Josip Osti: Ljubavne, opet... tugovanke, naravno
| Urški Lunder Zajedno smo posljednji put skinuli, umili i obukli moju ženu, umrlu ljubav Zajedno smo posljednji put skinuli, umili i obukli moju ženu, umrlu ljubav. Prvi put sam je skinuo na dugačiji način nego toliko puta dosad. Polako i da je, pri tom, nisam ljubio. Umila si je nježno, kao da još uvijek osjeća bolove ili kao da umivaš dijete. Stavila si joj maramu oko glave kako ne bi imala otvorena usta. I novčiče na vjeđe da ne gleda više ovaj svijet. Pomagala si mi da je obučem. I obukli smo joj ono što je najviše voljela i u čemu mi se najviše sviđala. Pri svemu tome ruke su nam se više puta srele i dotakle, ali kao da to uopće nismo primijetili. Među nama, kao ženom i muškarcem, još je bila udaljenost tisuće svjetlosnih milja. Istina je, da sam te svaki put, kada si došla i kada si otišla, u zahvalu za sve što si učinila za nju, na vratima srdačno poljubio u obraz. Moguće i svaki naredni put s više zahvalnosti, jer si joj savjesno pomagala da, što je moguće spokojnije, bez straha pređe granicu, koja dijeli ono prije smrti od onoga poslije nje. I u zahvalu sam ti poklonio nekoliko svojih knjiga pjesama i priča. I sve se među nama slagalo i, kao što se kasnije pokazalo, složilo tako, da je, poput suhe trave, samo čekalo iskru, koja će zapaliti vatru. I dogodilo nam se što nam se, kao što sve potvrđuje, moralo dogoditi. Zagrlili smo se i zagrlila nas je vatra, u kojoj i oko koje smo plesali cijelu zimu i proljeće. Vatra, koju smo, usred proljeća, kako bi ti produžila svojim već odavno izabranim putem, a ja nastavio sa svojom tomajskom samoćom, gasili bosim nogama. A sada hodamo po žeravici, ne znajući hoće li se pretvoriti u pepeo ili upaliti novu vatru. Na grob moje žene, kojoj si ti pomagala umrijeti bez bolova… Na grob moje žene, kojoj si ti pomagala umrijeti bez bolova, a meni i dalje živjeti s njima, došli smo s rukom u ruci. Zagrlili smo se i poljubili. I time se, s najvećim poštovanjem, poklonili istodobno smrti i ljubavi. Pleše par lastavica u zraku nad tomajskim vrtom Pleše par lastavica u zraku nad tomajskim vrtom. Pleše suhi list na zlatne niti paučine. Plešu vrhovi bambusovog šumarka s mnoštvom vrabaca koji na grančicama cvrkuću, skriveni iza lepeze gustog lišća. Plešu žalosna vrba i himalajski bor i pri tom im se prepliću kose. Plešu sjene bijelih oblaka po travnatom tlu. Plešemo i nas dvoje, zagrljeni, kao da smo se tek sreli i istodobno se opraštamo. Pleše sve i svi plešu. Plešu i oni koji kažu: ”Opet je počelo puhati.” Ne čujući glazbu koju stvara prebiranje nevidljivih prstiju po po strunama harfe od sunčevih zraka. Kada smo se te noći grlili i ljubili… Kada smo se te noći grlili i ljubili, izgubili smo se u vremenu i prostoru. Kada je pala noć, legli smo u postelju, a kada se razdanilo, ležali smo sred polja. U međuvremenu je sve vrijeme nad nama bilo nebo prepuno svjetlucajućih zvijezda. Nismo znali je li upravo rođeno sunce naše dijete. U glini na vrtu otisak tvog bosog stopala U glini na vrtu otisak tvog bosog stopala. Poslije kiše je u njemu jezero iz kojeg nekoliko dana piju žedni leptirovi. Kod nas se i smrt osjećala doma Kod nas se i smrt osjećala doma, mada nas dvoje zajedničkog doma uopće nismo imali. Sva naša boravišta bila su privremena, kao što je privremen i naš život. Sve vrijeme smo je pominjali ili govorili o njoj. Čak više nego o životu, u koje nam je donosila više radosti nego žalosti. Kada si dolazila s posla, donosila si miris smrti, a bila si zadovoljna ako je toga dana neki bolesnik ili bolesnica, najčešće starac ili starica, za koje si brinula i smatrala ih, kao što ih još uvijek smatraš, svojim ljubavnicima i ljubavnicama, okončao patnju i umro. Posebno ako je umro bez bolova, smiren. A katkada čak nasmiješen. I onda smo i nas dvoje bili veseli i nasmijani… Kod nas se i smrt osjećala doma. I sam sam je smatrao članom obitelji, mada nas dvoje nikada nismo bili prava obitelj, nego nešto manje i istodobno više od nje. Ne jednom sam, kada si kuhala, a ja pripremao stol za ručak, greškom, stavio na njega umjesto dva, tri tanjura. Mada smo oboje često sama svjetlost… Mada smo oboje često sama svjetlost, događa se da iz nas progovori tama. Ona koja je u nama i ona koja grli kozmos. I nas dvoje smo, draga, bili Orfej i Euridika I nas dvoje smo, draga, bili Orfej i Euridika. Ne samo tada kada smo išli goli iz podzemlja, iz prizemlja kuće, koja je ukopana u zemlju, stepenicama gore na njen sprat, do spavaće sobe, u kojoj smo najmanje spavali. Ti si išla ispred mene, očaranim skladnim kretnjama tvog tijela, očarana pogledom na vrt iza kuće. Rajski. U kojem je sniježio bijeli behar jabuke. Nismo imali strpljenja čekati da na njoj izrastu jabuke. Da izaberemo najljepšu i zagrizemo je. Počeli smo se odmah grliti i ljubiti, ne misleći na neizbježni kraj biblijske priče i toliko puta u životu ponovljeni izgon iz raja. I kada smo se vraćali, niz stepenice, išla si ti ispred mene. Kao što si išla ispred mene i kada smo s poda pokupili suho lišće naše odjeće i vratili se u svakodnevni život, koji više nije bio svakodnevan. I nikada više neće biti. Ni za mene ni za tebe. Ne samo budeš li se, htijući ili ne, okrenula i ponovio se tragični kraj mitološke priče ili ćeš ići svojim putem, ne osvrnuvši se i ne provjeravajući idem li za tobom… I nas dvoje smo, draga, bili Orfej i Euridika. I to smo ostali. Ja ću ići za tobom i ne budem li te vidio i bude li mi se samo činilo da ideš ispred mene. Čak budem li, u mračnoj noći, skrenuo s puta i išao dalje sam kroz cjelac crnog snijega. Znam da je tvoj ljubavnik, draga, vjetar Znam da je tvoj ljubavnik, draga, vjetar. I da se je s njim svakom drugom koji to nastoji biti teško takmičiti. Brži je od svakog drugog. Ni meni ništa ne pomaže što sam nekada bio među najbržim. Vodi te svim svojim čarolijama, htjela ili ne, samo u jednom pravcu. Ne dozvoljava ti da ideš stranputicom. Uz to je nježniji, ne samo od mene, nego od svih koji su te dosad milovali, jer te miluje s tisuću baršunastih dlanova istodobno. I svuda. I strasniji je od drugih ljubavnika. Njegova požuda pali najveću moguću nevidljivu vatru. A, pri tom, gasi sve svjetiljke, izuzev plamena one koja je u tebi. Koja ti svijetli na mračnom putu u sebe. Na kraju kojeg ćeš se, nadaš se, konačno sresti s svojim pravim licem, na kojem neće biti nijedne maske i nikakve šminke više. Sresti sama sa sobom, koja nećeš više biti ona, koja ti se činila da si ili kakvu su te drugi, zajedno sa mnom, vidjeli. Taj put je uzak i strm. Upravo to je bilo za tebe izazov. Njom ide, mada i taj ne lako, samo jedan sam. Zato si me, bez riječi, s na tom putu suvišnom prtljagom ovozemaljske ljubavi, ostavila u podnožju planine, gdje se put počinje uspinjati strmo nagore. I, ne okrećući se, uspinjala si se njime sve više i više. Gledao sam za tobom, sve dok mi se činilo da te vidim. I potom. Kada sam još samo vidio iznad oblaka snijegom prekriveni vrh visoke planine. Koji gledam još uvijek. I vidim kako na njemu snažan vjetar, koji te tamo nestrpljivo čeka, na sve strane razmeće snijeg. Otišla si, draga, svojim putem kroz mračnu šumu u kojoj nema nijednog puteljka Otišla si, draga, svojim putem kroz mračnu šumu u kojoj nema nijednog puteljka. Trčala si između drveća i grmlja prema glasu koji si prvi put čula u dječjim snovima. Nehotice si me ranila granom punom trnja. Krv teče iz otvorene rane na grudima. Osjećam jaku bol i volim je, kao što još uvijek volim tebe, draga, koja si otišla svojim putem kroz mračnu šumu u kojoj nema nijednog puteljka. I, zaustavljen na raskrižju nepomičan se smiješim od lijepe jake boli na križu ljubavi. Sada su moji dlanovi prazna gnijezda Sada su moji dlanovi prazna gnijezda. Gdje će se odsada gnijezditi tvoje, meni drage, male lijepe drhtave dojke? Kako bih se i danas, kad nisi pored mene, s tobom gledao oči u oči Kako bih se i danas, kad nisi pored mene, s tobom gledao oči u oči, ljubio u usta i strasno grlio, gledam oči u oči, ljubim u usta i strasno grlim sve. Zrak, vodu, zemlju i vatru. Nisam bio trubadur, draga, kao što i ti nisi bila moja Dama Nisam bio trubadur, draga, kao što i ti nisi bila moja Dama… Od našeg prvog zagrljaja i poljupca, koji uopće nisu nagovještavali da će biti za nas tako sudbonosni, nego čak obratno, uopće nisam pisao pjesme. Prevashodno zato što smo, potom, danonoćno živjeli poeziju. Mada ne u klasičnom obliku, jer ne bi izdržali u vezanoj riječi i rimovanim stihovima. Tijesan bi nam bio ne samo haiku ili sonet, nego i sonetni vijenac i, čak, sonetni vijenac sonetnih vijenaca. Pa i ep. Bilo Odiseja, Ilijada ili Kalevala. Trebali smo više zraka, vatre, vode i zemlje. Naše nježnosti i strasti više slobode, igrivosti i opuštenosti... Nisam bio trubadur, draga, kao što i ti nisi bila moja Dama… Bili smo od krvi i mesa. I nismo se mogli oduprijeti jakoj obojestranskoj privlačnosti. Pri svakom susretu smo se sudarili kao dva najbrža vlaka usred mračnog tunela. Raspali se na tisuću komadića i iznova se sastavljali. Pri tom, jedno drugom pomagali. Ljekovitim biljem ljubavi i polaganjem ruku na ranjena i bolna mjesta. Kao dvije puzavice smo se s tisuću ruku ovijali jedno oko drugog. Nježno se doticali i milovali svuda. Kao što smo se, kako usred noći, tako i usred dana, svuda strasno ljubili s tisuću usana. Svaki naš poljubac bio je ne samo filmski, dug, nego antologijski. Kao što je to bilo i naše sladostrašće, pri kojem nismo zaboravljali na naše duše, koje smo pitali bezbrojnim dobrinama lijepog i dobrog. Sve zajedničke užitke zahvatali smo ne samo velikom žlicom, nego i kutljačom. I jedno drugom smo dali i jedno od drugog dobili mnogo. Ogromno. S tim darovima ostat ćemo obilježeni zauvijek… Nisam bio trubadur, draga, kao što i ti nisi bila moja Dama… Posezali smo, nježnostima i strastima duboko jedno u drugo, a bili, kao što bi ti rekla, romantičari. Mada se meni čini više nadrealisti. Ljubavnici, koji su, tako kao oni na slikama Marca Chagalla, savladavali zemljinu težu i prkosili svim zakonima fizike i drugih znanosti. A i paraznanosti… Nisam bio trubadur, draga, kao što i ti nisi bila moja Dama… I to važi za naš, mada samo povremeno skupni život dosada. A odsada, mada se, kao što još uvijek kažemo, jednako volimo kao ranije, ti ćeš ići sama svojim putem ispunjenja u koji vjeruješ, kao što i ja, usprkos sumnjama, vjerujem da će me samotnost u Tomaju dovesti do sličnog, ako ne, čak, istog cilja. Jer, kao što bi rekao filozof u pjesniku, ili obratno, kada pogodiš metu, promašiš sve ostalo. Bilo kako, prije ili kasnije će tvoja ljepota, tjelesna i duhovna, postati kozmična. I kada budeš opet nedužna, čak više nego što si bila prije prvog istinskog susreta s muškarcem, ja ću žudjeti za tobom i više nego ikada dosada, jer ću žudjeti ne samo za onim što bi trebalo biti, nego za onim što nam se već dogodilo, živjet ćemo stvarno samo u mojim pjesmama. I bit ću, htijući ili ne, trubadur, a ti moja Dama. I bit ću u tebe zaljubljen mnogo više, nego što je bio u svoju Damu zaljubljen onaj trubadur, koji je, čak, nikada nije ni vidio. Ti, kojoj nisam dao svoje srce, nego te poklonio svojem srcu, bit ćeš za mene jednako nedokučiva. I bit ćeš za mene još veća tajna, nego što je bila njegova Dama za njega, jer se čovjek čovjeku pokaže kao najveća zagonetka upravo viđen iz najveće blizine. Mada neće više biti nikakvog čekanja i očekivanja, neću se, zbog toga i patnje, odreći svoje Dame. U ovim pjesmama ću se, kao i u životu, jer nisam od onih koji pišu pjesme o ničemu i grade pjesme od ničega, i dalje usavršavati u milini i boli ljubavi, a ne u pjesničkim formama i rimama. U njima ćemo se rimovati, draga, samo, ti i ja. A točka na i naše ljubavi bit će studen smrti i uz nju sjećanje na snažnu vatru, koja nas je grijala i kada je, usred ljeta, došla strašna zima i svo cvijeće u mom tomajskom vrtu postalo ledeno. Naša mala velika ljubavna pjesma, draga,… Naša mala velika ljubavna pjesma, draga, kao što znaš, samo je od dvije riječi. Kada mi ti kažeš: Josipe, ja tebi: Urška. Samo nas dvoje znamo kada i kako ih kažemo. I nema kritičara i teoretičara književnosti na zemaljskoj kugli koji bi dokučili sva njihova značenja i podznačenja koja se šire u kozmos, poput krugova na vodi, u beskonačnost. Vrata moje kuće bit će i dalje otvorena Vrata moje kuće bit će i dalje otvorena. Odsada, kao što su bila i dosada. Mada ti nije trebalo zvoniti ili kucati, kada sada netko sred dana ili noći pozvoni ili pokuca najprije pomislim da si to ti. Da si se vratila. I trčim da ti otvorim. Možda ćeš se, prije ili kasnije, vratiti. Isto kao što si otišla. Bez riječi. I ne budeš li sama rekla, neću te pitati gdje si bila i kako ti je bilo. Zagrlit ću te i poljubiti isto kao što smo se u naše vrijeme grlili i ljubili. I bezbroj naših pisama završili upravo riječima: Zagrljaj i poljubac. Isto ću učiniti i dođe li prije tebe smrt. Zagrlit ću je i poljubiti. Volio bih, kada dođe, da bude slična tebi, ako ne ista. Da ima tvoje lice. Tvoje oči, ruke, kosu… Čak u nekoj tvojoj šarenoj haljini. U jednoj od onih jarkih boja. Da između vas ne mognem razlikovati tko je tko. Isto kao ni jesi li se vratila ti prije nego nego je ona došla ili je ona došla prije nego si se ti vratila. Ispred prozora je, draga, brajda i na njoj je dozrio grozd Ispred prozora je, draga, brajda i na njoj je dozrio grozd. Kao vrijeme. Jer kraj je ljeta i već počinje jesen. Donedavno zelene bobe već imaju boju jantara. Nešto sam ih ostavio za tebe. Nešto pojeo sam. Nešto ih je pozobao vinski drozd. Poslije jeseni bit će zima. Možda posljednja. Sveopća. I sve će otići u ništa. Grozd. Ja. I drozd. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||