Mihail Ljermontov: Prosjak
| Prosjak Tu, svetoj crkvi kraj kapije, Za milostinju bogoradi Siromah, jedva živ, ispijen Od stradanja, žeđi i gladi. Tek hljeba komad prosio je, Pogled kazuje živu muku, I neko kamen stavio je Njemu u ispruženu ruku. Tako za ljubav tvoju moljah Uz suze gorke, tugu, tako Uvijek moja ponajbolja Osjećanja izigraš lako. (1830) A. O. Smirnovoj Želim vam, bez vas, reći mnogo, S vama, htio bih slušati vas; No vi šutke gledate strogo, I zbunjenog me izdaje glas. I šta sad?... Vaš um neumješnom Riječju ne znam ja zanijet I to bilo bi sve smiješno Da toliko žalosno nije. Jedro Samotno se jedro bijeli U morskoj magli što se plavi!.. U daljnoj zemlji šta nać želi? U rodnom kraju šta ostavi?.. Igraju vali – vjetri zvižde, I jarbola je škrip sve teži... Avaj, ono sreću ne ište, Niti od svoje sreće bježi. Pod njim svijetli struj azura, Nad njim se zraka sunca zlati... Ono, buntovno, traži bura, Ko da će bure mir mu dati! (1832) *** Kada požutjela zatalasa se njiva, I šumi gaj svježi na zvuku vjetrića, I skriva se u vrtu tamnorujna šljiva Pod slatkom sjenkom zelenog listića, Kada, mirisnom rosom poškropljena, U rumen večer il čas jutra pozlaćeni Ispod grma đurđica srebrena Ljubazno glavom klimne meni; Kada sred jaruge zapleše hladno vrelo I, dok u san mutni misao mi roni, O mirnu kraju otkud je doletjelo Tajanstvenu sagu mi romoni, Tada se umiruje uzruj duha moga, I na mom čelu više bora nije, Tada na zemlji sreću razumijem I sred nebesa vidim Boga. (1837) Misao Sa žalošću gledam put našeg pokoljenja! Budućnost mu prazna il tamna će biti, Ali po bremenom spoznaje i dvojenja U neradu će ostariti. Skoro iz zipke bogati smo zbilja Greškama očeva, docnim umom njinim, Život već nas muči ko ravni put bez cilja, Ko pir na tuđoj svetkovini. Postidno k dobru i zlu ravnodušni, Na početku žića bez borbe venemo; Pred opasnošću smo sramotno malodušni I pred vlastima roblje smo prezreno. Ko plod kržljav, prije roka zreli, Ne radujuć oko ni ukus u nas, Visi međ cvjetovima, došljak osirotjeli, I čas njina krasa - pada mu je čas. Um naš je isušen od nauke besplodne. Zavidljiv, pred bližnjim i druzima krije Svak najljepše nade i glase blagorodne Strastî što ih nevjerje ismije. Jedva se doticasmo užitaka čaše No mlade snage tim ne zaštitismo; U strahu od sitosti, sve radosti naše Najljepšeg soka zasvagda lišismo. Snovi poezije, umjetnička sazdanja - Um naš ne zanosi njina slatka snaga; Lakomo grud čuva ostatak osjećanja - Izlišno blago: škrtost zakopa ga. I mrzimo mi, i volimo mi slučajno, Ni zlobu ni ljubav ne žrtvujuć ničem, I duša svladana nekom je studi tajnom Kad krv u ognju kliče. Dosadne nam predačke raskošne zabave, Njihov djetinjasti razvrat ćudoredan; I ka grobu žurimo bez sreće i slave, Svak nazad s porugom gleda. U masi ćemo tmurnoj, uz brz zaborav, biti Zbrisani sa zemlje bez traga i šuma, Ne baciv stoljećima misli plodne, niti Rad genijalnoga uma. I prah će naš, uz strogost suca i građanina, Uvrijedit potomak stihom što pritiska Prezirnom porugom obmanutoga sina Nad ocem koji sve spiska. (1838) *** Rastali smo se, a tvog portreta Još evo na mojoj grûdi: Ko blijed prizrak boljih ljeta U duši radost budi. I kada strasti novoj se dam, Ne mogu bez lika tvog. Jer hram napušten – ipak je hram, Svrgnut kumir je – ipak bog. (1837) Molitva U trenu žića tijesnu Tuga na srce kad pane, Molitvu jednu čudesnu Naizust ponavljat stanem. Riječî sazvučja þiva - Tu blagodatna moć ima, I sveta i neshvatljiva Divota diše u njima. Duša ko breme da skinu, Nestaje sumnjanje svako, Vjerujem, i suze linu, I tako lako je, lako. (1839) *** I čamno i tužno, i ruku nikom da pružiš U času duševnih nevolja… Želje? Zalud i vječno željet - čemu to služi? A ljeta idu – ljeta najbolja! Voljeti… al koga?... nakratko…. truda ne vrijedi… A vječno - zar iko volio je? U se zagledaš? Tamo od prošlog – ni trag blijedi: Ništa su radost i muke tvoje. A strasti? Tu slatku bolest, prije il kasnije, Riječ je uma razagnala; I život, s hladnom pažnjom kad gledaš ukrug, nije Do prazna i glupa šala… (1840) Oblaci Oblaci nebeski, vječiti putnici! Preko plave stepe, vi u lancu dugu, Bisernu jurite, ko ja, izgnanici Sa dragog sjevera u zemlju na jugu. Pa ko vas to goni: sudbine odluka? Ili zavist tajna? zloba neskrivena? Ili pak zločina odveć teška muka? Kleveta drugova, jedom prepunjena? Ne dozlogrdiše njive nam neplodne… Tuđe su vam strasti, i tuđa stradanja, Za vas vječno hladne i vječno slobodne Nema domovine, nema ni izgnanja. (1840) *** Neoprana Rusijo, zbogom, Zemljo roblja, zemljo gospode, I vi mundiri, plavi strogo, I, njima odan, moj narode. Zid Kavkaza će, možda, mene Skriti od tvojih paša sviju, Od svevideće njine zjene I od sveslušnih tih ušiju. (1841 (?)) San U podnevnoj jari ravnog Dagestana Le`ah nepomičan: u grudima tane; Jošte duboka pušila se rana, Kap po kap krv je curila iz rane. Sam ležah na tome pijesku doline, Krug stijena oštrih sve uži je bio, I sunce je žeglo žute vrške njine I mene – no ja sam u snu mrtvom spio. Snio sam večernji pir, čiji plameni Sijaju, u kraju mojemu rodnome. Razgovarale su veselo o meni Mlade, cvijećem ovječane mome. I među njima je jedna zamišljena, Ne ulazeć u njin razgovor, sjedila, I u san tužan mlada duša njena Bog zna čime je uronjena bila. Ona je sanjala ravan Dagestana; Znani leš ležao u toj dolini je, Sred grudi, pušeć se, dimila se rana, A krv u mlazu što se hladi lije. (1841) *** Ne, ja tako žarko te ne ljubim, Nije za mene tvog krasa blistanje: U tebi volim minulo stradanje, Svoju mladost koja se izgubi. A ponekad, dok u njih proničem, U tvoje oči dugo se zagledam: Tajanstvenom se razgovoru predam, Al za tebe srce nema priče. Zborim s drúgom mladih dana, divim Tvom se licu, tražeć drugo lice, U tvojoj zjeni – plam zgasle zjenice, Usta davno nijema – u živim. (1841) *** Svud je tiho. Ja, sam, na put kročih, Put kremenit, u magli iskričav. Boga sluša pustinja u noći, I zvijezda sa zvijezdom priča. U nebu su svečanost i čuda! Zemlju u snu plavo sjanje zali... Ali taj bol, ta muka – otkuda? Čekam nešto? il za nečim žalim? Od života ničega ne čekam. Ni malo mi prošlog žao nije! Ja slobodu i mir tražim: neka Zaboravim sebe i nek spijem! No ne onim hladnim snom mogile... Želio bih u san vječni ući Al mog žića da drijemlju sile, Da grud tiho diže se dišući. Da noć i dan, sluh mazeći meni, O ljubavi slatki glas mi zbori, Da nada mnom hrast vječno zeleni Naginje se, taman, i šumori. (1841) Preveo i prepjevao: Marko Vešović |
|
|||||
|
|||||
|
|||||