ARS br. 5-6 god. 2010.

 

Seksualna/tekstualna politika: feministička književna teorija predstavljena je čitalačkoj publici sredinom osamdesetih godina i promijenila je način na koji je feminizam do tada predstavljan u Sjedinjenim Državama. Postali ste nekom vrstom evropske informatorke francuskog feminizma; pojedinci su smatrali da zbog esencijalizma koji ga karakteriše Vi napadate anglo-američki feminizam i da afirmišete francuski. Kako Vam se, iz sadašnje perspektive, čini recepcija ove knjige?

Glavni argument ove knjige nije bio "anglo-američki feminizam je loš, a francuski je dobar"; potencirala sam argument koji sam smatrala sjajnim, a koji se odnosi na Amerikanke i njihovu jaku i eksplicitnu odanost političkom i, uz to, mišljenje da se aktuelna politika Francuskinja često doimala prilično nejasnom. Takođe sam smatrala da je anglo-američki razvoj, koji je za mene bio uzbudljiv, između ostalog i zato što je razmišljao o ženama i pisanju na sasvim nov način, bio gotovo sasvim teorijski nesvjestan tokom kasnih sedamdesetih godina, kada je došlo do pojave teorijskog talasa. Smatrala sam da su francuske feministkinje koje sam čitala imale mnogo čvršću teorijsku zasnovanost, ali da nijesu bile upućene u politiku. Takođe sam shvatila da su, uopšteno govoreći, bile aistorične i idealistički nastrojene. Ideja da sam ja predstavila binarnost na čijoj je jednoj strani bilo pozitivno, a na drugoj negativno, zasnovana je na prilično površnom čitanju. Postoje i druge nedoumice koje su se javile u vezi sa ovom knjigom, ali u svakom od poglavlja pokušala sam da, koliko je to moguće bilo, predstavim nepristrasno pojašnjene stavove pojednih teoretičarki i teoretičara, i da ukažem na određene probleme. Takođe sam bila iznenađena kada sam čula kako ljudi govore da sam ja velika obožavateljka djela Irigaraj i Siksu, što nije tačno.

Mišljenja sam da Vaša knjiga predstavlja vrstan pregled: predstavljene su glavne američke feministkinje poput Šovolterove i glavne francuske feministkinje poput Irigaraj i Siksu. Vaša osnovna namjera bila je da ih uporedite. Niko do sada nije napisao takvu knjigu. Šta Vas je navelo da je napišete?

Takvu sam knjigu željela da imam kada sam bila studentkinja. Nijesam objavila svoju disertaciju –

O čemu je bila Vaša disertacija?

Naslov moje disertacije bio je "Feminina utopija: Utopijski romani Kristijan Rošfort"; odbranila sam je u Bergenu na tradicionalnom evropskom studijskom programu za komparativnu književnost, gdje je glavni naglasak bio na francuskoj književnosti, iako smo morali da radimo pomalo od svega. Bio je to zaista dobar studijski program – u Skandinaviji je u to vrijeme bio apsolutno prestižan u kontekstu književne teorije. Desilo se to kasnih sedamdesetih godina i mi smo se bavili strukturalizmom, ali nijesmo stigli do poststrukturalizma.
Nijesam imala profesorke. U svoj teoriji koju smo čitali nijedan tekst nije bio napisan od strane neke žene pa sam u to vrijeme, zajedno sa nekoliko koleginica, pokušala da razvijem nešto poput feminističke kritičke prakse. Napisala sam disertaciju o feminističkim utopijama zato što je u pitanju bila ženski najcentriranija, najfeminističkija tema koju sam mogla da odaberem. Napisala sam poglavlje o razvoju pisanja Francuskinja poslije Drugog svjetskog rata, poglavlje o teoriji utopije i vezi koju utopije imaju sa politikom, poglavlje o svakom od četiri romana Rošfortove, izvela sam neke zaključke. Prilično dugo radila sam na disertaciji, ali ipak je bilo potrebno da je znatno proširim za publikaciju. Ali, sopstveni pristup prestao je da me interesuje. Prve značajne američke knjige, poput one Šovolterove ili Gilbertove i Gubarove, bile su objavljene u vrijeme kada sam ja završavala rad na disertaciji, tako da je u pitanju bilo, moglo bi se reći, autodidaktičko pisanje. Onda sam se preselila u Oksford i nijesam imala stalno zaposlenje. Ni pet godina nakon što sam doktorirala, nijesam mogla da
nađem pristojan posao.

Postoji rečenica u jednom eseju Valtera Benjamina koja glasi: "Pisci su ljudi koji pišu ne zato što sebi ne mogu da priušte knjige koje žele već zato što ne mogu pronaći ono što žele u knjigama koje sebi mogu da priušte".

Pretpostavljam da je tako! Knjiga poput Seksualne/tekstualne politike nam je potrebna i smatrala sam da može biti korisna drugim osobama koje žele da se bave feminističkom kritikom. Ali knjigu još uvijek nazivaju "feminističkom književnom teorijom", i zapravo jedna od najboljih kritika ove knjige je ona u kojoj se pravi omaška po pitanju značenja riječi teorija. Sasvim je jasno da je prvi dio knjige posvećen književnoj teoriji, u smislu teorije o tekstovima i odnosu između pisca i teksta, između teksta i čitaoca, ali u trenutku kada u knjizi prelazim na francuske feministkinje sasvim je jasno da za njih teorija jeste o jeziku i nekim opštim pitanjima, poput seksualnosti i kreativnosti. Pominjem ovo u predgovoru drugom izdanju… Knjiga je napisana, između ostalog, da pouči kako bez iskustva ne možete ući u politiku, jer ako nemate razvijenu svijest o teoriji nećete uspijeti da saznate ni šta je politika. U prvoj polovini knjige pišem o tome, posebno u poglavljima o Amerikankama, ali i o Francuskinjama koje nazivam kontradiktornim i aistoričnim, i nadmenim u pojedinim slučajevima. Kada Irigarajeva, na primjer, napiše da žena treba da oponaša patrijarhalni diskurs zato što patrijarhalni diskurs pokriva sve, pa sve što žena može da uradi je da ga ironijski oponaša, ja sam postavila sljedeće pitanje: da li postoje situacije u kojima mimikrija ili ironija mogu proći neopaženo, situacije u kojima nam pravi smisao može promaći? I, ne postoje li slučajevi gdje možete stići mnogo dalje direktno se suprotstavljajući određenim situacijama?
Jedna od polaznih tačaka za mene bila je sljedeća: ako ne znaš šta je teorija, nećeš saznati ni šta su politički efekti. Prokomentarisala sam Šovolterin zapis o Virdžiniji Vulf, na primjer, kako bih pokazala da je ona nametala feminističku verziju Lukačove teorije u svojoj interpretaciji teksta Virdžinije Vulf, i da efekat takvog nametanja predstavlja autoritarni hendikep za spisateljke, nekompatibilan s onim o čemu sam mislila da feministička utopija treba da bude, a to je sloboda. Ideja o postavljanju zahtjeva prema kome žene moraju uraditi nešto samo zato što su žene, za mene je uvijek bila poput anateme.

ARS br. 5-6 god. 2010.