Lidija Vukčević: U nekom pasjem pubu
| Ova pjesma Ova se pjesma piše u nedoumici Između dva dima ili braka Ova je pjesma moja koliko i tvoja Ali ona ne računa s dopadanjem Niti izlikama, nego s razlikama Koje ne čujemo puneći uši pijeskom Solju ili valom južnog modrog Jadrana Zagnjuriti se u tebe to je kao zaboraviti Jezik ili alfabet, srce je znanja još samo Riječ ljubav koju bez muke ne rabim To je nadrastati apsolutno a biti kao Travka što raste tiho i nevidljivo ili U snu kao ovi stihovi kao ova pjesma Što je drhtim u plavu tintarnicu večeri Izlazeći nakraj sa snovima nema stvarnosti, snovi samo Bivajući isti snovi opetuju sivilo dana Ispresijecani između vidljivog i nevidljivog Mi bivamo suočeni s ništavnostima vremena Zahuktani i odomaćeni tipovi hukću svoja svojstva U nekom pasjem pubu, kako misle da savršeni su Iza debelih naočara i onih psovki masnih mrlja Na blagdanskim prostrtim trpezama Iza one svoje fantomske metalne muzike Što je isporučuju kao bombu zbrajajući i Oduzimajući mrtve, množeći u centima Nisam ni ja neka znaj, dok podnosim Ovu zbilju nakaradnu djevojčuru , gora je Od mene mrke i pronicljive vrlo dok oči Zatvaram pred grmljavinom tih mladih Staraca ili frktanjem njihovih psina Stvarno, mi stranci smo među finocchijima Među Pinocchijima što lažu o bogu Koji škrt je i ne daje nikome ništa Do muke ili vječnog lutanja Ovi žutokljunci gutaju slinu ili zovu Ispirući jezik parolacciama itekako Fingiraju ekstazu kao u operi Upamti dobro, odsad sastajemo se U snovima samo , jer nestvarni su Naši poslovi koliko i zadaci , a zato Poante konkretne vrlo, naročito kad Preušene su : mi smo pepeo snova |
|
|||||
|
|||||
|
|||||