Marija Čudina: Pustinjska lisica
| Za Danila Kiša Čovjek jedan ćudi posebnih, tanak, struka uskoga, kose razbarušene poput prašumskog raslinja kaže da je vidio Lisicu pustinjsku na pariskim ulicama. Bože, uzvraća poeta, što radi to stvorenje iz pustinje među ljudima koji su nedostojni njezine ljepote i očaravajućih očiju u kojima se prikriva melankolija kao zec u grmu, kao zmija u tajanstvenom leglu od opala i perja sitnih ptica koje borave na Svetoj gori, među posvećenim kaluđerima. Ona, Lisica pustinjska čak ni u snu tih svetaca ne može biti sretna. Poeta, mahnito zaljubljen u njezin ukočeni pogled, smatra, ali i to je sumnjivo, da će ona u Vrtu Bestiariuma ipak naći razloga za svoje ugroženo postojanje, razlog za održavanje svoje sjete i melankolije pustinjske. O takvoj melankoliji živ čovjek zna premalo. A poeta je pripravan na to da čeka Pustinjsku lisicu, pa trajalo to i do kraja njegova života koji nije ništa drugo do iluzija, a i Lisica će za to vrijeme, kao i svi što žive u Bestiariumu, u iluziji samo živjeti. Bog je odlučan u tome da njihov život produži do krajnjih granica. Iluzija je vječnost njihova i najtrajniji životni vijek što ga slute oni koji su se začarani ili zabrinuti zbog okrutnosti vremena bavili molitvama, metafizikom i umjetnošću. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||