| Hoću li ti još potreban biti, hoćes li me još hraniti, kad mi bude šezdeset i četiri? Džon Lenon – Pol Macartni (prevod Omera Hadžiselimovića) Probudim se, u gluho doba noći, i velim sebi: Život je prošao. Ali ne i čemer. Stariji od svijeta. Godine svedu pješaka Kroz život na zbilja bogatu kolekciju grešaka. Na vješalici, karirana košulja i ne sanja Da mjeri, ljuljanjem, prazninu tvojega bitisanja. Iznosiš se ko hlače. Ako nešto tvoje još sija, To je sjaktanje koljena izlizanih. Nekad sam sobom, i u očaju, raspolagao slobodno. Danas previše mog nema ni u radosti. Odnoj. I kao da sve postoji da bi te opskrbilo Razlozima za odvraćanje pogleda. Kamo bilo. Svak je ptica kojoj Gospod krila dosudi A oči joj uzeše ljudi. Vazda je tvoj vjetar puhao u tuđa jedra, Nikad u tvoja jedra ni dašak tuđeg vjetra. Ovo što osta biće ti nesretno. Jednolično. Jednolično nesretno. Ni tuđe, niti lično. Života, danas, u mojim riječima Otprilike koliko u esperantu ima! Mada ti, u pogrlcu, damari jošter biju Kao rudarev pijuk. O Ninkasi, najljepše pjesme sam, jao, Štapom po vodi napisao. Danas, ti si križanac bezubog tigra I Pelea koji nogomet sam igra. I odavno mi teku zemaljski dani Kao još jedan dokaz da Zemlja svašta hrani. Al i u dane kad si kao ispljuvak što leti Sa dunjaluka na ahiret – umiješ da se sjetiš Džefersa* koji je odmetnik od ljudi bio I iz zamahivanja čapljinih krila štio Da je svijet s njegovim javljem Ipak dobro napravljen. Čak me utješi pomisao da je božija vaseljena Beskrajna kao zaborav. Ne duži od čemera. Pa kažeš sebi (ili ti kaže soba): Spavaj, Markane. Ako ne budeš dobar – Mićun Šiljak će doći. I imaće tvoje oči. *Robinzon Džefers, veliki američki pjesnik koji je od ljudi pobjegao na pustu obalu okeana u Kaliforniji, gdje je sagradio Kuću Tor, potom i Jastrebovu kulu, za svoju ženu i vlastitim rukama. Kulu je nazvao Jastrebovom zato što se, dok ju je zidao, često nad njom javljao jedan jastreb. Kad je kula završena, jastreb se više nikad nije pojavio. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||