ARS br. 1-2 god. 2010.

NEĆU DA SE BUDIM

Neću da se budim u tom snu je možda spasenje
neću u toj tami da sa očiju skinem trepavice
sad kad se spustim u utrobu svoga broda
iz nepoznate dubine neću da izlazim buđenjem
ispod meke, tamne tišine u žudnji ću ostati
u toj dubokoj pećini čitaću sjenke svojih vatri
neću da se budim više jer su se misli umirile
u tom stanju izbjegnutog dana i nemirnog jutra
i moje živo tijelo koje želi omotače i nježnosti
hoću da ostane tako golo u tom prostoru bez buđenja
kad se spustim u svoju iskonsku opnu
gdje postoji sve što znam i ne moram objašnjavati
dok tama prožima materiju neću više da se rađam


***

Neću više da se budim biće mi strašna mučnina
kad ona dođe i stavi dlan na zemlju u julu
kad je topla trava iznad i sunce se vidi
jedva i pišem sada ovo da neću više da se budim
pratiću trag sasušenog pupka kao Arijadninu nit
dok u tom prostoru ne spoznam putokaze do rođenja
neću u ta vidljiva stanja nek mi prekrije oči more
neću da izlazim iz montenegrinskog krša ujutro
hoću da budem ispod vlage koja svjetluca
u tom prostoru koji postoji i za koji niko ne zna
I kako bih se probudio poslije ovakvog sna
u koji ulazim kao u sjenke barekraljskih šuma
hoću da zadržim sve dodire vas koje sam volio
jer ako se probudim imaću samo misli i sjećanja
i ne volim da se probudim hoću da ostanem tamo
gdje je sve nemirno i nespokojno u toploj tjelesnosti


***

O bože ni ti me nećeš probuditi sa prokletog plafona
iz toplog jelenskog loga u šuškoru ili u vrevi grada
Neću da se budim hoću da zapamtim jedan stih
ostaću u tom stanju gdje ničeg nema a nekako si živ
i osjećaš da si tu iako si uspavan i ne postojiš
Ljubeta Labović: Neću da se budim
Sad kad popušim dvije cigarete leći ću kao Paveze
i svi će znati da je tako u redu kako on reče jednim očima
(hoću da i ove stihove pročitaju hotelski batleri sa noćnog stola)
Neću da se budim jer sjetiću se svega što je bilo prije
i bol će ući kroz svjetlost i krv sve do kosti
i jutarnja kiša će se razliti preko beonjača kao po prozorima


***

neću da se budim između sunca i tamnog
neba gdje nedostajanje je uvijek veće nego ikad
a dan dat od bogova za gradske utvare i žedne lovce
neću da se budim u groznici ovakve biografije
koja trese do iznemoglosti i onda sada noć
prvo sumrak pa onda noćni grad i barovi i kurve
tako neću da se budim iz čistote skrovite kao smrt
tu nema glasova koji otvaraju male i velike rane
i nijedna riječ ne boli dok sam u toj tišini
dok vidim široke prozore Rajnerovog zamka
sa licima anđela što svijetle u vječnoj noći
neću da se budim neće biti ništa što želim
sve će biti drugačije i mučiću se u buđenju
tom bez jezera i procvalih krošnji bez glasa Boga
koji može biti budan, ali čovjek samo na krajučku ljepote
na početku svega koje se zavoljeti može
ako se probudim neću je željeti takvu kakva jeste
i nikad više neću naći trag izgubljenog puta
šta ako ne bude tog dodira kad se probudim
i ne budem mogao postati ni kao dobri demon
pred otvorenim zaspalim očima koje vide to srce
kao što sam preživio rođenje usred golotinje i zore.


***

neću da se budim u kišoviti dan u modro jutro
da gledam sa sprata otvorene hodajuće lobanje
neću da se budim jer ona me zaboli u tom stanju
i krošnje drveća kraj jezera zapaljene suncem
neću da budem živ iz te podzemne hipnoze
u zoru što rasklapa svijet na mnogostruke sjene
da vidim smrtonosni posao cvjetanja u proljeću
neću da se budim hoću da ostanem čisti list
u ovitku koji ne pozna nikoga dok ga uvija vječni san
neću da se budim ostaću ovdje zauvijek


DAN KAD SE SVE TO DOGODILO

možda je bio grijeh, porodilja je bila slijepa
iako je zora bila svijetla i prepuna rose
dolazilo je lijepo sunce sa modrim zracima preko svijeta
na usnama je bila tišina niko nije izgovorio molitvu
dok se tijelo micalo u opni - tako se nekad dešava rađanje
kao neki razlog nepredviđenih događaja
i gledao sam kroz to, sve je bilo tamnocrveno
i prva lica i šuma i horizont i kamen i suton, zalazak sunca
i onda sam jednim pokretom ruke koji tada niko nije zamijetio
skinuo to sa očiju - htio sam imati bistar prvi pogled
jasno vidjeti svijet u svim bojama i nijansama u koje dolazim
još to skidam dlanovima i zagledam se u detalje
u oči drugih da sve vidim što je ostalo neskinuto
nevidljivo kao ljubav i bog - bilo je divno raskriti to rukama
prvom snagom te prve prizore kao mahovinu s kamena
kao pročitan najstariji zapis, taj nevini sloj prvog života.


OŽILJCI

na kraju nepregledne sobe leži naš mrtvi Otac
koji nikad nije nigdje otišao ni po nebu ni po zemlji

u ovom malenom uglu iza svih vidika
vadim iz dlanova zarđale čavle
kao posljednje riječi
zagledam se u vjekovne probode

ne mogu da dodirnem nikad najdublje mjesto unutra
kao najvažniji razlog postojanja,
ali tako me boli duboko -
kao da je beskonačna strijela
zarivena u nedohvatnu tišinu

nekad je lijepo jer želim biti položen
zamišljam opušteno ležeče stanje
kad nijesam zakačen prometejski na visini

ostale su već davno odnijeli i prija mi samoća
sa brda gledam dolinu maslinjake i more
onda dođe Ona sa vodom i mirisnim uljima
namaže mi kosu oči napuni lijepim likom
ispod trepavica koje su narasle do zemlje


JEDINSTVENA ZEMLJA

između tebe i mene jednom ce biti zemlja
topla duboka i živa kao za sve plodove
zemlja prožeta žilicama što miriše na tijela
koja se tu ne znaju spojena zauvijek u njoj
jednom izvor će žuboriti iznad i biće sunčano nebo
u kestenovoj krošnji ljuštura će biti napunjena
unutra će biti toplo obgrljeno tijelo zauvijek
i neće biti odvajanja u mirisnoj travi
ko zna gdje će biti lica umivena rosom i bojama biljki
jednom u toj odvojenosti zemlja će nas spajati
koja je pala sa tvoga dlana na taj posljednji dan
zemlja sa bojama za sve postojeće cvjetove
koji se oslobađaju iz vode krvi i minerala
i ne čuje se nijedan tihi plač iz drugog svijeta
kroz zemlju između mene i tebe sa dahom božjim
imaću te prilijepljen kao pauk u toj najstarijoj kući
sa prozorima koji gledaju u nebo sa tobom i svijetom
jer dodir tvoje ruke biće na zemlji koja je pala
i biće tu kao nedirnuto kamenje u velikim dubinama
koje će preko tog dodira blažiti tu nepoznatu samoću.


MALI JUTARNJI RITUAL

primala je tu vodu s mog prsta na čelo
kao što pustinja upija kap na suncu
u očima je imala nešto umjetničko
ili kao mudra ptica taj sjaj prema oltaru
u raznim bojama što zadivljuju
ili na surovoj zemlji plijen mame

jezero se viđelo kroz lučna vrata
trske valovi i čamac plovili su pred očima
kao komadić slike u koji se u Tunelu
zaljubila zagonetna gospođa Iribarne

Onda se lebdeća slika zaustavila
ispred neobične Okrugle crkve u njenoj zemlji
koju smo u trenu pretvorili u svetilište
gdje su ispod kupole i vitraža
Rilkeovi anđeli pratili
dešavanja ljudska i ostala stanja komična

i dok sam pravio taj pokret
preko njenog čela i dvije strane grudi
mislio sam na nesigurnost tog čina
i kako već dok se dešava prolazi
mimo čiste i bezazlene oblasti života
i da upravo to razlikuje ljubav i zakletvu
nesklad odlučnosti i vjerovanje u vječnost
i pomislih onda
kad ovo bude padalo
neće biti nikakvo iznenađenje
jer već sada u trenu ovom svetom
to smo duboko u sebi ne govoreći jedno drugom
oboje rušili usred rituala pred pogledima
skrivenih anđela ili demona.


UMIRANJE IZNUTRA

                     ...Crno mlijeko zore pijemo te noću...
                                                         P. Celan

otvorim oči osjetim strah kao plijen u pustinji
čega ću se prvo sjetiti šta ću danas
i sjetim se u takvom jutru Tebe
pokušam napraviti razliku između toga i smrti

osjećam u tijelu, krvi i živcima uobičajenu samoću
u sobi i po svijetu širi se moje buđenje u tišini
onda ništa nema oko mene sve je tako nepostojeće
i tijelo kojega nema i paralelnost kreveta i plafona
i dvije ugaone svjetlosti u prozorima tek neki život
i u toj svjetlosti zadrhti proljeće prema to malo sunca
u paničnoj ravnici kreveta tišina postaje tijelo
i zamislim te onda u tom probuđenom užasu

da postojiš i onda znam da nijesam sasvim mrtav
ali pomislim i predložim sebi da se ubijem
i tada se možda neću sjetiti ničega ali zar nije svejedno
u tankoj svjetlosti koja je još sljepilo i oblik samoće
i sve je odvojeno od mene neki udaljeni predjeli
i ulica prazna iza prozora kao da nije završen san
da se ne smije pogledati jer svijet je skroz odvojen
kao sada taj otisak gdje je bilo tvoje tijelo između
unutra oko mojih ruku kao izvučen odlivak iz bronze
kao izvađen organ ispod ušivene rane
a osjeti se da je bio tu po toj nepomičnosti
koja se skuplja strpljivo s nadom oko praznog mjesta


KARCER

ovdje ne ulaze više ni stražari ni dežurni
samo anđeli čuvari tajnih prostora samoće

ispod ovalnog krova kreće se tijelo dan i noć
zidovi su crni i zemlja od bola

postoji li uopšte ovaj prostor na svijetu
u kom je jezik sklupčan
pod gumenom kruškom u ustima
za apsolutnu tišinu

ovdje se oči otvaraju jer tako mora
i kad su sklopljene mislima sve se vidi
i nada kao uski prozori na Kafkinoj sobi
sve je prestalo u tom prolaženju vremena
jedino bol obavlja svoje aktivnosti
otvaraju se i zatvaraju vrata i vide se uzalud
jer ovo je sasvim unutra i niko ne može ući
jer tako neko nepoznat i nevidljiv želi
da zauvijek sačuva ovaj jedinstveni prostor

jedino ponekad dođe On i samo prolazi
tako lagano da ne primjećuje taj hod
kao da živi sjenka unutra a sve drugo obilazi
oko spoljašnjosti koja izgleda sasvim obično
kao svi drugi prostori na svijetu.


SPASENJE

                                   Ti i ja smo tek jedno
                                                     Mag

dok prolaziš kroz snove čuvajući se od smrti
čuješ uzdrhtalu dušu otkucaje sopstvenog srca
kao anđele izdaleka kroz noćne signale
ispisane u znakovima zvijezda
zvijezdama što nosile su u energiji
prah naš, svjetlost i ljudski tekst

U slavu tebi čuju se glasovi najtiši
kao šumovi u dubinama okeana
u sumracima megapolisa
u kojima te sretoh jednog popodneva
slijepog za ljudski život
i spasih te usred gradske pustinje
dok su te kanili raspeti na krstu divljeg jorgovana
pod oknima unajmljene garsonjere.

A tek si stigao iz usamljenih vrtova
gdje mahniti uzgajaju začeća u staklenim kadama
za nove dileme što se razvlače
hiljadama godina kroz nizove krstova
i raspeca za nove dane i godine
za nove nesreće i ljubavi…

Gdje si sad u sveprisutnom svijetu
u muzejima, katedralama, obaveštajnim biroima
dok u mojoj kupaonici još su tvoji lični predmeti
instrumenti i skice za svakodnevna spasenja.

6. maja 2005.


VAVILONSKE RIJEČI

                           Učini da otvore se vrata, dušo
                                                        V. Vitmen

među svim zlatnim i platinastim ciglama
koje smo zidali kao vile i vilenjaci
ostaje jedno mjesto jedan prostor nade
u kom su zauvijek postavljene tvoje ruke
i reći ćeš pokazujući taj prostor pijano prstima –
prolazio si znam kroz lavirinte nove i stare

ali davala sam ti svoju nit, umotavala u pokrove
i tu postojala u krvi tvojoj u crnoj veni
kao Šamanka čitala tvoje lice na tom putu
nadam se da ćeš doći u taj naš dugački zid
da ćeš svoje lijepo lice uvući u moje ruke iz tog zida
koji će se rastvoriti u našim tijelima
kao vijuga mnogobrojnih starih puteva
i trava će nanovo krenuti iz tih tragova

Ali ti si to duboko zakopala u zemlju
i prekrila velikim kamenjem u pustinji
to je jedan od tvojih grobova koje obilaziš
neđeljom i lako te dodirne sjećanje
sve si uzela za sebe što je bilo živo u nekoj ljepoti
i svi dodiri i pogledi i riječi su pali dolje
napravila si od toga jednu sahranu na suncu
koja je sada nestvarna šetnja po snovima
ali kažem ti to si onda morala skroz uništiti
da prođe kroz sve glavne organe do mozga
i nestane ono što će ionako zauvijek nestati
da raščlani sve zglobove i živce kao smrt

i onda u povratku kroz zažarene zvijezde
jednom ćemo proći tuda
ti ćes me odvesti na taj grob
kroz široku aleju rascvalih jorgovana
koji čuvaju u nježnoj boji mrtve ljubavi
i onda ćemo dodirnuti travu što niče iz duša
sopstvenih kao Vitmenove vlati i koja traži nove boje
vjerujući da smo to mi.


ASIMETRIČNI LET

Čitavog života letim koso i asimetrično
sa jednim do kraja razvučenim krilom
drugo je otopljeno stalnim traženjem sunca
sa jednim krilom odlazim na omiljena mjesta
gdje samo moje oko vidi usamljenost
to krilo često vučem kad me boli
po zemlji kao Bodlerov Albatros po palubi

Tako zgodno izbjegnem neželjenu stranu ulice
kad su gradovi puni lutaka i klovnova koji mlataraju
i kad nije bura i kad su mora mirna
Trudim se da niko ne primijeti moj kosi let
iako mi prazna polovina remeti ravnotežu
u vjetrovitim ponoćima između oblaka
prepuštam se ipak kroz uzbudljive struje

Kad sam ljubio bilo je jednim krilom
dok je drugo odsječeno ili neizraslo izdaleka
čeznulo i gledalo neispunjenu polovinu -
Ponekad mi se slučajni prijatelj divi
kako vješto krijem ravnu stranu i ožiljak
ožiljak se uvukao ka unutrašnjoj sferi
i nekako sam se navikao na tu ravnu i praznu stranu
pa zaboravim i promašim nečiju ruku ili zagrljaj

Na rođenju sam imao oba krila
i stalno razmišljam gdje mi je drugo
koji je trenutak kad sam postao beskrilan na jednu stranu
i kad izvodim svoje čuvene plesove flamingosa
djelujem čudno moj ples je kao ritual oko vatre
dok su ostali graciozni i zadivljuju jata ženki
svojim igrama i zavođenjem pored jezera
ja skakućem sa jednim krilom kao na jednoj nozi
a drugu praznu stranu krijem prema šumi
često se zaletim iznad litica i kanjona
iznad morskih valova gledajući pjenu što se razbija
o mirne i strpljive hridine spuštam se nespretno
i padam tražeći oslonac u praznini..


UNUTRAŠNJA SOBA

                    Jedna majušna i moćna svjetiljka pada
                    s plafona
                                                       Valeri

Ništa tu neće biti uskoro pomjereno
dok riječi o konačnom odlasku postaju tiše i stvarnije
od svjetlosti koja je otvorena i jasna u prozoru
ova soba više nije dio stana ni kuće
unutra je tako daleko kao u egipatskoj piramidi
sve je natopljeno tišinom i nemogućim povratkom
i paukovi su u uglovima napravili fine draperije
arhitekturu mreža za neka daleka doba
tako je dugo prazna i nepotrebna ta soba
sa strepnjom na zatvorenim vratima
sve je tu zaustavljeno kao nevidljivi sat
i ovaj raspored stvari u neredu među zidovima
koji su nakon odlaska obloženi
otiscima i dahom rijetkih boravaka
i izlomljenom sjenkom preko plafona
ovako stoje jedno vrijeme knjige i časopisi
nemarno rasuti i obrušeni preko paketa i košulja
a vidi se da su rukopisi slučajno pali
i da su čitaoci davno umrli, ili otišli odatle
prije nego su ostavili posljednje utiske
koji su već sada nevažni i blijedi
kao predstave o ljubavi i oljuštene boje sa zidova
tu su dodiri rastavljenih dlanova na vratima
i teški utisci sna kojim kraja nema
u stanju u kojem je sve u ovoj sobi zaustavljeno
i prije nego se napravi u njoj novi slučajni red
svaki dolazak biće potpuno nemoguć
kao nastavak posljednje ispisane rečenice
koja bi svakako morala pomjeriti sve ispisane redove
iz ove sobe u kojoj isto prodire svjetlost
bez obzira na večernje sjenke i tamu
i tihe duše koje vole sva doba
govore da ovdje više nema nikakvih slika osim jedne
koja tvori arabesku razbacanih stvari
i udaljava se lagano od lica koja su otišla zauvijek
iz te prostorije u kojoj su ućutale sve riječi
kao udaljavanje od ovog ispisanog teksta.
u druge prostore i nepoznate krajeve svijeta.

7. avgusta 2008.

ARS br. 1-2 god. 2010.