1.
Drama (priča Danila Kiša: “Grobnica za Borisa Davidoviča“) odigrava se, iako svima izgleda da je završena na ledenoj pozornici krvništva sibirskog leda i snijega, pored kotla s vrućom šljakom, krematorijska, ljudska i pseća drama koja ima svoju strašno povjesnu osnovicu s mnogostrukim elementima jezovitosti, ali poetika (jadna i pohlepna), žudno se koncentrira na nekoliko završnih slika, elemenata bijelo-crvenogmozaika: kotao s vrelom šljakom koji će postati čudovišni krematorijum, izbezumljeni ljudi-goniči, na zlu strast naviknuti psi, a ispred njih čovjek, vizija čovjeka, zapravo, to je polugoli, vitki, mršavi, užasnuti i još na način što ga ne dočekujemo – otmjeni bjegunac. Boris Davidovič. (Ta otmjenost u ovu nedostojnu poetiku blista iz Davidovičeve prošlosti.)

2.
Svi su ti elementi jednoznačni i višeznačni u isto vrijeme: strava (poetika izbjegava stravu kao nešto nedolično, ali ponekad se strave kao iglica jakog mraza ne može osloboditi) njihova je zajednička odlika: sumanutost toga meteža olujnoga čini se kao iracionalnost (u pisca Kiša nema tih namjera), ali u poetici (koja bezbolno laje u svojoj psetarnici), to je iracionalnost “višeg reda“, dakle, bez reda i zakona, jer je shema te stvarne metafizike prenepravilna za poetiku. Samo pisac priče zna koliko je ona pravilna, ta surova metafizika Sibira koji se ne odlikuje metafizičkim zbivanjima. (To je samo poeta-mjesečar besciljno izlaže metafizičkim dogmama.)

3.
Prema pripovjedačevu kazivanju može se zaključiti da je onaj što ga gone psi i psetoliki ljudi genijalan i sposoban vratolomni skakač, tmurni samoubojica koji nije izbirljiv... toranj kotla s vrelom šljakom za njega je smrtonosna skakaonica što se u trenu ili još duže ne razlikuje ni od koje skakaonice. Poetika je već (ta skotna kuja) pronašla u tome skoku estetizam koji doista postoji ali je jezovit i ta estetika miriše na izgorjelo ljudsko meso, vidi se jedna slika – pramen, lelujavi oblačak dima što se polako i ravnodušno uzdiže prema nebu. Sadržajna metafizika činjenica, to je ta smrt u kotlu s vrelom šljakom.

4.
Zakrvavljene pseće oči koje prate bjegunca, zatim tanani oblačak dima na nebu mijenjaju i vizuru poetike koja sada i sama mora promijeniti lice svojega slikovnog ogledala. Jer, nije više samo kotao vrele šljake Davidovičeva grobnica – dubine psećih krvavih očiju i očiju pasjih ljudi također su nešto kao vrući kotlovi, jame, ledeni ponori žeravice na dno kojih se sunovraćuje genijalno tragična žrtva nasilništva, sunovraćuje se tamo sjen njegova, bezbroj njegovih sjeni što se kozmičkom pravilnošću pretvaraju u spiralni oblik dima koji odlazi put neba, a pseće oči žude za kostima njegova tijela. O duše se ovdje nitko ne otima. Ona je ostala na snježnoj vjetrometini gdje ju je našao, nasmješenu, krvavu i ojađenu Danilo Kiš.

5.
Može li se uopće ikakva poetika ili kakav tajanstveni grafički znak na listu načinjenom ne od papira već od nježne ljudske kože centrirati u ovome zvjezdanom prostoru mjesto, točku u unutrašnjosti koje se kao u puževu kućicu ili u sedefnu školjkubisernicu savio lelujavi dim tijela onoga bjegunca, skakača s nestvarnog trambulina u kotao vrele šljake? Postoji li negdje znak, zemaljski ili nebeski koji bi nam nedvojbeno ukazao na svemirsko prebivalište lelujavog dima?

6.
Taj kotao vrele šljake lišen je svake metafore. (Otužno za metaforu.) On je naprosto zlobna, kobna ljudska zamisao po kojoj je svaka paljevina sablažnjivo ukrsnuće. Čega? Zar je baš sve vrela šljaka? Nije li ta grozna tvar u kojoj izgara ljudsko tijelo zajedno sa svojim zvjezdolikim umom zapravo neka tvar u retortama samog pakla stvarana, a kotao u koji će kasnije biti izručena mogao bi se smatrati središnjim simbolom – znamenom tog paklenog laboratorija.

I zatim – lelujavi oblak dima, zemno-nebeski ostatak tijela Borisa Davidoviča, oblak dima u sibirskoj pustari poput nježne slike Blagovijesti koju još nisu naslikali umjetnici (odani su samo jadnoj i kukavnoj skepsi Nove umjetnosti), ti bojažljivi zapisivači riječnog kretanja koje im izmiče, jer njima sve izmiče.

Nadaju li se to bojažljivci nedostojni Kišove sintakse da je onaj sivkasti, plavičasti, možda čak i bezbojni dim samo dio puste i pustolovne iluzije iščezavanja, odražen jedino u dubini krvavih psećih očiju. Oni se tome nadaju, ali varaju se i zbog toga će ostati u vječitome nepoznavanju Kišove ledene gramatike.

Taj dim što počiva u svemirskoj školjci izgubljen je za naše oči, ali trag njegova uzdizanja prema nebu ostat će vidljiv u svakoj pukotini prostora što se rastvara, u svakom ogledalu duha, svakom vremenu vrišteće glazbe temeljnih postavki umjetnosti. To je žaloban i surov trag bjegunaca, skakača, avanturista duha gipkijeg od leopardovog tijela u bijesnoj trci za gazelama, prodornijeg od bijele strijele smrti – taj oblačić što se nevino izdigao iz kotla vruće šljake u svojoj je drugoj, blistavijoj i magičnijoj stvarnosti kao slovo OMEGA, Točka u središtu središnje Točke gdje se sanjari o ponavljanju stvaranja svijeta prema vlastitom vidovitom, zamišljenom uzoru izlučenom iz uzorka svojega obličja.

A onaj kotao u sibirskoj zabiti sa svrhom što je odjednom i iznenađujuće zločinački ostvarena, taj čudovišni krematorij, u kojemu je spaljen i sahranjen jedinstveni mrtvac, simbol kataklizme – prljavog zemljinog kristala što se sam u sebi rastače na prvotne elementarne sustave algi i začeća ameba koje će, poslije svega, morati iz početka uzdizati svoje pleme do nekog pristojnog ili jezovitog oblika.

Psi? Njih ne treba zaboraviti. Oni leže u dubini sniježne humke, u tijesnom iglou psećega planeta što luta orbitom jednog drugog, ljudskolikim stvorenjima naseljenog otpatka svemira.

A psetoliki ljudi-goniči, izmoreni lovci, krvožedne sablasti? Mrtvi su. Za toliko malo saznanja ta je poetika sposobna. Leže u snijegu, noževima izbodeni, u smrtnome snu vrlo nemirni. Urliču zajedno s psima u tami sibirske hladnoće. Lavež pasa, jecajući urlici psetolikih – eto glazbe dostojne nadahnuća Johanna Sebastiana Bacha.

Taj krematorijski, bahovski marš odjekuje sibirskim prostranstvom koje ima nečuveno svojstvo da zadržava zvukove, obnavlja ih, pojačava, emitira u san, u poetiku, u literaturu, u osjetljivi mozak mjesečara.

7.
Mjesečar, to je onaj blijedi zloduh koji će u pretvaranju da se bavi poetikom priče Danila Kiša: “Grobnica za Borisa Davidoviča“, zbog svoje tužne sujete i kreketave poetike, blijedeći od jada, dati tmuran iskaz o tome kako je ovoj Grobnici-krematoriju potrebna još jedna grobnica u koju bi on brižljivo i bijesno sahranio svoju bolno-fantazmagoričnu poetiku o poetici Grobnice.

Mašta njegova, a mjesečarska mašta nije sumanuta kao što misle neupućeni, uznemirena u svojem maštovitom snu mutnim sjajem metalnog okvira Davidovičevih naočara što se nije istopio u vreloj šljaki, stvara imaginarnu Biblioteku i imaginarnu Kinoteku u mučenički sablažljivoj smrti-suicidu raspomamljenog bjegunca, neobjašnjivoj tajnovitosti njegove realnosti koja tako jadno očajnički propada u jednoj drugoj, svirepoj, opačinama zaborava podložnoj realnosti osušenoj u herbariju što ga listaju i pomno proučavaju samo silovitim i jezgrovitim nukleusom obdareni znalci jedne neobične i moćne sintakse.

8.
Vizija kotla s vrelom šljakom koji postaje sklonište bjegunca, zatim se preobražava u skakaonicu, pakleni tobogan i na kraju postaje grobnicom-krematorijem, pogodna je, zbog stalnog i savršeno cjelovitog obnavljanja te jezovite prikaze stvarnosti, i za uništenje poetike o toj neprirodnoj stvari u strogoj centričnosti u kojoj se događa prirodni – nadstvarni zločin.

Trebalo bi samo u jednom otpatku ogledala nađenog na Skladištu sakralnih i đavolskih predmeta podzemlja, obnoviti onaj sudnji dan - 21. novembra 1937. godine, zimu i oluju Solovjevskih otočja, izmodelirati pse i psetolike ljude, ući u strahotno trzav i nepravilan trag bjegunčeva smrtnoga bijega, prokrstariti velikom Bibliotekom bez hodnika u kojoj dokumenti nisu papirnati listovi s utisnutim slovnim znacima, već žive slike, pokretljive, zvučne, sa specifičnim mirisom na pseću mokru dlaku, smrzavajući ljudski znoj, goruće ljudsko meso i kosti – i sve bi se tada, kao kristal čvrst i jasnih oblika, ustalio u prenapregnutoj mašti mjesečara.

Tako bi poetika, taj bludni anđeo nižih regiona, postala izlišnom. Već je izlišna. Sjen Kišove onespokojavajuće mašte pala je na nju kao što u jesenjim jutrima pada inje na zemlju.

9.
Sumorni mjesečar je mislio, idući rubom oštrice dvosjeklog i blistavog noža, da spoznaje bol i veličinu Borisa Davidoviča. Sada, budan, rado bi spalio svoje šifrirane aluzije, nesmotreno nazvane poetikom, ali već je prekasno za taj sakralni čin. Šifre su se, jer su i na njih utjecali mjesečevi zraci, naglo i u strogom uzbuđenju duše koja je uvijek mahnita, pretvorile u bijesne pse koji su odjurili poput olujnog vjetra u ledenu pomrčinu Sibira.

Eto što se događa s knjigama, piscima, mjesečarima, poetikom. Neuhvatljive metafore, užasavajuće metamorfoze.