga je koštalo brodova i ljudi)
Noćima bi kršio silan novac po kockarnicama
On, koji je lukavstvom dotukao famozne trojanske stratege
Bio je fasciniran lučkim šibicarima
Nije mnogo patio za zavičajem
U pijanim časovima manje je spominjao Penelopu
Više Helenu koja ga je navodno zvala a on nije imao petlje
Progonile su ga slike zla, spaljenih tjelesa, razbojstva i krvi
Proklinjao je dan kada se rodio grkom
Bjehu mu se kao svakom egzilantu pomiješale fikcija i stvarnost
Za Penelopom bi plakao samo u uglednim kućama
Na jadikovku su pale najljepše žene Sredozemlja
Kalipso što mu je brižna plela zlatni šal
Polinela što ga je preklinjala da joj napravi sina
Kirka što ga je tjerala da rokće pri radosti orgazma
Nausikaja što je svoj pojas prvi put otvorila
Oženjenom strancu
Bajku o sirenama ponavljao bi prilikom svakog težeg mamurluka
Kad inače zavijaju himere. Kad se čovjek na granici starosti
suočava s vlastitim proćerdanim životom
To ga je dozivala prošlost. Urlao je čujete li čujete li
Čujemo zborili smo. A ništa nismo čuli
Jer mi smo niža bića, stvorena za ratove i vesla
On nam je prijetio i nazivao nas kurvinim sinovima
Nije se dalje moglo s umišljenim luđakom
Zaustavio sam se na helijevu otoku i ostao
S jednom siromašnom ribarskom kćeri
Njega je vrag odnio dalje
Nastavak priče donijeli su trgovci robljem i opijumom
što su u zapadne luke uplovljavali svakodnevno
Kad je usljed neuspjelih reformi i izgubljenih ratova
U Heladi zavladala velika inflacija.
Na Itaku se Odisej vratio kad mu je ponestalo novaca
Gol kao mač uvukao se u ložnicu žene koja mu je
Godinama bila vjerna. Zakleo se da je samo na nju mislio
Samo zbog nje patio. No, kad se malo oporavio
Pozvao je Pjesnika i rekao mu:
Znaš što starino, ispričat ću ti cijelo to jebeno putešestvije
I dobit ćeš plus pet somova, sagradi od toga mit
Dodaj nešto - heroiku, jaku priču
Kakve još nije bilo u grčkoj historiji
Oremus
Oni koji kradu kažu ne psuj
Oni koji ubijaju kažu poštuj dan gospodnji
Oni koji poštuju dan gospodnji ne poštuju gospoda
Oni koji ubijaju boga kažu ne spominji ime božije
U ispraznost.
Oni koji lažu navode tvoje zapovijedi
Peta ne ubij šesta ne ukradi osma ne reci lažno svjedočanstvo
Oni koji kradu lažno svjedoče
Oni koji kradu kažu ne poželi tuđeg druga
Oni koji ubijaju kažu ja sam gospodin bog tvoj
I nemaj drugih bogova osim mene.
Oni koji lažu poštuju dan gospodnji
I navode spisak tvojih ostalih zapovijedi
Oni koji kradu kažu ne poželi tuđe stvari
Da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.
Oni koji ubijaju kažu poštuj one koji kradu
Da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji
Oni koji lažu kažu da tvoje ime svjedoče
I kažu: ne spominji ime božije
U ispraznost.
Ćivot
Godine osamdeset druge osamdeset treće
ne sjećam se više točno. U ulici Kralja Tomislava
U vili tadašnjeg komunističkog
Funkcionara živio je pjesnik Oskar Davičo
Pobjegao je bio k nama, govorio je,
pred srpskim nacizmom. Mi tad
nismo znali što to znači.
Navečer bi stari pjesnik izlazio u šetnju
sa svojom malenom kćeri. Rimovao je “život”
i “ćivot” revoluciju i ljubav
Mi smo bili ponosni jer smo bardu
pružili utočište i egzil, mada je
naša kuća bila porozna. Održao je
nekoliko predavanja na filozofskom, udvarajući se
Lijepoj asistentici, pa, shvativši
da od sudbine nema bijega
Vratio se u Beograd i ubrzo nakon toga
Zauvijek nestao u labirintima hada
Bio je s nama jednu sezonu
Od svih mladih pjesnika volio je Blagojevića,
Stevu i mene. Napisat ću o vama studiju, govoraše
U gradu koji su, nakon njegove smrti
preorali oni od kojih je bježao
Danas više ništa ne sjeća na njega. ni ulica se više
Ne zove svojim imenom, a kamoli da netko
Pamti i čuva neke pjesme.
Kuću je bespravno dogradio
Postsocijalistički tajkun, napravivši od nje
Bastilju kiča. Često kad prođem tuda
Na putu prema bolnici koševo
učini mi se da na trijemu vidim
Nisku siluetu barda socijalističke poezije
I učini mi se da čujem gdje recitira hanu
ili višnju za zidom svojoj mrtvoj publici
A na vjetru njegova sijeda kosa
Vijori poput zastave
Put preko Kreševa
Takav početak svi smo očekivali, ali nas je iznenadio
Sa brda je prvo gađan teve odašiljač na humu
Nedugo potom centrale unioninvesta i elektroprivrede
Meci iz strojnice otkidali su komadiće porculana u trafostanici
Pijanci na marindvoru vrtjeli su se u dvostrukom užasu
Srbi, prokleti psi, vikao je jedan, opet kolju muslimane
U automobilu jurećem stopedeset na sat rekao sam da ćemo smisliti
Neki put. “Nikad mi odavde nećemo izići”, rekla si
Zavijala je sirena iz vartogasnih kola u plamenu
Ajme meni, gori pošta, gori pozorište, gori obala Vojvode putnika
Sutra idemo u Dalmaciju, na neki otok u palmin hlad, gledati valove
Ali su svi mostovi srušeni i mi smo na gorućem otoku
Ne brini ja znam jedan tajni put preko Kreševa,
Pokazala mi ga je djevojka s kojom sam se davno zabavljao
Ali, ovi su budale, oni će uništiti sve, otpilati granu na kojoj
I sami sjede. Nikad mi odavde nećemo izići
Lice se koči dok zgrade oko nas postaju zgarišta
Stiže zima i krv se naša smrzava na snijegu. Oko nas
Niču krateri u kojima nestaje sva povijest i filozofija,
sva književnost. Na frulici izrezbarenoj pastirskim nožićem
Na zategnutoj janjećoj koži i konjskoj grivi svira belzebub
I zaljubljeni se grle posljednji put u blatnoj grabi
a dragi odlaze okomito iz našeg grada
U jedan bešćutni mirniji i bezbolniji svijet
(skica iz svibnja 92.)
Botanika, zologija
Mir, mir do neba
Vikao je general dok su pjesnici
pripasavali sablje
Čim bi rosa nagnala pupoljke
sunce bi ih spržilo
Na svojim štitovima nosili su
naslikano cvijeće i ptice
Botanika, zoologija
i druge iskrzane metafore
Potom je nastupila duga zima,
četiri mjeseca kao
Četiri godine. Četiri godine kao
četiri vijeka. Hladni dani
prepuni crnih slutnji
Proljeće je počelo
u znaku gusjenica
Teško i mučno je bilo živjeti
Pored tih odvratnih bića
Koja su nestala a nikad se nisu
preobrazila u leptirove
Večera bez politike
Hasiji
Nakon toliko godina
Želim da završimo ovu večeru bez politike
Želim te naprosto zagrliti
Kao što sol upija vodu
U kosu ti prošaptati riječi mađioničara
Koji odavno izgubio je čarobni šešir
Zdravicu zavjeta i isprike
Samo ovaj život
U kojem igramo kao upaljene šibice
Postojao je i imao smisla
zagvaljujući tebi
Čije sam lice prepoznavao u zrcalima sreće
I u zrcalima bola
Sad je vrijeme da kažem
Dosta je bilo
Vraćam te među svoja rebra
Odakle te Bog iščupao poslije početka
Prije vremena
Pas, san
U pustim brdima između Marbelle i Ronde
što nemilosrdno podsjećaju na Monte Melettu,
Nikako na Velebit
Sanjam mladića s imenom
Borisa Marune
Sanjam njegov lik što se leluja u tisuću maligana
U ognjici, u žaru revolucionarnog preobražaja
Pa ga potom srećem u snu na zagrebačkom Docu
Gdje kupuje suhu bravetinu i kiseli kupus,
Psujući (neprilično snovima) svoje mladićke zablude
Pogleda pomalo oteščalog od ovog ovdje
s nostalgijom za pustim brdima egzilantske mladosti
Najgore je biti stranac u svome zavičaju, kaže
Zamišljeno nad tezgom sa cvijetom i mrkvom
mit einer glänzender Glatze
Pa mi iz daljine sna poručuje Boris Maruna
Preko kozmičkih prostanstava, preko euklidskoga vremena
Nostalgiju je izmislila naša samoća, Stojiću, naša nesreća
A gusta ljubav za domom što se cijedi iz stihova poput meda
Upamti, samo je strah da se ne umre
Zaboravljen kao onaj pas iz stihova
A koja je, onda razlika između Yulla Brynnera i Smrti?, pitam u snu
Sva razlika između Yulla i Smrti je u tome
što smrt ima kosu, kaže
U ulici što se zove sedam zvijezda
Za Ulricha Ladurnera
U ulici mariahilferstrasse, ispred crkve
Jedan do drugog sjede dva prosjaka
Prvi puše u frulicu, povremeno je mijenjajući
s upaljenom cigaretom, dok drugi
Pored sebe miluje velikog njemačkog ovčara
Ljudi i pored jednog i pored drugog odrpanca
Prolaze ko pored turskog groblja
S vremena na vrijeme bacajući tek pokoji novčić
U šešir ispred drugog prosjaka, mrmljajući:
“Siroti pas”
. . .
Na prateru se zagubio jedan oblak
Skrio se u kućicu iluzionista, mađioničara
A ovaj ga je izrezao na kriške
I ponudio djeci željnoj radosti
I tako, sve se mijenjalo samo su igre ostajale iste
Princ eugen, francjozefinizam, austroslavizam
Poraz u tirolu, pogrom u galiciji
Prva republika što ju je dokrajčio soboslikar,
katastrofa na svim frontovima
Druga republika, kao kockica šećera
Carevina je isparila kao obalk nad praterom
Nestala kao golub u šeširu mađioničara
. . .
Slava vama graditelji granitnog
pločnika na heldenplatzu
Na njemu se tek snažno ocrtava
uzaludnost naših koraka
Slava vama neimari mračnih katedrala
U njima se tek gasi iskra naše vjere
. . .
Isti anđeo imenom arkanđeo
potjerao je prve ljude iz edena
I moje susjede i mene s alipašina
Sve ostalo su metafore o dobru i zlu
O dobrim patuljcima i zloj snjeguljici
Laži o spasenju
. . .
Iako sam otkrio sve tajne
Ne želim ti reći
Da u mojoj duši cvate jabuka
Od koje ćeš umrijeti
Kada je zagrizeš
. . .
U ulici što zove se Siebenstern
Prilazi mi mlada aktivistica
pacifističkog pokreta
I kaže: Scheisskapitailsmus!,
Das Gute wird das Böse besiegen!,
potom mi isplazi jezik
Jawoh!, odgovaram, a mislim
Samo, to se neće dogoditi lizanjem,
Niti organiziranjem prosvjednih skupova
Sloboda ne dolazi uz vodku i joint
Morale bi, meine liebe, a to nikom ne želim
poteći rijeke krvi.
Jer da bi vitezovi dobra uništili sluge zla
Moraju bar nakratko biti zli
biti slični njima
Samo nesretni narodi imaju veliku književnost
Samo nesretni narodi imaju
Veliku književnost. Jer hamletovska dilema nije
Imati dobre romane ili dobru zabavu
Inače bi svi bez razmišljanja bili za ovo drugo
Sva šekspirska pitanja svode se na marksizam -
Samo oni nenavikli na slobodu vjeruju u opstojnost Božju
U poruke što ih bogorodica izriče čobanicama
Sretni narodi za to vrijeme trguju, ljubakaju se, kurvaju
Dobijaju ratove, gube na nogometnim prvenstvima
Njihovi pjesnici su knezovi i ne umiru od tuberkuloze i ludila
Već caruju u weimaru
Drugo su Rusi i Poljaci, gdje pjesnici umirahu u gulazima
Gdje pjesnici vjerovahu u oblikovanje povijesti
Potom protestantska perspektiva:
Smrt od opija, alkohola, rak i paroksizam samoće
Jedino nesretni narodi imaju
Veliku književnost, Stihove A. B-a
Svijetle kao mercedes benz, visoke kao
Najveći toranj liberalnog kapitalizma
Prije no što se u njeg zarije kidnapirani zrakoplov
Nikao iz crne muke noćnih očajnika
Naknadni epitaf za Iliju Jakovljevića
Od cima, pa sve do fortice, od veleži do huma
telal obznanjuje pohvalu pjesniku. Vidoviti bijahu
njegovi spisi, a njegove poruke ovjerio je nebeski grom
Odjekuje njegova pravedna riječ poput jauka
u poharanoj kotlini
Od balinovca do šoinovca nimfe pletu kolo
U počast pjesniku, čije je lice nagrđeno bratskim bičem
Ali on piše odu bratu krvniku, znajući da je ljudsko lice
Slično licu čiji otisak osta na rupcu veronikinu
Ilijina duša pjeva nad Neretvom i rodoboljom
Pohvalu čovjeku koji bogovima ukrao je vatru
što je ukrotio snagu rijeka, potom bio ulovljen
u čeličnu mrežu Svilenu žensku kosu.
Riječ njegova poput kazaljke busoline
Stremila je prema sjeveru, pokazivala put izgubljenima
Kada se činilo da su svi putevi zameteni
Osim široke magistrale za pakao |
