Mile Stojić: Među zavađenim narodima
| Među zavađenim narodima Vremenska mapa izaziva vrtoglavicu: Tri tisuće godina prije Krista, u dolinama Eufrata i Tigrisa nastajala je Mezopotamija, dom Gilgameša, Uz Nil se nešto ranije gradio polis faraona, gdje se iz ruina božanstava prirode mukotrpno rodio monoteistički Bog. Tisuću i šest stotina godina nakon toga u oluji stoljeća, godina i dana uz rijeku Yangtze formiralo se carstvo kitajsko, kog sačuva vojnik od terakote (O Heladi i Rimu, toj propasti harmonija sve je već manje-više rekao Tacit) Prije petstotina godina na ušću Miljacke u Bosnu formirao se naš ponosni grad. Na tom malom prostoru, nemirnom i oholom U neko magleno jutro pred kraj Drugog tisućljeća zidali smo, moja nježna ljubavi, naš dom na temeljima stihova što začinjahu se u burnom žamoru krvi, naš dom od opeka snova i stupova glazbe Čije smo prozore zastirali dječjim smijehom sve dok nismo opazili potoke krvi na ulicama. Pred kerubinskim mačem napustili smo kuću našu bez osvrtanja. Vratili smo se iz tuđine u tuđinu. Eufrat i Tigris teku kao i tri tisuće godina prije nazaretskog rođenja, Nil u Mediteran lagano nosi prašinu mrtvih civilizacija samo ti i ja skamenjeni stojimo u čekanju tu, među zavađenim narodima, nijemo motreći kako Bosna turobno vijuga, kako Miljacka sja. Prašina Und die das Dorf verlassen, wandern lang, und viele sterben vielleicht unterwegs. Rilke Metem prašinu u stanu, gdje sam se vratio nakon rata. Podovi će opet zablistati Kratere na zidu će prekriti kreč. Moja metla gura hrpice prašine u kantu, kao što spoznaja tjera krhotine svijeta u rupu zaborava. Nisam siguran jesam li ikad stanovao ovdje Ne poznajem stvari na koje se nataložio prah Ni fotografije na zidu, na kojima naša lica trepere optimizmom u ognjici milenija sad zbunjena i stara pred čeličnom metlom O ratu bolje pričaju mrtvi no preživjeli Njihov glas dopire do nas iz sveprisutne prašine, iz galaktičkih čestica, koje sklanjam metlom ne baš energičnim zamasima Dok podne pjeva veselo u surom zavičaju Čistim stan od praha, od smeća uspomena Da se bjelina opet ukaže u danu i u snu. I Sarajevo ponovo zablista u svojoj nevinosti. I nema više odlaska, jer izlaza nema Jer koji odavde krenu, dugo putuju I mnogi od njih već na putu mru Eksponati u muzeju književnosti Masivni radni stol od slavonske hrastovine (premda su te pjesme napisane većinom u uredu ili za kuhinjskim stolom) Kolekcija naliv-pera, Mont-Blanc, Parker, Pelikan (klasik je jedno dobio od poglavarstva za obljetnicu pisanja, i čuvao ga u ladici, inače se služio kemijskom) Francuska kapa, što izvrsno skriva sjedine Kožna aktovka, koja i nakon godina još miriše na rakiju Naočale rodenstock, čije je jedno staklo napuklo Kravata, svilena, malo pokapana vinom Lula od mahagonija, mada je pokojnik pušio uglavnom “kent”, ili jeftiniju “opatiju” Nekoliko bilježnica s nejasnim naslovima i nečitljivim bilješkama. Nedovršen referat na temu koliko je poezija proza a proza poezija Potpisana peticija o pravima manjinskih grupa desetak izdavačkih ugovora, avionske karte za sajmove knjiga u Frankfurtu i Zagrebu, hotelski račun Esplanade s nepoznatim prezimenom Razglednice iz Praga, Pariza, Strumice i Jasne Poljane Slane na ime uvijek iste ženske osobe, koje je precrtano, iz razumljivih razloga Nekoliko prijava na međunarodne stipendije i pisama izdavačima u vezi s neisplaćenim honorarima Dokumentacija o nagradama i diplomama, potkrijepljena izblijedjelim novinskim isječcima Pjesnikova tramvajska iskaznica s fotografijom iz automata Dvije pisaće mašine, sivomaslinasta “biserica” i metalik električna marke “olivetti” Entropija fotografija, precizna dokumentacija propadanja Knjige, različita izdanja, prijevodi na strane jezike kod nepoznatih izdavača ili ciklusi po časopisima Skice dva nenapisana romana, bračni prizori Dijagnoza teške bolesti i nalazi liječnika Longplejka s pjesnikovim stihovima Uglazbljenim od lokalnog rokera Mala fonoteka tuge Nigdje neobjavljenih rukopisa. Njih skriva Osobno računalo s upropaštenim hard diskom Koje je slano čak u Seattle u centralu Microsofta Ali ni oni nisu uspjeli dešifrirati ništa Od onog o čemu govore kliktavi stihovi i urnebesna fantazija Onog što sad odiše formalinom i raspadanjem Brđanski Nietzsche Mirna tijela u alkoholu ko fetusi u formalinu Treperavi obzor seksa u prozoru, košulji od svile Sve što je izgubljeno zaplovi na tren u vinu očajnome, što se lagano razlijeva kroz žile Opustjele su ulice zima je i konobar drijema Kršćani i muslimani bdiju svog boga čekajući Brđanski Nietsche im poručuje da boga nema pa da se krene mreti ko kad se krene kući Ja sanjam jednu crkvu bez boga, litanija i straha U kojoj će pjesma, vatra, otopit zidove ledene Koja će nas primit, zaštitit od đavoljega daha I prizvati pod svod svoj duše čiste i zavedene Sarajevo nas šiba nježnošću, miluje žestinom Dok mana s neba pada na sokake, gdje se skriva Druga kristalna crkva što odzvanja prazninom A večernja zvijezda gasne i potom tama, tama biva. Amoris nota Tijelom o asfalt, laktom o prašinu Penisom o trnje Suzom o ocean, prstom u oko Mesom o željezo Dušom o studen, trbuhom o nož Jezikom o led Čelom o kuršum, kostima o zimu srcem o hrid Nogom o kamen, jetrom o mjed Glavom o zid Čovjek u pedesetim korača kroz juli Bio je pljusak i ulice su mokre Mladi parovi držali su se za ruke ili gurali dječja kolica Žene su šuštale najlonskim čarapama pozdravljale opojnim parfemima Da sam pjesnik svakoj bih mogao napisati barem po jedan stih, pomišljao je čovjek u pedesetim koračajući kroz ljeto Ali samo jednoj, u snovima ljubio sam kosu, oči, nos, usta, trbuh, pičku, guzu Ona to ni ne sluti, uronjena u večernju omamu Ona čita horoskop negdje na keju Rajne Ona gleda popularnu televizijsku seriju Možda lista Bibliju Knjigu proroka Danijela Il sluša vijesti o zločinima iz Afganistana, Bosne, Iraka, Gruzije Čovjek u pedesetim korača kroz juli U prazniku elemenata on misli na svoje propuštene mogućnosti. Haj-haj zovu ga vrtne kavane, zovu ga zanosne sirene on mora na sve stići, jer uskoro će fajront. Mladi parovi drže se za ruke i guraju dječja kolica Bio je pljusak i ulice su mokre Persiflaža Na jednoj književnoj večeri tumačeći moju pjesmu izgovorio je riječ “persiflaža”, u želji da pojasni da je svaka pjesnička riječ neka zagonetka i kako se o stihovima mora govoriti učeno A ta pjesma govori o času kada N.-u ostavljam usred gužve na željezničkom kolodvoru i kako mi maše tren-dva dok nestaje iza neprozirnog stakla, i kako ja, zapravo, već trenutak kasnije žalim što nisam sačekao taj prokleti Intercity da bih gledao njenu ruku na prozoru gdje mi maše dugo, dugo i lagano, sve dok se ne utopi u magličastom obzoru Riječ “persiflaža”, prepisujem iz Klaića, znači “duhovito ruganje, ismijavanje na fin način” Razmišljam kako svoju pjesmu nisam ni dovršio jer svaki rastanak ima eho nezavršenosti, osjećaj da će se nekad sastaviti potrgano Ali, ja slutim da N. više nikada neće doći I da je to kraj Da sam tad zadnji put u kratkom osvrtanju vidio blagu ruku koja je milovala izborano čelo prije no što je to tijelo nimfe sjelo u brzu kompoziciju i zauvijek izronilo iz oceana moje samoće I što, dovraga, sad s tom “persiflažom” Kad je mol te melodije o rastanku jedino šta je pisac htio da kaže Klobuk, Klokun Marianne Martinez, čembalistica Bečanka, španjolskog podrijetla Bila je zaljubljena u mnogo starijeg Haydna Koji je, kao i ona, da bi bio adelig skrivao svoje (hrvatsko) podrijetlo Imala je oči boje meda i kosu Celanove sulamke Marianne Ovo navodim jer sam bio na jednom koncertu U Schönbrunnu, koji je bio posvećen toj ženi, čija me glazba i nije baš mnogo doticala. Njene grudi i bokovi, više no zvuci žica bili su opsesija starom Josephu, jedno ljeto A meni to ime budi spomen na jednu ženu Što je podsjećala na The Feeling Begins Petera Gabriela Bilo je davno ljubuško ljeto. Bili smo anđeli. Tad mi se ukazivala Marianne kao slika dalekog lijepog i nedostižnog svijeta Čije su noge pjevale najljepše note violinske Čije su grudi zlatom blještale u mojim stihovima I mislio sam da će moj život poprimiti sasvim drugi tok. Al nije htjela. Marianne, Marianne, Marianne Pomišljam na te u svim suterenima svijeta Dann zuckt dir ein Blitz um den Mund – jene Schlucht mit den Resten der Geige. (Mit schneeigen Zähnen führt einer den Bogen: O schöner tönte das Schilf! Jesen je u Klobuku, vjetar povija šaš. O pusti sprud udara val. Varijacije na Šimića, I. Naša ljubav čedo je našeg straha i što je strah veći naša vezanost je veća Naš strah hrani našu ljubav Strah od tuđine Strah od svijeta Strah od smrti Strah raste. Mi se bojimo svega Hoćemo li se na koncu bojati jedno drugog? Mi vjerujemo da ćemo jednom svladati naš strah A onda će umrijeti naša ljubav. A kad umre naša ljubav, onda će prestati naš život. —— U našem rječniku riječ volim te Znači spasi me od progonstva Riječ sloboda znači mali cvijet koji nikad neće biti darovan nama Riječ sreća Spasi me od okrutne smrti Riječ budućnost Spasi me od mračnog zaborava —— Sve što je božansko trenutno je Vječnost je izmišljotina đavola Ljubav je časovita i prolazna Mržnja je vječna Sve je na svijetu vječno Samo je ljubav prolazna Mi boga otkrivamo u poljupcu smiješku, pogledu, dodiru Pa ih onda ponovno pronalazimo u sjećanjima kako bismo dozvali izgubljenog boga i lakše podnijeli mutnu rijeku godina Mi hranimo našu ljubav našom krvi Elisabeth U Berilinu Else. U Madridu Isabella, Ysabel U Ljubljani Špela. U Zagrebu Bela Beki, Beta, Beti, Betica, Betika, Betina, Betka, Ela, Eli, Elica, Elika, Eliška, Elka, Eta, Eti, Etica, Lila, Lile, Lili, Lilica, Lilika, Lisa, Liza, Lizika, Zika, Jalžabet U Londonu Elysabeth U Beogradu Jelisaveta, Saveta U Pešti Erzsébet, Eržika Od latinskog Isabela, a sve od hebrejskog Elisheva U značenju: moj bog je vjernost, moj bog je izobilje Elisabeth u Beču Sisi i Sissi i Sissy Što u mome poimanju bečkog znači Nešto kao behar bajuvarske zemlje - Lijepa i Pokošena Ceduljica stavljena na mirogojsku humku, godinu dana nakon pjesnikove smrti Iako si tražio da usneš negdje na Velebitu Ili na Miroševcu, među svojima, ti počivaš ovdje, u austrougarskom perivoju, pored bešćutnih arkada, Kao i uvijek stranac među svojima. Dok si prevodio sudske spise otimačima zrakoplova Braća u domovini pjevahu o biću i (vlastitome) ništavilu I nadživješe te, jadniče, tebe što nikad nisi sjedio u socijalističkim akademijama. Nisu za tebe bili takvi posli. Shvatio si to kasno Okružen domovinskim nitkovima. Mogao si ostati U San Pedru, u Barceloni, u Rimu, prevoditi Katula i zavoditi emigrantske kćeri, smiješio bi se Mogao si ostati u Potpragu i živjeti sto godina. Nije za tebe bio luk i bravetina, oružje i zastava To znade samo jedno siroče u američkom Velegradu, što na svome licu nosi pečat tvoga Ilirskog osmijeha Vampiri u frakovima oko nas danas pletu dance Macabre Ti ne snivaš snom pravednika jer Sve tvoje hulje su te nadživjele. Možda si pobijedio. Ti nikad nisi vjerovao u Međugorsku gospu, Ni u narodnooslobodilačku revoluciju Ni u jedinstvo nacije kao zalog općenarodne sreće Jedna mlada žena u pustinji svaki dan spomene tvoje ime. A borba za slobodu, za općenacionalne ideale Ha ha ha ha ha ha ha ha Borise Maruna Ha ha ha ha ha ha ha ha Borise Maruna. U Beogradu, deset godina nakon rata Ista slika u ramu hotelskog prozora Užurbani poslovni ljudi, gradski zgubidani Ozelenjela stabla, koja prvi put primjećuješ Miris rijeke diže se sokakom poput dima Mlade žene koje te ranjavaju ljepotom. Sve je isto u jutrima, samo si ti apsolutni stranac u vlastitome jeziku, što motri u daljinu Odakle su jurodivi spremali paklene odrede Gdje se začinjala tvoja smrt kao cika ciganske violine, uz šutnju i nezainteresiranost onih Što su te nekad zvali bratom pjesnikom. Dunav je ovdje mirniji nego na Kagranu Gdje si šetao deset godina uzvodno, užasnut Sad koračaš prema Ušću, tek nešto zamišljen Kao čovjek kome su kirurškim putem odstranili sposobnost da se čudi i da uživa u svijetu, koji ga još mami na grijeh. Dunav što razdvaja bratske narode, Donau U antikvarijatu listaš jednu ranu knjižicu Crnjanskog, iz koje munja osvijetli tvoju nekadašnju čistu peticu iz srpskohrvatskog: Nemamo ničeg, ni boga ni gospodara. Naš bog je krv. Srpanj, 2007 Korčula Đuri Tadiću Vjerovao sam da ću zadnje godine života provesti na Korčuli U dugim šetnjama pokraj vinograda Ili satima gledajući kako valovi oplakuju stijene iznad kojih se kao duše u limbu skupljaju sjene potopljenih mornara Ili za bonaca kad spajaju se nebo i more u plavoj crti pripremati se za lijet bez povratka Mislio sam kupiti kakvo potkrovlje, ili kamenu kućicu Ali sam osiromašio u ratu A i domaće stanovništvo je postalo nepovjerljivo prema pridošlicama Iako pripadam njihovoj vjeri doživjeli bi me kao uljeza Kao beskrupuloznog Hercegovca kavgadžiju i Turčina Koji je došao tu da im opljačka zemlju Otme životni prostor Pod firmom priče o nekakvoj vječnosti mora i potrage za lanjskim snjegovima davno ugaslim plovidbama. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||