Kad počinje da boli,
sjećanje postaje netačno


Kao da me nema

1.
Nedjelja je. 12. jun. Mačke mjauču. Ljiljan se na dodir roni i puder s njegovih tučkova ostavlja narandžaste mrlje po travnjaku. Ljubav se probudila loše volje. Iz plastičnog crijeva kaplje u travu. Bufčita Gonzales Martinez stavlja mačiju njušku kraj izvora. Nad njom treperi lišće breze. Nebo je pretrpano bijelim jastucima oblaka (eto ponovljene i pohabane metafore).

2.
Slobodna sam. Mogu da budem u kuhinji (u kojoj nema nečistog suđa, ostataka hrane - samo drvene površine i inoks) ili u maloj dnevnoj sobi. Čak mogu i da izađem u dvorište (tamo sam već bila, hranila sam mačke). Sunce prži staklo prozora, zavjesa je topla s ove strane. Ničemu se ne predajem. Ali ako šire otvorim usta, ono "ništa” jedva čeka da uđe u mene, zajedno s vazduhom: da me naduva kao balon, da me raširi kao plastičnu kesu. Polijećem, konac se mrsi i nema djeteta koje će potrčati za crvenim zmajem (kupljenim u nekoj robnoj kući, na odjeljenju za kinesku robu). Jeftina, u najlon spakovana iluzija o slobodnom letjenju, jurcanju vazdušnim strujama, o pticama, stazama, fijukanju, paranju vazduha. Dolje se zelene pejzaži, geometrijske njive, tapiserije raži, pšenice, međe, evo i kanala s vodom, žuri sjaj ka tebi… seoski put, zaboravljeni drum, gnijezdo s ródom, čak vidim zmiju kako hvata žabu za nogu, stegnula je mišićem, odvukla je u rupu, unaokolo kamilica, nana uzdiše, svjetluca ispod lista sedefasti trag puža, kornjače se nabile jedna do druge poput šumske oklopne jedinice, poput tenkova ušuškanih u hrastovo lišće, zeleno-zlatni gušter, kao iz onog filma u boji (prvi takav sam vidjela u bioskopu "Vardar” kad sam imala pet godina), leži poput dijamanta "Kameni cvijet”, a zrnca kristala se prelamaju (nije riječ o kopiji Svarovskog, nije kič), trpeza je zelena, salvete su bijeli cvjetići-parčići, rozete od ruže i bijelih vjenčastih listića.
Crvene anatomske papuče su prazne, vidim da me nema.

3.
Nema me ni u riječima. Imam muža, da, on se sad tušira u kupatilu. Od juče, iako spavamo na 50 santimetara rastojanja, nismo jedno drugom rekli ni riječ. Spavamo kao u nijemom filmu ili, preciznije, zvučnici su nam na drugom mjestu. On misli da spava sam u velikom zajedničkom krevetu. Zato ne ispušta riječ iz grla. I ja spavam sama u velikom zajedničkom krevetu. Zato ne ispuštam glas. Neću govoriti glasno sama sebi, niti ću šaputati. Samoj sebi sam sve rekla. Sad spava svako pored nikog.
Ljubav čezne za manama.

4.
Evo me pored mašine za pranje veša. Provjeravam fleke na rublju, baciću sve na 90 celzijusovih, na pretpranje, da iščeznu sve fleke. Volim savršenu bjelinu. Bijelo kao novi zidovi u bolnici, bijelo kao oblaci, bijelo kao galeb sa kutije deterdženta "Biljana”, bijelo kao prazan list papira, bijelo kao Mobi Dik, kao prazan ekran. Da iščezne svaki trag u bijelo-praznom sto-postotnom dodiru pamuka. Nema telefona. Ne vidim tu plastičnu kornjačicu punu glasova. Oklop pod kojim se kriju impulsi. Pun od ponedjeljka do petka. U neradnim danima postaje obična plastična naprava.
Posljednji kompakt disk, koji sam kupila na tezgi na Bit Pazaru za 100 denara (ne garantujemo da radi), još je u plastičnoj kesi. Glava Gorana Bregovića, krunisana žutim smiljem, vjenčastim listićima ruže. Ljeto kraj izvora kod Sv. Nauma i svileni šal s mojim šarama, nevješto oslikan, obrubljen mojom rukom, tankim koncem i oslikan zlatnom bojom za svilu. Vijori na istom mjestu i poslije dvadeset godina. Dolje u zelenom nebu plivaju pastrmke. Među krunama platana. Jedrim beskrajem. Lipe cvjetaju svud po gradu, valovi masnih žutih mirisa, esencija juna, juna - lipnja, smola bubri u čajevima i zimi. Na korici časopisa, koji je prošle godine dovučen iz Sijetla, jedna konusna kristalna čaša stoji - još uvijek ispunjena zgnječenim jagodama sred krckavog leda. Još uvijek je avgust 2003. Uzimam očima ovu voćnu transfuziju. U kuhinji me jutros jedna bubašvaba, preživjela iz prasvijeta, preko kanalizacije do slivnika - vratila u kuću. Uzimam rozu salvetu (kupljenu, tobož, za svečanu kinesku večeru, ako se ipak odlučim da proslavim 51. rođendan, srećan ti rođendan, Ljiljana!) i spuštam je na bubašvabu, pritiskam u centar i jedno kvrc. Beskrajna pješčana dina, narandžasto-roza, ispod koje leži zgnječeni prainsekt koji jede prljavštinu, masni ostaci, moje nesređeno stanje, moja stres-depres tableta koju ne želim da stavim pod jezik. Razvedriću se od ponedjeljka, napisaću novo pismo dragoj S., reći ću joj kako ne želim da budem između lavaboa i narandžasto-roze salvete. Pravim novi spisak aktivnosti, zapisujem novu dijetu, koju uspijevam da odgladujem do 18 sati, a zatim jedem puter i korice ražanog hljeba; onih nekoliko velikih kingsajz haljina s odštampanim livadnim cvijećem, kupljenih prošle godine u San Dijegu u sektoru XL, sad treba da suzim cijelom dužinom.

5.
Kad volim sebe (manje sam gruba), pravim piling od žutog nerafiniranog šećera i bademovog ulja. Stavljam i nekoliko kapi esencijalnog ulja od limuna i narandže. Ulja sam odabrala na pijaci Khan Khalili u Kairu, piramide su tamo, tvrdim, evo me ispod njih, smrde kamile, trgovina je svedena na kopije Tutankamona… Moja kičma blješti kao dijamant. Miriše kamilica odnekud. To moja misao-laser želi da pošalje poruku P., ali riječi nema. Što da pišem pisma nekome ko je tako daleko, kad ona stižu elektronski toliko brzo. Ne možeš da pocijepaš pismo, da ga zgužvaš zato što si pritisnula send i gotovo, ono je otišlo. Odletjelo. Da li, kad plačem, u mojim očima ima još soli? Ima, znam. Juče sam liznula suzu i ona je još bila slana. Cijelo more - dio Mediterana: upisao ga je tamo moj pradjed, trgovac solju. Sad i moj otac leži pod lipom na petrovaradinskom groblju, razgovara s perunikama i nevenom. Lizni bre, tata, isplivaj…
Moje ruke, kakve-takve, još su tvoja vesla, mrdni i nogama, vježbaj, vježbaj, sto puta učini gore-dolje u vodi, stigni bar do onog plavog čamca na kojem se leluja zastavica Djevičanskih Ostrva, bescarinske zone tuge, mjesta ofšor osjećanja, slobodne trgovine, budi Jona, budi Robinzon Kruso. Izvuci mrežu s algama i ribama.
Penjem se kao bršljan po zidovima sjećanja. Ispuštam bombončiće riječi na putu Ivice i Marice. Tražim šumsku kuću od čokoladica, dozivajući i svoju babu Lenku. Kamera se udaljava. Nemam što da kažem pred metalnim mikrofonom novinarki s pletenicama. Ona postavlja pitanja o poeziji tipa: da li Vam je ljubav inspiracija; citirajući beskrajno konfuzno, ravno, dosadno. Nemam što da joj kažem o poeziji. Zato što… više poeziju… da kažem… pišem… Kao da me nema…

6.
Kamerman prekida. Pali cigaretu. I tačka. Nema TV priloga za nedjeljno popodne. Mjesečina obasjava nebo, a još ima i sunca. Moj muž je brao višnje iza kuće, šuška kesom, šuška i lišće, a šuškaju i grane koje savija. Gleda više sebe. U crvene kiselkaste očice. Mjesec još osvjetljava nebo, srce mi kuca iza trostrukih vrata, koje je to polje za vratima, za brdom, sred bulki i crnog sljeza, izvukla sam ruku iz njegove prije deset i kusur godina, sad se kao sidro zakačila za njegov vrat. A njega nema. Unaokolo samo pijesak, morsko dno, neki ostaci: jedno potonulo peraje, jedna konzerva ribe, neke prazne kućice ježeva. I oči želim da mu vidim, pa ih nosim sa sobom, pred svaku nenapisanu riječ. Nema koraka. No new messages. Vrata škripe. Podmazaću ih ružinim uljem, ulazi trougao svjetlosti, zeleni vazduh (ovog trenutka poskošena trava se ježi) miriše na divlje trave. Ljeto je pred vratima.

7.
Oblačim haljinu od bijelog šifona. Bosa na travi, bosa po travi, još da stavim nešto sunčano-žuto na lice (staniol za pečenje torti) biću d`inovska bijela rada. Biljka koja hoda.
Nedjelja je. Dan za groblje. Dan za odlazak na bazen, dan za branje vrganja, dan za pravljenje sarmica od lista vinove loze, dan za pranje veša (vrijeme je lijepo), a mogu samo da sjednem pred ekran i da ovjekovječim ovaj kamilica-osjećaj (ljekovito rješenje), da se zavijorim na vjetru zajedno s raži i ječmom u polju, obrubljenom divljim makom. Kao da me nema.


Mašina za pisanje

Bila sam dijete razvedenih roditelja. Živjela sam s majkom. Otac mi je bio u drugom gradu. Imao je već, s drugom ženom, novu djecu. Viđali smo se vrlo rijetko. Takoreći svake tri-četiri godine. Ponekad sam mu slala pisma. On meni razglednice u boji s kratkim porukama. Uvijek negdje u donjem dijelu, nagurano, napisao bi: voli te tvoj otac.
Počinjala sam nešto da pišem po sveskama i papirićima. Prve, rane mladenačke pjesme. On je to znao. Bio je silno ponosan na mene. Znao je da kaže: želim da talenat naslijediš od mene, a ljepotu uzmi od majke.
Bila sam na ljetnjem raspustu. Imala sam 15 godina. Pozvao me je kod sebe. Da ne bih žalila za morem, da bi me odobrovoljio ili nagradio za ocjene, obećao mi je u jednoj od razglednica (kartica) da će mi kupiti pravu mašinu za pisanje.
Otputovala sam. On je već bio u penziji. Imao je kućicu van grada. Tu je najčešće sam provodio ljeto, radeći u bašti i u voćnjaku. Ne bi li zaradio nešto više i ne bi li što bolje ispunio vrijeme, sjekao je divlji šimšir po brdima i prodavao ga po okolnim selima prodavnicama pogrebne opreme. Tamo su tu bockastu zeleniku prvo sušili, a zatim su je u velikim kazanima bojali onom otrovnom zelenom bojom. Od nje su pravili vijence. Nisam znala za to, sve dok me nije poveo sa sobom kod nekog Lajoša u Temerin.
U autobusu mi je rekao da mu je trgovac dužan još od prošle godine i da namjerno nije išao da uzme pare, zato što je želio da se skupi dovoljno da može time u gotovom da mi kupi moju prvu mašinu za pisanje. Stigli smo u selo. Došli smo do kuće. Lajoš nije bio tu. U maloj kuhinji, na jednom metalnom krevetu sjedio je njegov mali sin i pravio cvijeće od rastegljivog crvenog papira i žice. Za iste te vijence. Radio je vrlo vješto. Na podu je bila cijela hrpa papirnih cvjetova. Gotove vijence su kačili kao slike po zidovima. Sin je čak htio da nam pokaže i najnovije modele, pa nas je s ponosom uveo i u spavaću sobu. Tamo, usred bračnog kreveta prekrivenog žutom brokatnom svilom, sjedala je italijanska lutka koja plače i trepće očima. Iznad nje gledala nas je velika uramljena fotografija s vjenčanja Lajoša i njegove žene. U ogledalu od ispoliranog namještaja, vidjela sam vijenac na suprotnoj strani. Najnoviji model. S roze-žutim ružama.
Čekali smo Lajoša. Otac je pušio, a ja sam u krilu mazila tigrastu mačku. Domaćin se na kraju pojavio. Počeo je da se žali mom ocu kako "ovaj narod ne želi da umire” i kako njegove lijepe vijence niko ne kupuje. "Odavno”, reče i pokaza prema sinu koji je za ta dva-tri sata već čitav bio prekriven crvenim cvjetovima od rastegljivog papira. "I,” reče, "kako da ti platim za šimšir. Ostaje da se nadamo da će neko ipak uskoro otići na onaj svijet…”
Izašli smo iz njegove kuće. Dijete je izašlo u dvorište i htjelo da mi pokloni posljednju napravljenu ružu. Pravila sam se da ga ne primjećujem.
Napolju je bio jun i lipe su cvjetale. Do polaska autobusa ostalo je još vremena. Ušli smo u kafanu. Otac je naručio dvije rakije. "Jedna je za tebe,” reče. "Ne pijem rakiju, tata.” Ali, on je već stavio čašicu pred mene i kao za sebe rekao: "Pa neko treba i to da te nauči.” Zatim je naručio još dvije za sebe. Pa još dvije, za oboje. Odnekud nagrnuše Cigani svirači. U prazno nedjeljno podne, u praznoj seoskoj kafani, svirali su nama, jedinim gostima. Otac je lijepio one krupne crvene stodinarke. Oni su, oznojeni, ubrzavali ritam. Pojavljivala su im se ona debela užad žila na vratovima, a violina je pištala i zavijala. Otac je naredio sviraču da legne s kontrabasom na zemlju i da tako svira. Rekao mu je: "Plači!” I kontrabasist je ugurao prste u žice i plakao. Plakao je i moj otac. Pominjao je, odebljalog jezika, moju nesuđenu prvu mašinu za pisanje. U autobusu, na povratku, oboje smo ćutali.


Krevet

Od trenutka kad su nam braća javila da nam je otac preminuo, moj brat je za pola sata bio kod mene. Samo što smo izašli iz Velikog petka i ušli u Veliku subotu. Obukla sam se nabrzinu, nagurala bez reda nešto u kufer, ostavljajući na stolu veliku zdjelu s crvenim obojanim jajima. Moj brat je u početku vozio brzo, kao da od te brzine zavisi nešto vrlo važno. Zatim, kad smo izašli na otvoreni put, neosjetno je smanjio brzinu, i uz tu smo sporost dalje polako savladavali tamnu traku auto-puta. Jedan put je ostajao za nama, a drugi se stvarao ispred nas. Brat je plakao, bez najmanjeg zvuka. Ni ja, ni on nismo usta otvorili. Samo smo plakali, svak za sebe, a povremeno bi se u tamnoj utrobi kola pomiješalo zajedničko djetinjstvo, u kojem nismo imali oca, samo po neku karticu za Novu godinu (s onim veselim Sneškom, koji je umjesto kape imao šerpu, a u ruci metlu), nekoliko ljeta provedenih u kući moje babe - njeno prelijepo dvorište s krupnim kajsijama, velike sobe na čijim su prozorima cvjetale petunije, a na visokim ormarima uzrijevale tegle d`ema od jagoda i dunja.
Djetinjstvo u kojem je samo majka dolazila na roditeljske sastanke, pa bi na jedan uvijek kasnila zato što nije mogla u isto vrijeme da bude u dvije učionice. Voljeli smo oca takvog kakav je bio, lijepog i visokog, zamišljenog, s neobičnim idejama o "pravljenju para”, sklonog čašici i društvu. Kad smo bili zajedno kupovao nam je čokolade na kilo i bombone "plavi devet”, koje nije bilo moguće pojesti ni poslije nekoliko mjeseci, pa smo ih nas dvoje dijelili komšijskoj djeci, a u velikim ispražnjenim metalnim kutijama naša majka je godinama čuvala brašno i šećer. Znao je da nas zagrli snažno, za svu prethodno sabranu odsutnost, kad nas je sačekivao na autobuskim i željezničkim stanicama, vodeći nas zatim kroz dugo toplo ljeto, po prašnjavoj zemlji među vinogradima, dok je oko nas zrijevalo prvo bijelo grožđe.
Svitalo je kad smo stigli u očevu kuću. Iza nas je ostao put od petsto kilometara. Kažem "u očevu kuću”, a tamo nije bilo njega. Bio je direktno prenešen iz bolnice u novosadsku kapelu. Njegova žena nas je na vratima oboje zagrlila i počela da se žali: što će sad da radi sa svojim životom kad joj muža nema. Došla su i naša druga dva brata i sestre. S pijeskom u očima, od tuge, nespavanja i umora, proveli smo čitav dan. Dolazili su njegovi prijatelji, komšije, rijetki rođaci. Ali, njega nije bilo. On je bio u kapeli. Iz pogrebnog preduzeća su nam rekli da za vrijeme uskršnjih praznika nema pogreba. Treba da sačekate do ponedjeljka - rekli su preko telefona. I mi smo sjedjeli u kući mog oca, premještajući se s jedne stolice na drugu, iz jedne sobe u drugu. Izbacivali smo pune pepeljare svakih deset minuta, kuvali kafu i služili rakiju.
Njegovu.
Te večeri, očeva žena je napravila raspored spavanja. Još jedni rođaci su bili doputovali iz daleka. Vrzmala se oko ormara za posteljinu, vadila jastučnice, davala nam peškire za lice. Meni je za spavanje namijenila očev krevet. Pod krevetom su još bile njegove papuče. Kad sam joj zatražila čistu posteljinu, rekla je da nema toliko rezerve i da bih ja, kao njegova kći, mogla da spavam u njegovoj. Kuća se oko ponoći sasvim smirila. Čak je i pas napolju zaspao. Ležala sam u njegovoj posteljini 24 sata pošto se požalio da mu nije dobro i pošto su ga braća odvela u bolnicu. Tamo je poslije deset minuta preminuo. Ležala sam u krevetu kao u njegovom kovčegu, u kom je mirisalo na ustajali znoj, prašinu i nebrigu. Njegova žena i on godinama su živjeli u neljubavi. Nisu govorili. Ona mu nije prala odjeću. Kažnjavala ga je. Svako je kuvao na istom šporetu i u istim loncima, ali zasebno. To mi je rekao najmlađi brat pošto su svi otišli na spavanje, a nas smo dvoje sjedali još neko vrijeme na njegovom krevetu. Ali noć nije odlazila i san mi nije dolazio. Ležala sam u toj postelji praznine, natopljenoj nebrigom i zapuštenošću, i praznina te nemarnosti uvlačila mi se u kožu, kosu i dah. Iznad velike zapaljene svijeće izvijala se crna vrpca dima, kružila je nad posteljom puneći sobu mrtvačkom tišinom i hladnoćom. Ustala sam iz kreveta i sjela s druge strane. Gledala sam u krevet i on je opet imao njegov oblik. Čak se i ćebe "ambasador” nekako podizalo, i disalo. Bio je tu. Spavao je. Istinski sam, ostavljen od svih.


Kaktus

"Uzmi nešto za uspomenu iz babine kuće,” rekla mi je jedna od strina. Provrzmala sam se tih nekoliko sati poslije pogreba kroz sve sobe. Sjela sam čak i na njen krevet. Još uvijek je mirisao na domaći sapun. I na hljeb. Čak sam rukom pomilovala njen prazni jastuk.
U dvorištu, odmah do velike drvene kapije, vidjela sam kaktus u saksiji. Uzela sam ga. U jednu ruku putnu torbu, u drugu njega. Ušla sam u autobus. Držala sam ga sve vrijeme u krilu. Do Beograda je bilo nekih 70 kilometara. Do noćnog voza za Skoplje imala sam desetak časova čekanja. Torbu sam ostavila u garderobi. Kaktus nisu htjeli da prime. I tako sam s njim ušla u tramvaj. U Knez Mihajlovoj sam razgledala knjige po knjižarama, a on me s vremena na vrijeme bockao listovima. Putovao je sa mnom skoro čitav dan. I cijelu noć. U vozu sam saksiju stavila na pomoćni stočić. Putnik nasuprot meni je na drugom stočiću rasprostro novine u kojima je bilo pečeno pile, i dok je jeo pitao me je, gdje sam to bila kad toliko brižljivo nosim ovu “hrpu bodlji”. Ne sjećam se da li sam mu nešto odgovorila.
Moja baba, te prve noći spavala je u zemlji. Na kraju sela.


Čišćenje sulundara

Živjeli smo u Mičurinu, u petoj zgradi, odmah do pruge. U jednoj sobi, moja baba, tetka, majka, brat i ja. Soba je bila dio zajedničkog stana koji smo dijelili s još jednom porodicom. Zima je 1961. godine. Soba je zastrta šarenim čistim ponjavama. Na malom stočiću kraj prozora (u stvari, to je Singer mašina za šivenje, ali glava joj je sad smještena u ležištu) učim da pišem slovo S. S kao snijeg, kao Snežana. Sklanjam bijelu zavjesu, koju je moja tetka plela s pet igala i po kojoj šetaju bijeli paunovi. Napolju je sve bijelo. I meko. Pada snijeg. Sasvim je tiho. Jutro je. Baba je izvadila sulundare od šporeta na drva, obojane onom srebrnastom bojom, i na čistom nerazgaženom snijegu udara po njima, a tijelo joj se obavija ljepljivom toplom, crnom čađi. Kao hiljade dogorjelih opušaka, crni vatromet usred bijelog jutra, kao skrivene, pritajene, pod grudnim košem sačuvane neizgovorene riječi. Razletjele su se unaokolo crne čavkice, čvorci, svrake bjelorepke, odnekud nadošle, oslobođene. Letjele su nijemo usred tog bijelog nedirnutog snijega.
Otvaram prozor. Dozivam je.
I riječ Sreća je na S, majko, i Sada, majko, i Sloga, majko, i So, majko, i Svjetlost, majko. Ređam tako, s mastiljavom olovkom u ruci, a ona kuca li kuca, i još, i još… kao da je i tamo i ovdje i na svim snjegovima - za vjek i vjekov.


Moj otac

Izašao je iz kuće s papučama i sivomodrim puloverom, dok se u dvorištu otvarao prvi cvijet "kraljice noći”. Oko nogu mu se vrzmala Dunja, ruski hrt, star i onemoćao. Pogledao je prema nebu: "Padaće kiša,” rekao je i rukom dodirnuo srce. Pod jezikom mu se topio nitroglicerin. Pogledao je da li su zaključana vrata kapije. Zatim je sio na klupu. Nad njim su svijetlile zvijezde.
Moja braća su ga našla onemoćalog. Strpali su ga u kola i odveli u bolnicu. Poslije četrdesetak minuta je preminuo. Nekoliko minuta kasnije javili su mi se. Bilo je negdje oko jedan sat poslije ponoći, na prelazu između Velike subote i Uskrsa.
Prvi put čula sam rečenicu: Tata je umro.


Iz porodičnog albuma

Ne znam ko je snimio tu crno-bijelu fotografiju. Iza nas je željeznički most u Nišu. Moja majka ima prelijep osmjeh i kratku crnu onduliranu kosu. Ona je nagnuta da bude bliže meni i mom bratu. On je u kratkim pantalonama i u kolicima. Ja stojim do njega. Imam bijelu mašnicu na glavi. Vjerovatno imam manje od 4, a on manje od 2 godine. Moja majka ima jedva 22. Brat gleda negdje ukoso. Moj pogled je na fotografiji nekako namćorast. Samo ona nosi svoj široki blještavi osmjeh. Njene su oči pune svjetlosti.
Dvije godine kasnije (sasvim blijedo sjećanje, kao da gledam kroz gazu):
Naginjem se i skupljam sitni novac razbacan po parketu i po prizrenskom ćilimu. Brat je još u dječjem krevetiću. Donekle ispravljen, viri iza drvenih rešetaka. I plače. Plače i majka na podu. Ja skupljam sitni metalni novac i svežanj zgužvanih papirnatih banknota.
Evo i očevog lica. Ne, ne mogu da ga vidim, ali je tu. Vidim njegove vojničke čizme i čujem blokeje kako krckaju po parketu. Pod miriše na mast za parket. On nešto viče. Psuje. Pijan je. Nekoliko noći nije bio kod kuće. Ne sjećam se. Moja majka je zgrčena, još uvijek je na parketu i duga crna kosa joj pokriva lice. Suknja joj se povukla prema struku, žartela joj se otkačila od najlon čarape.
Napolju pada kiša. Obučeni smo u štofane kaputiće, imamo i kape na glavi. Jednom rukom držim vrata, a drugom se držim za ruku svoje majke. Ona drugom rukom steže kafeni kartonski kofer. Našu jedinu imovinu. Stojimo na peronu željezničke stanice. Na ivici između prvog kolosjeka i betonske staze podižem pogled i primjećujem drvene zelene krošnjice s već zaleđenim petunijama.
U kupeu je toplo. Prozori su zamagljeni od izdisaja noćnih putnika. Niz njih teku male sitne staklene suze izmješane s crnom masnom čađi. Voz se zatrese. Pišti zvuk lokomotive i voz se zaljulja prolazeći preko željezničkog mosta.
Novembar je 1958. godine. Svuda. U cijelom svijetu.


Zid

Čitavo djetinjstvo i mladost provela sam u malom jednosobnom stanu u kojem smo prvo živjeli nas troje, a zatim je došao moj drugi otac i rodila se najmlađa sestra. Jastuk mi je dodirivao zid i noćima sam sanjala jedan isti san: zida nema, soba se proširila, postala je velika i prostrana. Zidovi su bili bijeli, sve se caklilo u svojoj prozirnosti, bilo je tako mnogo vazduha za disanje, samo nekoliko polica s knjigama, fini drveni sto, do njega jedna stolica. Na njemu sam pisala s lakoćom danju-noću, bez prestanka. Ali ujutro je opet sve bilo isto. Stan s kojim smo dijelili zid opet je bio bez šumova i zatvoren. Susjed je godinama bio odsutan, osim kad bi (a to se dešavalo svake druge-treće godine) došao na nekoliko dana iz Njemačke. Doznala bih da je tu jer bih u dvorištu vidjela njegova kola s njemačkom registracijom i podignute roletne. Njih bih vidjela odozdo kad bih zvala majku da mi baci nešto što sam zaboravila.
Moji su se zatim iselili. U stanu sam ostala samo ja. Nikad nisam premjestila postelju i nisam prislonila jastuk na drugi, suprotni zid. Trideset godina kasnije došli su zidari i počeli da zidaju spoljne terase cijelom dužinom zgrade. Jednog toplog popodneva, kad je sve bilo usijano i nepomično, pošto se smirila buka koju su pravili majstori i pošto je terasa bila djelimično gotova (još uvijek nisu bili napravljeni pregradni zidovi koji su me dijelili od susjednog stana), zakoračila sam preko prozora na terasu. Bila je tako velika i mogla sam da idem s jednog njenog kraja na drugi. Po prvi put sam se našla negdje između unutra i van. Kao da sam u nekakvom međuprostoru, mogla sam da gledam u prozore izvana. Tako sam poželjela da pogledam i u susjedov prozor. Nema nikog, rekoh samoj sebi, i baš da vidim kuda sam to išla sanjajući i gdje sam sve proširivala stan.
Ali prozori su bili širom otvoreni. Iznenađena, poželjela sam da se izvučem iz ovog nepristojnog virkanja u tuđi stan. I taman sam htjela krišom da se povučem, kad sam iz tame stana začula glas: Što radiš? Ko si ti?
Htjela sam opet da se povučem, ali sad je glas bio nekako jači i iz te zamućenosti (od jarke ljetnje svjetlosti nisam mogla jasno da vidim što se dešava unutra) opet me je neko zovnuo: Ko si ti? Što tražiš na terasi? Htjela sam da kažem oprostite, ja… ali… eto… da nešto glupavo sročim, pokajnički… kad je glas odjednom ispunio cijelu sobu: Ko si ti? Kažem: Ja sam komšinica s kojom dijelite isti zid, vi ste s jedne, a ja s druge strane. Glas opet: Ne, nije baš tako, u stanu do mene živi jedna djevojčica, ona stalno pjeva, pa oko ne mogu da sklopim. Bdim tako godinama… Doduše pjeva lijepo, znam sve njene pjesme… Ja: Ne živi tu nikakva djevojčica, živim samo ja, opet ponavljam, a glas iz sobe odjedanput dobija nekakvu konturu i formu. Jedna vrlo krhka žena obučena u ljetnju haljinu od cica, sjedi na velikoj masivnoj fotelji, u sredini sobe. Ruke su joj pune nabreklih vena. Odjednom primjećujem kako joj vene prelaze na unutrašnju stranu jedne ruke. Ruka joj treperi dok puši. Drži pepeljaru u malom krilu. Cijelo lice joj je izbrazdano borama. Ugledam odjednom zidove oblijepljene tamnokafenim tapetama i na njima okačene teške amaterske slike s naslikanim psima i jelenima. Bile su poput onih jeftinih slika koje se prodaju u izlozima staklorezaca. Pretrpana glomaznim zapuštenim namještajem s velikim tamnoljubičastim šarama, prepunjena krevetima, ormarima i osušenim salonskim bend`aminima, kuferima i velikim putnim torbama… Ne, ne možete vi da budete komšinica, opet kaže žena, ona koju ja znam (a znam zato što stan do moga nikad nije promijenio vlasnika) je djevojčica, ona stalno pjeva, godinama je slušam, i zbog nje nikad ne mogu da zaspim… Godinama tako sjedim na ovoj fotelji, tako umorna, ali me san neće…
Povlačim se sa terase ćutke, stavljam prvo jednu nogu na stolicu, drugu prebacujem na prozor. Kao lopov ulazim u sopstveni stan i još nisam sigurna što sam to vidjela na velikom balkonu. Prozori su mi bili širom otvoreni i iz susjednog stana prvi put sam čula glas spikera:
Danas je u Skoplju temperatura dostigla 43 stepena u hladu.


Prisluškivanje (1)

Na aerodromu u Zagrebu od jednog do drugog leta čekam 12 časova. Dosađujem se usred mnoštva putnika (putnici su najbrojniji narod na planeti). Najvidljiviji su biznismeni i ljubavnici koji ispraćaju jedni druge. U kafeteriji su sva mjesta zauzeta. To dvoje su me zamolili da sjednu za moj sto. Otac samo što se vratio s broda (tamo je bio 18 mjeseci). Ona mu radosno govori da je upisala filozofiju… "Što ti je to filozofija, dođavola, znaš li koliko teško zarađujem pare na brodu, iznevjerila si me, ćerko moja, iznevjerila…”
I njeno: "Ali, tata, to je jedino što ja želim da učim.”


Jedan drugi otac, jedna druga kći

Moj otac je imao teško djetinjstvo. Porijeklom je iz Rusije, iz mjesta Mangut, iz oblasti koja se graniči s Mongolijom. Sjećam se kako je pričao da se na imanju Perfilijevih igrao s kamilama i konjima. Jedan moj predak je bio učitelj sina cara Petra Velikog i guvernera Moskve. Moj djed je riješio da svoje sinove šalje u carsku školu gdje su poslije šest godina postajali mali carski kadeti, kaže M. (ona ista koja je napisala najljepše stihove pjesama Indeksa).
Profesori carske škole popeli su jednog dana učenike na brod i prva stanica im je bila Vladivostok, tamo su čekali da se smiri situacija u Rusiji. Poslije revolucije profesori i djeca su se opet popeli na brod i u vodama kod Šangaja proveli cijelih sedam mjeseci. Dvije godine kasnije plovili su po svim morima i okeanima i nijedna zemlja nije htjela da im dâ utočište. Za sudbinu broda s emigrantskom djecom ruskih plemića čuo je A. Karađorđević i prihvatio ih je. Spojio ih je s djecom Kozaka s Dona i poslao ih u Goražde, grad u istočnoj Bosni. Prvo očevo putovanje bilo je za Boku Kotorsku. Tamo, na obali, prvi put je ugledao moju majku, ona je tad imala samo 12 godina. Zatim je godinama navraćao u Boku. I poslije devet godina zatražio je da mu bude žena. I tako sam se rodila ja, Marija, pola iz Manguta, pola iz Boke.


Prisluškivanje (2)

Bilo je kasno popodne kad sam ušla u kafeteriju. Bila je takoreći prazna. Odabrala sam mjesto pored prozora. Na rastojanju od dva stola sjedjelo je njih dvoje. Dvoje mladih. Pomislila sam koliko dugo već to nisam. Koliko dugo nisam sjela nasuprot nekome, svojim mladim licem nasuprot drugog mladog lica. I bacih pogled na njih dvoje. On ne govori ništa, samo kašičicom pravi kružiće u duguljastoj čaši s hladnom nes-kafom. Ona ima neurednu kosu i tužno lice i govori loveći njegov pogled. Ali on nema pogled. Ona ponavlja da su uzalud potrošili šest godina, da je njegovo ponašanje iscrpljuje. Pa zaćuti. I opet mu lovi pogled. Ali on nema pogled. Postoji samo njen glas, glas uvrijeđene djevojke, izgubljene u polupraznom kasnoposlijepodnevnom trenutku dana. Jedan zrak sunca uletio je kao gusta linija i ispružio se tačno po sredini njihovog stočića. Ni to nije pomoglo. Ona govori nepovezano, a u grlu joj klokoće plač. On je isti nepokretni bezlični objekat. Nema pogleda, nema niti jedne riječi. I zrak sunca se povukao.
Rastanak žudi za susretom. Ona drži ruku u drugoj ruci. Riječi u drugim riječima. Ni ona više nije gledala u mladića. Njen izgubljeni pogled, napušten, lutao je unaokolo i za tren se zalijepio na moje lice kao sitan pustinjski pijesak, zaškripavši za pomoć. U dijelu sekunde željela sam da stanem pored nje i da je otrgnem od tog nepodnošljivo bezličnog mladića.Ti želiš da "raskinemo”, zar ne, priznaj, kaži, kaži, ponavlja ona, kao da će je jedno “da” spasiti od agonije, dok Cezara Evora bosa pjeva s velikog ravnog ekrana. Od tolikih neodgovora uvrijeđeno joj je lice, usta, oči. Riječi joj postaju sve praznije, banalne, a pogled izbezumljen od tolikog neprisustva s kojim želi da razgovara. On nijednom nije prestao da okreće kašičicu po polupraznoj čaši s neskafom. Ona, kao za sebe, traži pauzu. Tad među njima ne postoje njih dvoje. Nema ničega. I opet ona počinje da govori i opet kao da su dvoje, djelimično par, ali se trenutak produžava, razvlači se, i u česticama vazduha njene riječi gube tijelo i, kao prašina, samo se razrjeđuju, odbijaju se i spajaju u istoj zoni praznine koja okružuje mladića, koji nema pogled. Ona sjedi nasuprot nečemu napravljenom od ničega. I to ništa nema jezik i ne može da je prati. Da je ništa lomljivo i prozračno kao staklo, rasprsnulo bi se od njenog pogleda.
Samo u trenutku dok sam sijedala, vidjela sam ih kao par i, zbog djevojčinog monologa, stalno sam gledala napolje, kroz prozor. Zatim se, odjednom, sve utišalo. Na bulevaru se bilo upalilo crveno svjetlo i kola su stajala. Među vozilima se pojavilo njih dvoje. On je krenuo između kola, zakopčavajući jaknu, a ona je stajala na zebri, iako je bilo upaljeno zeleno svjetlo za pješake.
Okrenula sam se prema njihovom stolu i oni su još bili tu.


Ja od salate jedem samo srce

Iz istorije srca

Jedna od misterija koje su ljudi pokušavali da riješe bila je stalno kucanje srca. Još 2000. godine p.n.e. Kinezi su zaključili da je srce pumpa koja omogućava protok krvi kroz tijelo.
Dvije hiljade i sto godina kasnije, pojavio se Golen (130-200), školovan u Aleksandriji, ljekar gladijatora u Maloj Aziji, koji je tvrdio da je srce neki vid ognjišta koje proizvodi toplinu tijela. Cijelog života nije mogao da se oslobodi nevidljivih "zadimljenih isparenja”, koje je proizvodilo srce.
Privatno se o njemu zna samo da je živio vrlo skromno, da je imao samo dva kompleta odjeće, nešto malo pokućnine i dva roba.


Kuća je najljepša riječ

Iz Rječnika mog jezika:
Kuća, grade kuću, iza kuće, vječna kuća, digao je kuću na glavu, nek se zna koja kuća masno jede, nema ni kuće ni pokućnine, plače kuća za kućanicom, ljepota kuću ne drži, sjutra kuću ne hrani, iz dobre kuće, iz siromašne kuće, oni imaju veliku kuću, luda kuća, bez kuće, robna kuća, trgovačka kuća, javna kuća, Bijela kuća, kućerina, kućerak, kućni, kućenje, kuće, kućica, kućanik, kućnina, kućnica, kućevratnik.
Uzimam kofer i zaključavam vrata.


Jednog zimskog jutra dok pada snijeg

Naša tijela su se voljela u iznajmljenoj hladnoj sobi, među čistim i bijelim čaršafima. Riječi su se polako topile pod jezicima i imale su dah zrnaca mentola. Kao na talasu, kao na rasprsnutim kapima svjetlosti i ozona, kao na vodi i soli koja nas je držala na površini, u lebdjenju, u ponavljanju. Ti i Ja. Kažem ti Ti, i dajem ti se, Ti mi kažeš Ti i daješ mi se.
Svako za sebe bezbroj puta se pitao: što je ovo, ne razumijem, ali ću ga čuvati, što god bilo.


Njih dvoje

Sjede na balkonu i gledaju u planine pred sobom. Ćute.
Saputnici u zajedničkom sjećanju. Ljubavna strast sa svojim radostima jenjava. Od cijele postelje samo veliki meki bijeli jastuk spaja njihove dvije glave u zajedništvo. Tijela su im razdvojena. Povezani zajedničkom prošlošću i tihom sadašnošću, održavaju ostarjelu ljubav samo jednim: "Znaš li ti?”, govoreći to jedno drugom kad tišina postane nepodnošljiva. Kad to vide, smiješe se nekom vremenu tadašnjem i sebi nekadašnjima. Strast im je saputnik u sjećanju, bliska i povjerljiva, kao da još živi u stanu njihove ljubavi zajedno s njima. Ona još uvijek drži sobu za sebe u njihovoj kući. A na početku je to unutra bila prva soba, ona koja im je proširivala kuću, sve dok nisu napravili novu: s visokim tavanicama, zidovima ispunjenim knjigama, kupljenim ćilimima, blještavim čašama i tanjirima. Ali prva mala sobica ljubavi, još uvijek im otkriva neke pomalo zaboravljene uglove, djeliće, riječi, podsjeća ih na najrazličitije događaje i sitnice. I zato, kad jedno kaže: “Sjećaš li se?”, drugo dobija tu nježnu svilenu skramu preko lica. Posramljeni bliskošću, polažu svoje dlanove jedan na drugi.
Planina pred njima je čitava u žutom. I podne se već penje na balkon…


Dijete Ingmar Bergman

Kad je imao deset godina, dobio je na poklon dječiji kino-projektor, koji mu je, svojim neobičnim pokretnim slikama projektovanim na majčin čaršaf, otkrivao jedan krajnje tajanstven, izazovan i od sna otrgnut svijet, što će mu kasnije postati neiscrpan izvor stvaralaštva. Imao je još tada i svoje pozorište lutaka. Sam je pravio lutke, crtao dekor, namještao svjetlo, rotirao scenu, pisao tekstove. Još kao mali zavolio je film i pozorište, i njima posvetio čitav svoj profesionalni život. Kao zreo umjetnik prema pozorištu se odnosio kao prema "vjernoj supruzi”, a prema filmu kao prema "skupoj ljubavnici”.


Jedna sjenka više

U novinama su javili da je juče, 30. jula 2007., u ranim jutarnjim časovima preminuo Ingmar Bergman. U posljednjem intervjuu, datom prije nekoliko godina rekao je: "Moja žena i ja živimo sasvim zbliženi. Kad jedno od nas nešto pomisli, drugo mu već odgovara. Ne umijem da opišem to što nas povezuje. Samo će se jednog dana dogoditi udar i razdvojiti nas. I neće biti nijednog prijateljskog božanstva koje će moći da nas oboje pretvori u drvo, ne bismo li napravili jednu sjenku više na nekoj farmi.”


Paolo Mađeli

Zaljubljujem se u svjetlost, u finoću, toliko rijetku u zemlji gdje ima tako mnogo divljaka, u umjetnike, u pisce, u prijatelje, u svoja sjećanja, a mogu da se zaljubim i u neke žene. Ljubav je širok pojam i nije nužno vezan samo za suprotni pol.
Zaljubljujem se najčešće u bezveznost, neočekivanost, nepredvidljivost. Ono što je od početka jasno - ne interesuje me. Moram da otkrivam ličnost, sloj po sloj. Reagujem na impuls. Dvadesetogodišnji vojnik Gvido Gozano, koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu na području današnje Slovenije, napisao je: "Zaljubio sam se u vašu želju da me ljubite gospođice”. Potpisujem.


Margot Fontejn

Ovu ženu uvijek sam doživljavala kao Boginju na sceni. Nikad neću zaboraviti supu koju mi je pripremala, ni njenu providnost, mliječnost na sceni. Kroz nju može da se vidi ona druga strana svijeta, živi dokaz da balerine mogu da lete.


Mevlida

Sve su mi iz kućerka odnijeli, oni Cigani-komšije, dok sam nekoliko mjeseci bila azilant u Njemačkoj. Cijelu kuću. Ali baš sve. I kantu za đubre. Opet sam počela da čistim po kućama. Za hljeb. Trči ovdje, trči ondje. Nešto sam dozidala – nešto dolijepila. Omalterisala. Stavila i prozor. Duva doduše odasvud. Ulazi zima. Zviždi. Zviždim i ja. Čaj mi se jutros zamrznuo u čajniku. Došla sam do plafona. Tamo se ljulja gola žica. Prazan fasung. Gore-dolje, lijevo-desno. Visi i ljulja se. Usred sobe, ležim tako na sunđeru i gledam u ljuljanje. Plakala bih, ali nemam više suza. Istrošile se. Nada mnom visi tako fasung i ljulja se. Treba mu staviti sijalicu i onda će ta bijela staklena kruška postati nježna blještava loptica svjetlosti.
Ne, ne… Golu je ostavljam do kraja. Pa kad mi sve dođe do grla, da se popnem na stolicu i da uhvatim golom rukom golu žicu. I da konačno nešto toplo prođe kroz mene. Posljednje.


Vraćena otud…

Moje srce je sastavljeno od parčića njihovih srca. I ti parčići su doprinijeli da preživim… Transplantacija očaja. Bila sam na drugoj strani, u mraku, nisam bila svjesna i ne znam kako sam se vratila, ali znam da je moj duh uspostavio nekakav filter kroz koji su neki prošli, a neki ne, ostajući zauvijek s druge strane.


Na kraju grada

Idući ivicom grada usred otpada automobila, čergarskih kartonskih kućeraka, razlajanih šugavih pasa, skladišta, prašine i brda smeća, zastajem zagledana u malu baštu sa zelenim kajsijama, zovinim rascvjetalim margaritama i zelenkadama. I on, čuvar kućice, jedva "dva sa dva”, otvara mi metalna vrata. Virim iza staklenog prozorčića, u njegovo radno mjesto, a tamo, stari stočić, riješena ukrštenica u požutjelim novinama, tranzistor, odlomljena stolica, plehana peć i sjedište iz automobila, za iznenadnog gosta. I nikog unaokolo. Čuvar čeka povremene nove šlepere papira i šalje večernje kombije sa svježim dnevnim novinama. I to je njegov posao. Sam usred tišine podneva.
Kao za sebe: "Evo idealnog radnog mjesta za čuvarku, čitateljku, čudakinju.”
I čuvar: "Umrijeću ovdje od dosade, ovdje se ništa ne dešava.”


Česlav Miloš

U devetoj deceniji mog života osjećanje koje raste u meni i ispunjava me jeste sažaljenje s kojim ne znam što da učinim. Mnoštvo, ogroman broj lica, ličnosti, sudbina određenih bića i vrsta poistovjećivanja s njihovom unutrašnjošću, a istovremeno i svijest o tome da više neću moći da nađem način da ovim svojim gostima ponudim dom u svojim pjesmama, zato što je već prekasno. Kad bih počinjao ponovo, svaka moja pjesma bila bi portret neke konkretne ličnosti, tačnije, bila bi lamentovanje nad njenom sudbinom.


Sin Odisej, po prvi put

Cijele noći u snu tražim ranac za njega, šator i vreću za spavanje za mog sina, koji sjutra kreće sam na svoje prvo putovanje po svijetu. Idem tako gore-dolje, vraćam se istom početnom mjestu, pa opet prema nečemu, dalje ka nepoznatom. Odvajam ga od poznatog, pa, krijući od nepoznatog, dosipam sjemenke malih makovih zrnaca, i sitan sinap, sjemenčice sunašca, mali cvjetić iz kuće, da docvjeta putem pored njega, da obilježi put njegov, iz poznatog, da se ozvijezdi nebo nad njim, trag mlečike i polena na njegovim krilašcima, u to njegovo prvo treperavo i neiskusno odlaženje, sam s one strane odrastanja, da mu se otvori put dugin, horizont prema tamo… Sve od sada pa nadalje, u ne-isto.
Prema ljubavi, šumama, vodama, ostrvima, svetionicima.


Glas Marije Kalas

Glas Marije Kalas priželjkujem uz sebe dok se približavam svjetioniku Sveti Andreja kod Dubrovnika. Penjem se na kulu, do sondi s gasom, do svjetiljki s kružnim kristalima koje noću daju svjetleće signale brodovima, a danju su sasvim nevidljive. Odatle se vidi cijelo more, beskraj plavetnila. Želim da ovog jutra pjeva Marija, okružena vodom.
Na palubama dalekih brodova žene zbog vjetra vezuju bijele svilene marame.

Preveo sa makedonskog: Nenad Vujadinović

iz knjige Privatni svjetovi,
OKF Cetinje, 2009.