Marko Vešović: Stoput zaklani Adam
ETO TAKO Mislio sam: starenje biće mir Okrenut svemu iz vrta božijega. Sijeda glava strasno u njegov šir Zaslušana. Ko kad se slušaju klici Ptičiji u suton papljanski. Ali uopše nije. Kako godine idu, Bože, Gađenje biva sve uopštenije. Postaje gotovo svjetonazor. I sve radije Odvraćam glavu od svega Kao od rane koju razgoli prosjak na ulici. Svijet će, na kraju, da svede se Samo na ono što ama baš nikako ne može Da se podnese. A jutros, ko uvijek lakomim očima, gledam U cvasti zove, Bijele do uzdaha, što liče na štrikane Za čaše podmetače, I misao, šiljkom polarnog leda, Ježuljivu mi dušu tače: Ništa me, odavno, ni s jedne strane Svijeta, nikud ne zove. ZVEČANJE IZ TAME Od sto milja su jame Kroz koje u snu padam. Na njinom dnu čeka me Stoput zaklani Adam. Posrćem onim krajem Gdje sja po božjem stvoru Sunce koje ko da je Pravljeno u zatvoru. Smetneš li s uma vraga – Kad ti se živjeti rači Najviše, s kućnoga praga U Gobi zakoračiš. Posvud buljuci hulja, Najgori od najgorih, U kojim gleda rulja Časni krst kako gori. I zvuk metalni jasan šilje ti grobna jama Gdje još Pelagić Vasa Zveči bukagijama. No ponekad kroz drijem Zjena siđe do biti: Ko god je patio, nije Dalek ti mogao biti. PIPANJE U MAGLI Njihajima kazuje nam klatno Da svi slavno bijasmo zaspali Ko prinčevi u bešici zlatnoj A iz sna se prenuli u štali. Ta misao (dužan si je snima) Gotovo je kao groma udar: U rudniku sa dijamantima Na Cejlonu – svak je slijep rudar. Stariji je od svih naših snova Taj tren, smisla pun, ma i nijemog, Prije no što počnemo da snõva Svoje laži u bronzu lijemo. Bez i mrve vjere u nastavak S onu stranu, k jami se korača. Da je imam, moja bi zastava Bila rumen, nad Prenjem, oblačak. Nek bar prođe žena čije čini U duši ti bude iste boli Ko praporca zvon koji se proli Po snijegu i na mjesečini. Da ispričam bar bakarnom boru Tren kad, dušo, bivala si puna Od odsjaja zore u prozoru Katedrale svetoga Tripuna. Da pod suncem, bijele, blažene, Na obali griju mi se kosti Dok Lim šumi. Al ne zbog mene Ni zbog sebe. Nego zbog vječnosti. Da, dok gledam sa rodnoga klisa, Sveg iznutra slutnje me ozare: Ako život pojmio i nisam Mogoh mu se pokoriti barem. Jer kasno je dušo, sve se bojim, Da u nešto bolje te prečini Onaj cvijet iz Slovackog koji Kad prosipa tek na mjesečini. KAO NEKO TREĆI Možda još krok i Urvini ćeš doći Gdje je svršetak šarčevim jezdama. Gdje si slušao jejinu u noći, Ali s dignutom glavom k zvijezdama. Ne čezneš više za otokom Lido. Niti zeleno ti u snu šumi Zeta. Od pisanja duša posta invalidom, Bez pisanja bi bila – oduzeta. No u sve što šumi lako uđe duša. Slušaš tu vodu, kao neko treći. A kad te ne bude, talasi će Lima O svemu onom što ikada imah, Onom što htjedoh, a ne mogah reći, Još da žubore. Al nikog da sluša. POD NOGAMA SANTA "Meni je lako: ja sam Majakovski" Bunde idu u pozorište. Utvarne stvari. Jer su moje. Svako jutro iz čemera se rodim. A noć se za plač ubila, što reče onaj Nijemac. Mada sam i ja sam volio život. Uobražavao Da ga volim. Taj život potleušan, ali moj. I vikao da ne dozovem. I tragao da ne nađem. Više nisam ni komšija sebi. A glečeri se Na Arktiku tope. Bunde idu u pozorište. Marljivo tavorenje. Vode teku i ne teku. Utvarno sunce, Jer grije i mene. Nemam snage da gledam Što i vazda. Kao da je sve tu da bi me snabdjelo Razlozima za odvraćanje pogleda Pod nebom ledenim kao HALTASLTHALT iz partizanskih Filmova. Ali više se ne pitam: zašto ovaj svemir A ne koji drugi, a ne koji treći? I: čemu Zemlja gdje se postoji jedino Iz promašaja u promašaj? Ovako ili onako, Život ispadne greška, besprekoslovna. Tu ne pomažu sabrana djela. A glečeri se Na Arktiku tope. Svijet, koji mi posta nesnalaz – a vazda mi je I bio – i u njem utvarni zavičaj, jer je moj. Taj pedalj između zipke i rake Ima li na zemlji ko bi razumio? Ko da pojmi te krvnike pune obzira: Kad svoje žrtve izvedu na strijeljanje, Oči zavežu čak i slijepim od rođenja. I zar ikad moje bješe išta da nije zaludno? Svak je moreplovac što na dno ide s lađom. Jer niko, u tom okeanu, plivati ne umije. Tu ne pomažu sabrana djela. A glečeri se Na Arktiku tope. Od toga se stvara kal svjetski Gdje se pada nice pred Bogom, Starim krvnikom, s očima kao različci. Od čijeg pogleda i zvijezda Danica Mogla bi da izblijedi. Onog što bijah Ne sjećam se. I ne treba. Od tog što bijah Sve sam dalji, onom što nisam sve sam bliži. Kad nakon buđenja stanem pred zrcalo – Do neba je tužno što sam to ja. Tu ne pomažu sabrana djela. Bunde idu u pozorište. Utvarni smisao, Jer je moj. To život nije. To se, u uspomeni Na njega, čak i diše. To nije smijeh, To je daleka uspomena na smijeh. Bezutješna. I na plač. Daleka uspomena, Na samog sebe. Sve je od uspomena, Možda ponekad bijelih kao labudovi Iz Hasanaginice, koje mi kažu: Sve tvoje bješe zaludno, kao u dane kad si želio Provalu oblaka nad Sarajevom koje gori. Mada bih, da sam vjernik, svaku Molitvu počinjao: Hvala ti, Bože, Za nesreće koje me ne snađoše. Ovako, znam da su me slučajno promašile. I da sam od onih što izgubiše druge A sebe ne nađoše. I dok prolaznike Na ulici gledam, mislim se: njima je lako Oni nisu Marko Darinkin. Njima se ne topi Pod nogama santa. PAPLJANSKI ORAO Čovjek, gospodnji jas, Uz to spaljivač Ilion, Što Savaota iz haubica slavi, Gad kome božji svijet, taj rubac batisten, Služi da se u njega izrakne svaki čas – Taj najopakiji od svih zvjerova je morao Da trilione triliona Živih bića pretvori u statiste. I to će doakati mu glavi. A meni ljudska lica ne vele Više nego u nebesima papljanskim orao. Više nego šišarka sa zavičajne jele. U TO PODNE ZAŽELJEH Da, umirući u smilju, Prvo za sobom, potom Za zemaljskom ljepotom, Pustim uzdah, dug milju. Dotad, dosta je oku Jasika koja, dok zebe Sama pod nebom, sebe Snijeva u potoku. Dosta je duši sjen lišća Napola suha klena I cika djetinja, čišća Nego za lađom pjena. Nikad me zlatna parica S neba tako ne tronu. Duša je pjana carica Katarina, na tronu. SAN Skitaju moje noge nesvijetom. Plavim. Miljama uokolo ničeg Što brani život, makar i cvijetom Koji kroz rupu na kacigi niče. Zavijava mi plav pijesak stope. Izvući sebe neću iz tunelske Pustinje gdje se na mom dlanu tope Zvijezde plave ko Jejtsove. Gelske. A u tunelu od toga azura (I u tom njegov iskonski je užas) Ćelija mi je, a iza nje nova, Skroz ista, pa još tisuću, i sura Svaka, premda od plavog ih skova Bog, a tunel se u bezmjerje pruža. SJENKA BOMBARDERA Budim se nevoljko. Opet se, navodno, živi. Okolo, po navici, vazdašnjica se sivi: Saputnik od koga nema obrane. Utvarna ti je, velim si, svaka rima U kojoj si, kao psi, lizao svoje rane. Utvarna ti bijaše svaka staza. Stvarno je bilo jedino posrtanje po njima Iza poraza. Onda prizor iz sna u svijesti mi grane: Pokraj jabuke, starije nego Eva, (Jabuke u Papama, one sa naše međe) Djevojka opersku ariju pjeva, A preko lica sjenka joj bombardera. Prizor kao na snimku sleđen. Te oči, koje glavi su nekud strane – Ni u što, iz njih, ne čita se vjera, Ni odgovor na niti jedno zemno pitanje. Vlasnica tih očiju, ogoljenih ko lïka, Čini se, htjela bi da se nad svime vine, Nad srećom i nad klanjem. Te oči ne gledaju nego se brane. Od sjenke bombardera? Sjenke Evine? Tako u vozovima čitanjem Sedmičnika braniš se od saputnika. NA PREOBRAŽENJE Na Preobraženje, sve hoće u bezdan da se spusti I sve hoće uvis. Inače će da svisne. Na Preobraženje sve hoće sebe da ispusti Kao vlastiti teret, i k nebesima klisne. Sve čega nema, a mora biti, teče venom Ko vapaj iz mraka za svjetlom danjim. I znaš: prečesto sve bješe do ruba strahom naliveno Koji bijaše i tvoj i vajkadanji. Tek ljubav, pokoja, u apsu podzemnom zadužena Za podmetanje Avala Pod naše noge. Ljubav što nas je, kao smiješkom žena, Straha od žića lišavala. Sada ko najprisnijim obraćam se znancima, U skoro polarnoj samoći, Onima što ledenim zvečali su lancima Kroz tisuć mojih noći. I gotovo posve sam prestao da se smijem, Al i da uvlačim rogove pužje. Huk limskih talasa osta jedino bogoslužje Koje smisla lišeno nije. I razumijem, u kljastu zagledan brezu Koju sjeverac s Bjelasice reže: Minuli vijek bješe ko vježbač na trapezu Pod kojim nema mreže. Ili će krošnje, u Rimu viđenih pinija, Reći mi u smrtnom trenu Da ne dosegnuh sa ovozemnih sinija Ni kolik stalo bi u žlicu kavenu. Ali ću začuti, može biti, kad na odar Legnem, one, od tebe, Bože, Starije, maštanije koje jedino huk voda Papljanskih duši reći može. VIOLINA SE ČUJE Da je Bog više nego blizu, voda Kazuje, kroz sve zide I duša nije zgurena mi ko da Kroz nizak tunel ide. Diže je ponad sviju ljaga Bijeli lijet rodin. To je dan kad svaka putljaga Iz vijavice vodi. Dok u snu ponad adskog rova, Krcatog ralja, mostim: Vodič mi bubica Skenderova, Prozirna do vječnosti. I valjda bar trun kriti se mora, Iza tih mesnih rita, Trun djetinjstva, kad sam sa prozora Vidio svijet čitav. A kad prestanu hučati vali Violina se čuje: Valjda ovako anđeo pali Za nebom tuguje. BEZ TLA POD NOGOM Pod nogom tréšnja. Ali pred Ali-pašinom džamijom, ova Racvala japanska trešnja Ljepša je nego robinja sultanova. Nema pod nogom tla, al ima tréšnje. I, barem na čas, Behar te trešnje Koja kao da iz nadoblačja pade Nek opet prene Pitanje u dnu mene: Čime zaslužih toliki kras? A u vazduhu, u svemu, ona slast ne jenja, Užitak onaj kosi, Ko u djetinjstvu, iza ozdravljenja. I više nisam sveden na listak prosti Koji u crnu rupu nosi Orkan vječnosti Neka, barem na tren, svijet mi ne bude Magla Dikensova što guta ljude. *** Kad rastajao budem se s ludim Svijetom, s njegovom vraždom, Oblog će vrelo čelo da žudi Natopljen papljanskim daždom. Željeću da svoj napusti ivljak I u moj pendžer da stane Kucati jedna kojoj, kad divljak Bjeh mali, polomih grane. A mogli bi, prije no vani Duša ode, u stablo tise Da uđe, nad Vislom jorgovani I mojim ropcem njihati se. SARAJEVO ME GLEDA Sarajevo me gleda Očima uličnih pasa: Zalutati mi ne da Po pustari dok basam. Oči zemnoga gosta (Nad nagradom i kaznom) Zure u srce prazno – To je sve što mu osta. Al znam po tebi, bole: Il smio ili smio Da sasma živ sam bio Ma i bez Boga iole. No mojoj duši rađe Ne bješe na cijeni Cvijetak što presađen Svoj miris promijeni. Iz uličnih me pasa Znan svijet gleda u oči U jamu da ne zabasam K neznancu kada kročim Koji, dok mramor kleše, Il dok drhti na ciči, Induskom boštvu sliči Što tvori svijet kad pleše. *** Noć. Zle otele sile što su mogle. Iz prsiju se glasi, iz žlijezde Vladimirove, bol oštar ko pogled Ser Isak Njutna u božje zvijezde. Ujutru: čemer kojem nikad nije Bedeme truba ni jedna survala. Utopljenik sam kome nježno mije Noge valjovlje sa tuđega žala. No razgalina plava mi zasije Nad glavom, čak i ždralovi polete Od cigle misli: sad moje dijete U carstvujuščoj Vijeni se smije! SVE ČILI NA KRAJU PUTA Sve čili. Na kraju puta Biću Uliks što se sjeća Samo huke – sve je veća – Vod što ih bos prolutah. Zalud kuša čuti noćna Šumorenja rodnih gora Ova duša, bespomoćna Kao solo protiv hora. No poneka uspomena Zna zasjati u svanuće Ko zvijezda odražena U prozoru puste kuće. U času bih tom i sjaju Mogao u dušu zaći Tih što zemlje mijenjaju Sve u nadi da će naći. I na nagli udar zvona Pred okom se sjate čuda Kao kad iz aviona Gledaš Zemlju niotkuda. I srce mi talas obli: Nikad bliži nije bio Taj šljunak mi, topli, obli, I, preko njeg, svijet cio. Govor s bližnjim biva lašnji, A božja je voda – ina. Najednom je dan današnji Zagonetan ko Kina. NEMA BIJEGA IZ ZEMLJE ZA STARCE Nema bijega iz zemlje za starce. Al još prividi od bisera kraču Pučinom iza mreže za komarce Nalik svesci za račun. I duša se bistri, snomorice bježe Kad zamirišu iza svjetske tuje Tamo gdje smjerni uskršćani leže Dok svijet tajinstvuje. Dubrava nekad kazuje mi hujem Da noge k jami prestanu da žure Kad iz dubine zelene joj čujem Kukavicu. Kao iz ure. Nema bijega iz zemlje za starce. Al još djevojke rasiplju, kroz tmine, Parfeme i šapte svoje, ko udarce, A nekad i ko mine. I znadem da ću, pokašto, dok zelje Dženetsko sjenke mojih ruku beru, Od svih nesreća iz mladosti željet – Od njinog svjetla – bar zeru. PONOĆ MENE Sve su češći, u meni, trenuci Kad se ugasi sve lično. Prolaznike kad srećem pogledom Paščeta uličnog. I duši svaki stari snimak Pripovijeda tek o smrtima. O svemu što dvaput umrije. I čega danas duplo nije. U tim trenucima gledam lastavice I njin let me, skoro do blaženstva, prazni. Odmaraju me od toga što sam čovjek. A što sve češe sliči mi kazni. Gledam lastavice I biva mi jasno: što god sam mislio Kazao ili snio – Svijet je svagda nešto drugo bio. Gledam lastavice I čini mi se da već znadem kako Na svijetu biće Kad više nigdje nećeš moći sresti mene. Kad zagazim u stud vaseljene. Ali je i dalje – hoditi kroz danje Svjetlo, i kroz znane, Do bola, ulice, milo kao kapanje S lišća kad dažda stane Premda već znadem šta je nigdje: huka Njegova se čuje. To je mjesto, eno, Ka kojem, na groblju, pokazuje ruka Anđela kamenog. DON KIHOT Čim Rosinatin njisak ispod volta Crkvenog čujem, slutnja me sveg zari: Svinjsko pojilo postati će oltar Kad vitez kraj njeg svu noć prestražari. U mladosti sam, jezdeć na ljeljenu, Zborio, i tek dopola u šali: On je od onih koji su kušali Da palidrvcem zgriju vaseljenu. ON JE ONAJ Koji je nalik na srednjevjekovnu pticu Što sjajnom dvoranom proleti. Iz tmice. I u tmicu. Koji je u Ferhadiji zaželio dvijema Curama da, cijelog života, hodaju bose Kroz travu punu rose, Ali da svaka, dnevno, bar sat bude nijema. Koji moračke Platije često snije Kao kamene, Do neba nasložene Biblije. Koji se u pustoši, ko u palači, stani, Ali se neće odreći nikad Vjere da su svagda njegovi blagdani Bili puniji od vaših praznika. Koji je htio, kad god su mu se sinjele Proljetne vode, ko nešto od pamtivijeka svoje, Da mu pjesme budu kao vatre uz koje Oslobodioci suše šinjele. Koji je u snima išao, poput Miljkovića, Donijeti rose iz cvijeta Sa kraja svijeta. Sa kraja Bića. Koji je, djetetom, znao naići na Boga: Bio je kao u pijesku trag. Kao Petkova noga. Onaj kome se čini: Od krasa rascvale japanske trešnje na mjesečini Da može svisnuti. I da odavno zbori neistinu. Pogotovo kad šuti. Koji o Srebrenici zboriti ne umije. O tome jedino može Da se šapće, kao Ana Frank, iza pregrade. Koji nikada bio nije Više no magla na staklu od tvoga daha, Bože. Koji je nerijetko ko čovjek kome se spava Silno pred bitku u kojoj će mu se glava Zakotrljati po parlogu. Koji bi često oćutio kad se oglase ševe: Dunjaluk biti znade Čas kao ledina, od djetinjstva znana, Zarasla u zelenkade, Čas kao žubor kojim Drina moli se Bogu Dok pronosi leševe Muslimana. (Iz Knjige žalbi) |
|
|||||
|
|||||
|
|||||