"Vaše veličanstvo, ja dođoh ovdje iz dalekih krajeva i putem vidjeh strašne stvari, o kojima u jednom pogodnom trenutku, kada vi budete odlučili, mogu vam sve ispri- čati… dok sada hoću da vam dam k znanju da su varvari napali sjevernu granicu našeg carstva i, do trenutka kada krenuh ovamo, oni opustošiše mnoga naselja, obuhvatajući ovdje i rodno mjesto vašeg veličanstva. Ja svojim očima vidjeh zapaljena sela i ljude nabijene na kolčeve, kojih kada se i sada sjetim hvata me jeza i veliki strah. Miris paljevine i ugljenisanog ljudskog mesa praćahu me do ovdje isto kao i jecaji onih koje nabiše na ražanj i još uvijek žive staviše ih na žaru nekoliko velikih vatri, koje njihova vojska ložaše po dolinama i izgledaše kao da iznutra zapališe noć. Prizori pakla, vele- časni, za koje smatrah da zauvijek stoje u svijetu aveti i da se tamo vječno kreću, vidjeh lično kako siđoše na ovaj svijet i kako postaše toliko vidni, koliko je jasan ovaj svijet, gdje nam nesrećnim žrijebanjem odrediše da živimo ovaj težak život… Vi ne možete zamisliti koliko mi je bilo teško utješiti one koji ostadoše živi, ono malo ljudi koji se kretahu šumama i močvarama namučeni od bola, od mržnje i zaprepašćenja. Kada im spomenuh ime vašeg veličanstva, dok im govorah o vašoj velikoj zabrinutosti kada budete čuli o njihovoj nesreći, oni još više podivljaše pa me pojuriše izbezumljeni, i da se tu nije našla jedna mala barka da se prebacim preko Tune, ove riječi koje vam sada govorim, ne bi čuli iz mojih usta… Prevalih dug put, veličanstvo, da bi izašao na istočnoj strani našeg carstva, tamo gdje ljetnja jutra široko polje prekriva rosom i kada se sunce pojavi na horizontu, iz čitavog tog neizmjerljivog prostora, hiljade sićušnih sunaca, sa polja i rijeka prolivenih u pozlaćenom blještanju, razdragano pozdravljaju njegovo rađanje. Ali, o bože, čim dan počinje svoje putanje i čim obasja ono svjetlucanje, lažno za ljudsko oko, pojave se odjednom užasni prizori, naspram kojih riječi su nemo- ćne i njihovo značenje se rasprši kao što se sjaj rose raspada. Sa četiri strane, oko ne vidi ništa drugo sem ljudskih leševa raspadnutih, rastrganih od zvjeri, neki kako stoje nezakopani nad zemljom, i neki drugi kako plivaju na površini rijeka, naduveni, pomodreli, crni, iskolačenih očiju, koje, ako ih dugo posmatraš, izgledaju kao da ismijavaju svijet živih. Svojim očima vidjeh kako jedan šakal jede utrobu djeteta i onog trenutka mi izgledaš e kao da nebo puče i kao da otud počeše druge strvine da padaju, koje pokrivahu svijet s kraja na kraj. Između njih, veličanstvo, vjerujte mi, vidjeh i svoju, i, oprostite mi za hrabrost koju ću da iskažem, i vašu… Oni malobrojni živi koje sretoh tamo-amo, imahu veliku mržnju jedan prema drugom i nastaviš e da se međusobno ubijaju i glumljahu se kao da čeznu za onim drugim svijetom mrtvih i žurahu da tamo što prije ulaze… Veličanstvo, da se ne bi umorili slušajući ovakva stravična opisivanja, dozvolite mi da vam kažem da iste prizore nađoh i u zapadnim predjelima našega carstva, i, da bi stigao tamo trebaše mi da prebrodim druge teškoće koje se ne opisuju, jer neke oblasti sada više ne priznaju vlast vašeg veličanstva jer su prešli na stranu varvarskih kraljeva. Tuda prođoh tajno, odjeven kao pustinjak ne što me bijaše strah da će me ubiti, što bi sigurno i učinili, već zato što htjedoh da stignem ovdje i lično ispričam ono što maloprije čuste. Više nego jedanput, prešavši planinske prevoje i visoke grebene, došlo mi je da se bacim u provaliju i tamo okončam život zauvijek ali mi se činilo, kao da smrt neće sa sobom ponijeti moju dušu toliko te- šku i toliko crnu od bola i od zaprepašćenja…”

Pored carskog trona, na desnoj strani, glavom naslonjenom na odore njegovog veličanstva, ležao je jedan crni pas, debeljast, male i kratke njuške, kao neki dječji crtež u njihovoj igri. Takav nekako bijaše, mali da bi bio veliki i veliki da bi bio mali. Tokom čitave moje priče on je stajao mirno, glavom okrenutom prema caru, dok je on u međuvremenu, svojom malom bijelom i mekom rukom milovao mu njušku, onda uši a onda kratki vrat. Ponekad bi pas podigao glavu i svojim okruglim i vlažnim očima gledao u cara i njegovo prijesto i ćemer od mramora, odakle dopiraše neka bijela svjetlost, pretjerano prosuta. Isto toliko rijetko pas je nastavio promuklim cijukanjem i dugim jecanjem

- Što ima neku glavobolju, - reče car, milujući psa po njušci. U ovakvim slučajevima ne sviđa mu se da vidi strance, - i svojom malom, bijelom i mekom rukom, nastavi da miluje glavu pospane životinje.

(1995)

Preveo: Qazim Muja