Marko Vešović: Dželat ima kijavicu
ARS 5-6 / '99 Kuja Vidosava Stari Egipćani su vjerovali Da je izvor Nila na nebu Za Boru Đukanovića Mi Srbi smo narod koji je najviše lagao kroz istoriju. Lagali su i drugi, razumije se. Lagali udarnički. I jedva smo se održali na čelu tabele. Svi narodi su lažljivi. Ali jedino naše laži su bile - svete! Jedino mi Srbi smo se - lažima pričešćivali! Jer to su laži stoljetne. Niko s toliko strasti, snage, tvrdoglavosti, nije vjekovima gajio iste laži. Kao svilenu bubu. Kraj nas protiče istorija, vrijeme po vrijeme prolazi - mi ne prekidamo s laganjem na vazda isti način, o vazda istim stvarima, i kao seoski lažovi, i kao filozofi! Otuda, naša laž je - postala epski gromadna! Naška je laž ko oni teški starinski ormari od hrastovine! Tu smo najdalje dobacili! Tu smo ga svakome barem za pedalj prebacili! Ako smo igdje, tu smo veliki ispadali! Ma hajde, majke ti! Petsto godina u ropstvu, a ovamo nam istorija - stovarište junaka! Nigdje, na kugli zemaljskoj, po glavi stanovnika ne dođe ovoliki procenat obilića! Ali laž naša, u stvari, više i nije laž. Kako će i biti, kad za nju - ginemo stoljećima! Tolike cisterne krvi koju smo prolili, od naših laži su - svetinje načinile! I zato naša laž više i nije laž nego temeljac duševni. Stanac na kome zidaš. Crnica iz koje džiklja sve za šta vrijedi i roditi se i mrijeti! Mi živimo od laži, ko stari Egipćani što su od Nila živjeli! Prokuni ti laž i skameniće se i tele u našoj kravi, i sjeme u našoj njivi, svih sedam glava joj poodsijecaj, i krv ima da brizne iz hljeba na našoj sofri! Sprži tu laž, i bićeš kuja Vidosava koja je svekoliko Srpstvo lišila krila! Busola Kaže Rebeka Vest: nakon balkanskog rata, Turci su otišli odavde, a mržnja, koju je njihovo prisustvo izazivalo, nastavila je i dalje da živi u Srbima. Danas se prolama u Bosni. Njen objekt ispario, a mržnja traje i dalje, gotovo za svoj račun. Uopšte, ljudska je duša vazda kasnila za svijetom. Duša je rječni vir gdje se zrcale ždrali davno ka jugu odletjeli. Turci su pet stoljeća bili Srbima u gostima, a otišli su naglo, prekonoć takoreći, i da se odjedared, s njihovim iščeznućem, i mržnja utulila, šta misliš - koja bi pustoš zinula u duši srpskoga seljaka? Šta bi je onda grijalo? Za kojom bi onda zubljom kroz tmušu glavinjala? Pet stoljeća si živio od te mržnje, nosio je i nosila te, i nakon stodevedesetijednuhiljadušeststotinadvadesetipet dana ropstva - nepravednog i ničim zasluženog - odjednom: krivac ispario. A ti pod praznim nebom ostaješ praznih šaka! U čemu da se sada ogledneš? Šta odsad pod krila da ti puše? Oko čega da se okupiš? Bogzna koliko vode će da protekne niz Drinu prije nego što Turci iz duše Srbinove konačno isele. Jer sve dok mržnja traje, nijesi slama bez stožine, šake ti nijesu bez busole, imaš i čime i na čem zidati, znadeš odakle dolaziš, kamo ideš, i kako ti je ime. Tin Ujević u opkoljenom Sarajevu Moja osmoipogodišnja Kćer jede pile, Prvo nakon godinu i po, I kaže sa uzdahom: Umrijeću od ljepote! Posljedice rata Sjeni Milana Milišića Kao i prije rata, pohode me, u stvari progone, sati kad mi bude jasno do vriska: Žalosno malo vidio. Čemerno malo čuo. Očajno malo putovao. Sramotno malo znam o bilo čemu na svijetu. I grozno malo pojmio od života. (Ni koliko bi dlanom mogao da pokriješ). Do mene su, od svekolikog bogatstva zemaljskoga, samo glasine neprovjerene stizale. Ja, pravo zboreći, nijesam ni živio, i mogla bi me granata ubiti - nerođenog! Tren potom: zar igdje više možeš otići gdje prije nijesi bio?! I više išta vidjeti ili čuti što prije nijesi i čuo i vidio? I kao da sam nešto, a šta - Bog sami znade - s desetkom položio. Tragovi granata u asfaltu sliče mi pečatima na ceduljicama s maturskim pitanjima. Legnem u krevet i, kao prije rata, u buljucima nagrnu uspomene. Što bole ko kandžija. Žigaju ko strijele. Otruju ko olovo. Sav život kaže mi ko jedno brdo, ma šta brdo - Ko cio jedan Lovćen prilika proćerdanih, I ko još jedan Lovćen nepopravljivih stvari. Pedeset ljeta postojao - ispravno i isprazno. Vlastita biografija sliči mi zavijanju sirene za opasnost: upravo toliko je bogata melodijama! Što sam ostao čist, razlog za kukanje, a ne za gordinju! Što sam ostao čist, dokaz je da nijesam Umočio ni palac nožni u kaljužu života Čarobnu, bojim se, čarobnu. A odmah potom: Ma pusti! Da nije ovog, drugi bi sličan naišao da te truje. Vazda se nađe urlik, iz peštere u nama, koji nam san razbije. Da nije ovog bezumlja, duša bi našla drugo, u kome čučala bi ko regrut u blatnu rovu. Da nisi Sve Ovo promašio, promašio bi Sve Ono. Pa još na netvoj način. Svoj se jedino bude - u vrsti promašaja. Sjeti se šta si uoči rata kazao - danas pokojnom - prijatelju: "Na koncu nije važno što si ti svijet unakrst obišao a ja nijesam bio čak ni u Sloveniji. Svak stigne da sve proživi. I da sve promaši". Stranom novinaru Ne, ne mrzim ih. Uglavnom ne. Pogotovo ne Crnogorce. Ima taj narod i vrlina. (Rodili su, na primjer, mene!) Jest, Gete veli: "Nema takvoga Zločina o kom sam u novinama čitao a da ga i ja lično Ne bih mogao počiniti". Jeste, jedva je korak između Običnog čovjeka i zločinca. Ali ne važi obrnuto: Između zločinca i običnoga čovjeka leži Pacifik. Čak, reklo bi se, ne spadaju u istu vrstu životinjsku. I svi oni listom su, danas, Od mene, stoput budniji. Kao ribe u okeanu. I u paklu su isto tako, svi milionima Godina budni. Ne, božesačuvaj, ne tvrdim da sam I u čem bolji od Paljana, osim što nisam podledao Toj specijalnoj podvrsti kuge. Od koje su me cijepili u kući roditeljskoj. I u čemu je ljudski zadatak akoli ne u svakodnevnom Savladavanju Velikoga Gada pod našom kožom? Jeste, jeste, svi su se oni poiznapijali krvave Drine, I od toga pomahnitali. I sad je ambis među nama. Dubok ko more kod Filipina. Sad su svi oni nepismeni: potpisuju se palčevima U krv čovječiju umočenim. I gledaju nas kao lutke Iz kojih, kad ih probuši kuršum, curi crvena piljevina. A riječi im - nekakve krute, ko da su iznutra armirane Željeznim šipkama od kojih se prave rešetke Za tamnicu. Valjda onu u Hagu. Jeste, jeste, vladanje sobom meni je prešlo u naviku, Kako bi rekao Mešin Derviš. Nadira, molim te, objasni mu O kakvom djelu se radi. Redovni ili dopisni "Noge mu na Markalama a glava na Palama. Nemoj ga, preda mnom, braniti. Četnik je ono, bolan, ako nije redovni, jest garant - dopisni, vjeruj ti meni, ne lažu mene ove oči koje su devedest i druge na Grbavici, u Rave Janković, gledale u jarku lješeve muslimanske iz kojih je prorasla trava. Ono je agrarac pravoslavni! To je rođeno sa pet-šest koža u prosjeku. Zagrebi noktom u časnog srpskoga domaćina, otkrićeš, naravno, četnika. Zagrebi u toga četnika, otkrićeš, naravno časnoga srpskog domaćina. Opet zagrebi u domaćina, i otkrićeš opet četnika. I tako do u beskraj. To je sa devet duša. Jedna mu je u kravi. A druga u kobili. Treća u onom orahu više kuće. Četvrta mu u njivi. A gdje mu je deveta, ni on sam ne zna reći. To skriva i od sebe". Sanjarija na straži u selu Musići kod Olova na proplanku s tri bora što liče na štablije koji se pred napad savjetuju dok iza spokojno stoji vojska im zimzelena u ishod bitke sigurna na tom proplanku sreo sam svevišnjega prvo ugledah bakandže potom njihovog vlasnika brada mu bijela ko sleđen slap na litici šta je kažem ja njemu nema te dolje u bazi a? on kažiprstom savijenim u polumjesec takmi brke ma slušaj ti savaote kažem opet a gdje su ti gromovi da na ovoj griješnoj zemljici zavedeš maličak reda nijesi zar za nevine zalihu svu potrošio mhm mhm mhm mrsi sebi u bradu jehova ništa ne hmači kažem ja njemu hiljadugodištima gledaš nas odozgo i kao pašić šutiš (iza te bijele brade koja je pljunuta pašićeva) al meni nećeš svoje ublehe prodavati već evo da ti na panju kažem: vjera u tebe služi da u ovome tvome ne svijetu nego običnoj javnoj kući "pokrije rupu granatom napravljenu". tren zatim shvatih da to ne bješe gospod već srpski dežurni svetac najmlađi nemanjić koji me u mojoj mladosti sjetovao da se ne "pomešam sa stokom nerazumnom". a sad mi prstom vrti ispred nosa: što ono izdajico ti laješ protivu mene ma pusti to velim ja nego reci ako si kršten: otkud izgmiza toliki ološ pravoslavni za koji nije sigurno da ga je pravio ljudski kurac? Dželat ima kijavicu Preksinoć, na srpskoj teve, raspričao se Vjeđonja. A ja se sjetim Olivera. "Postojao je", veli "jedan stari narod" (sad ne znam kako se zvao), "u kojem nije bilo ljudi sa sraslim obrvama. Čim se takvo dijete rodi, smjesta sa njim u vodu: klok, klok, klok, i gotovo. Udave ga, jer znaju: ako ga pustiš da poraste, stoposto biće zlikovac". Raspričao se Vjeđonja, bije iz svih oruđa, a meni nešto neobično. Jedva se opasuljim: Vjeđonja govori kroz nos, i skroz mi dođe čudnovato da dželat ima kijavicu! Zlikovci trebalo bi da su drenovog zdravlja, jer postoji opasnost da neobičnog zločinca obična gripa pretvori u običnog čovjeka. Naprosto - u jednog od nas! Čim, brate, počne da šmrca - čini se manje dželatom, i njegovo ti lice dođe - gotovo ljudsko! Čak si napola spreman da se, u čudu, pitaš: boga ti, je li ovo onaj isti Vjeđonja što je onakav ršum u Bosni počinio, kao buljuk govedi u mladu kukuruzu?! Veđonju svakako bi trebalo sjetovati da se ugleda, brate, na vojvodu Momčila. Ne - onog s krilatim konjem. Vać na vojvodu Đujića koji je devedeset godina prekrkao, a nikad kašnuo nije. Bar ne da ljudi pamte. Ne, vala, ni kihnuo. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||