Home

Josip Osti: Ljubavne, opet... tugovanke, naravno

                                    Urški Lunder

Zajedno smo posljednji put skinuli, umili
i obukli moju ženu, umrlu ljubav


Zajedno smo posljednji put skinuli, umili
i obukli moju ženu, umrlu ljubav. Prvi put
sam je skinuo na dugačiji način nego
toliko puta dosad. Polako i da je, pri tom,
nisam ljubio. Umila si je nježno, kao da
još uvijek osjeća bolove ili kao da umivaš
dijete. Stavila si joj maramu oko glave
kako ne bi imala otvorena usta. I novčiče
na vjeđe da ne gleda više ovaj svijet.
Pomagala si mi da je obučem. I obukli smo
joj ono što je najviše voljela i u čemu
mi se najviše sviđala. Pri svemu tome
ruke su nam se više puta srele i dotakle,
ali kao da to uopće nismo primijetili.
Među nama, kao ženom i muškarcem,
još je bila udaljenost tisuće svjetlosnih
milja. Istina je, da sam te svaki put,
kada si došla i kada si otišla, u zahvalu
za sve što si učinila za nju, na vratima
srdačno poljubio u obraz. Moguće i svaki
naredni put s više zahvalnosti, jer si joj
savjesno pomagala da, što je moguće
spokojnije, bez straha pređe granicu, koja
dijeli ono prije smrti od onoga poslije
nje. I u zahvalu sam ti poklonio nekoliko
svojih knjiga pjesama i priča. I sve se
među nama slagalo i, kao što se kasnije
pokazalo, složilo tako, da je, poput suhe
trave, samo čekalo iskru, koja će zapaliti
vatru. I dogodilo nam se što nam se, kao
što sve potvrđuje, moralo dogoditi. Zagrlili
smo se i zagrlila nas je vatra, u kojoj i
oko koje smo plesali cijelu zimu i proljeće.
Vatra, koju smo, usred proljeća, kako bi
ti produžila svojim već odavno izabranim
putem, a ja nastavio sa svojom tomajskom
samoćom, gasili bosim nogama. A sada
hodamo po žeravici, ne znajući hoće li se
pretvoriti u pepeo ili upaliti novu vatru.


Na grob moje žene, kojoj si ti pomagala
umrijeti bez bolova…


Na grob moje žene, kojoj si ti pomagala
umrijeti bez bolova, a meni i dalje
živjeti s njima, došli smo s rukom u ruci.
Zagrlili smo se i poljubili. I time se,
s najvećim poštovanjem, poklonili
istodobno smrti i ljubavi.


Pleše par lastavica u zraku nad tomajskim
vrtom


Pleše par lastavica u zraku nad tomajskim
vrtom. Pleše suhi list na zlatne niti
paučine. Plešu vrhovi bambusovog šumarka
s mnoštvom vrabaca koji na grančicama
cvrkuću, skriveni iza lepeze gustog lišća.
Plešu žalosna vrba i himalajski bor i
pri tom im se prepliću kose. Plešu sjene
bijelih oblaka po travnatom tlu. Plešemo
i nas dvoje, zagrljeni, kao da smo se tek
sreli i istodobno se opraštamo. Pleše sve
i svi plešu. Plešu i oni koji kažu: ”Opet je
počelo puhati.” Ne čujući glazbu koju
stvara prebiranje nevidljivih prstiju po
po strunama harfe od sunčevih zraka.


Kada smo se te noći grlili i ljubili…

Kada smo se te noći grlili i ljubili,
izgubili smo se u vremenu i prostoru.
Kada je pala noć, legli smo u postelju,
a kada se razdanilo, ležali smo sred polja.
U međuvremenu je sve vrijeme nad nama
bilo nebo prepuno svjetlucajućih zvijezda.
Nismo znali je li upravo rođeno sunce
naše dijete.


U glini na vrtu otisak tvog bosog stopala

U glini na vrtu otisak tvog bosog stopala.
Poslije kiše je u njemu jezero iz kojeg
nekoliko dana piju žedni leptirovi.


Kod nas se i smrt osjećala doma

Kod nas se i smrt osjećala doma,
mada nas dvoje zajedničkog doma uopće
nismo imali. Sva naša boravišta bila su
privremena, kao što je privremen i naš
život. Sve vrijeme smo je pominjali ili
govorili o njoj. Čak više nego o životu,
u koje nam je donosila više radosti nego
žalosti. Kada si dolazila s posla, donosila
si miris smrti, a bila si zadovoljna ako je
toga dana neki bolesnik ili bolesnica,
najčešće starac ili starica, za koje si
brinula i smatrala ih, kao što ih još uvijek
smatraš, svojim ljubavnicima i ljubavnicama,
okončao patnju i umro. Posebno ako je
umro bez bolova, smiren. A katkada čak
nasmiješen. I onda smo i nas dvoje bili
veseli i nasmijani… Kod nas se i smrt
osjećala doma. I sam sam je smatrao
članom obitelji, mada nas dvoje nikada
nismo bili prava obitelj, nego nešto manje
i istodobno više od nje. Ne jednom sam,
kada si kuhala, a ja pripremao stol za
ručak, greškom, stavio na njega umjesto
dva, tri tanjura.


Mada smo oboje često sama svjetlost…

Mada smo oboje često sama svjetlost,
događa se da iz nas progovori tama.
Ona koja je u nama i ona koja grli
kozmos.


I nas dvoje smo, draga, bili Orfej i Euridika

I nas dvoje smo, draga, bili Orfej i
Euridika. Ne samo tada kada smo
išli goli iz podzemlja, iz prizemlja kuće,
koja je ukopana u zemlju, stepenicama
gore na njen sprat, do spavaće sobe,
u kojoj smo najmanje spavali. Ti si
išla ispred mene, očaranim skladnim
kretnjama tvog tijela, očarana pogledom
na vrt iza kuće. Rajski. U kojem je
sniježio bijeli behar jabuke. Nismo
imali strpljenja čekati da na njoj izrastu
jabuke. Da izaberemo najljepšu i
zagrizemo je. Počeli smo se odmah
grliti i ljubiti, ne misleći na neizbježni
kraj biblijske priče i toliko puta u životu
ponovljeni izgon iz raja. I kada smo se
vraćali, niz stepenice, išla si ti ispred
mene. Kao što si išla ispred mene i kada
smo s poda pokupili suho lišće naše
odjeće i vratili se u svakodnevni život,
koji više nije bio svakodnevan. I nikada
više neće biti. Ni za mene ni za tebe.
Ne samo budeš li se, htijući ili ne,
okrenula i ponovio se tragični kraj
mitološke priče ili ćeš ići svojim putem,
ne osvrnuvši se i ne provjeravajući idem
li za tobom… I nas dvoje smo, draga,
bili Orfej i Euridika. I to smo ostali.
Ja ću ići za tobom i ne budem li te vidio
i bude li mi se samo činilo da ideš ispred
mene. Čak budem li, u mračnoj noći,
skrenuo s puta i išao dalje sam kroz
cjelac crnog snijega.


Znam da je tvoj ljubavnik, draga, vjetar

Znam da je tvoj ljubavnik, draga, vjetar.
I da se je s njim svakom drugom koji to
nastoji biti teško takmičiti. Brži je od
svakog drugog. Ni meni ništa ne pomaže
što sam nekada bio među najbržim. Vodi te
svim svojim čarolijama, htjela ili ne, samo
u jednom pravcu. Ne dozvoljava ti da ideš
stranputicom. Uz to je nježniji, ne samo
od mene, nego od svih koji su te dosad
milovali, jer te miluje s tisuću baršunastih
dlanova istodobno. I svuda. I strasniji je
od drugih ljubavnika. Njegova požuda
pali najveću moguću nevidljivu vatru.
A, pri tom, gasi sve svjetiljke, izuzev
plamena one koja je u tebi. Koja ti svijetli
na mračnom putu u sebe. Na kraju kojeg
ćeš se, nadaš se, konačno sresti s svojim
pravim licem, na kojem neće biti nijedne
maske i nikakve šminke više. Sresti sama
sa sobom, koja nećeš više biti ona, koja
ti se činila da si ili kakvu su te drugi,
zajedno sa mnom, vidjeli. Taj put je uzak
i strm. Upravo to je bilo za tebe izazov.
Njom ide, mada i taj ne lako, samo jedan
sam. Zato si me, bez riječi, s na tom putu
suvišnom prtljagom ovozemaljske ljubavi,
ostavila u podnožju planine, gdje se put
počinje uspinjati strmo nagore. I, ne
okrećući se, uspinjala si se njime sve
više i više. Gledao sam za tobom, sve dok
mi se činilo da te vidim. I potom. Kada sam
još samo vidio iznad oblaka snijegom
prekriveni vrh visoke planine. Koji gledam
još uvijek. I vidim kako na njemu snažan
vjetar, koji te tamo nestrpljivo čeka, na
sve strane razmeće snijeg.


Otišla si, draga, svojim putem kroz mračnu
šumu u kojoj nema nijednog puteljka


Otišla si, draga, svojim putem kroz mračnu
šumu u kojoj nema nijednog puteljka.
Trčala si između drveća i grmlja prema
glasu koji si prvi put čula u dječjim
snovima. Nehotice si me ranila granom
punom trnja. Krv teče iz otvorene rane na
grudima. Osjećam jaku bol i volim je,
kao što još uvijek volim tebe, draga,
koja si otišla svojim putem kroz mračnu
šumu u kojoj nema nijednog puteljka.
I, zaustavljen na raskrižju nepomičan se
smiješim od lijepe jake boli na križu ljubavi.


Sada su moji dlanovi prazna gnijezda

Sada su moji dlanovi prazna gnijezda.
Gdje će se odsada gnijezditi tvoje, meni
drage, male lijepe drhtave dojke?


Kako bih se i danas, kad nisi pored mene,
s tobom gledao oči u oči


Kako bih se i danas, kad nisi pored mene,
s tobom gledao oči u oči, ljubio u usta i
strasno grlio, gledam oči u oči, ljubim u usta i
strasno grlim sve. Zrak, vodu, zemlju i
vatru.


Nisam bio trubadur, draga, kao što i ti
nisi bila moja Dama

Nisam bio trubadur, draga, kao što i ti
nisi bila moja Dama… Od našeg prvog
zagrljaja i poljupca, koji uopće nisu
nagovještavali da će biti za nas tako
sudbonosni, nego čak obratno, uopće nisam
pisao pjesme. Prevashodno zato što smo,
potom, danonoćno živjeli poeziju. Mada
ne u klasičnom obliku, jer ne bi izdržali
u vezanoj riječi i rimovanim stihovima.
Tijesan bi nam bio ne samo haiku ili
sonet, nego i sonetni vijenac i, čak,
sonetni vijenac sonetnih vijenaca. Pa i
ep. Bilo Odiseja, Ilijada ili Kalevala.
Trebali smo više zraka, vatre, vode i
zemlje. Naše nježnosti i strasti više
slobode, igrivosti i opuštenosti...
Nisam bio trubadur, draga, kao što i ti
nisi bila moja Dama… Bili smo od krvi
i mesa. I nismo se mogli oduprijeti jakoj
obojestranskoj privlačnosti. Pri svakom
susretu smo se sudarili kao dva najbrža
vlaka usred mračnog tunela. Raspali se
na tisuću komadića i iznova se
sastavljali. Pri tom, jedno drugom
pomagali. Ljekovitim biljem ljubavi i
polaganjem ruku na ranjena i bolna
mjesta. Kao dvije puzavice smo se s
tisuću ruku ovijali jedno oko drugog.
Nježno se doticali i milovali svuda. Kao
što smo se, kako usred noći, tako i usred
dana, svuda strasno ljubili s tisuću
usana. Svaki naš poljubac bio je ne samo
filmski, dug, nego antologijski. Kao
što je to bilo i naše sladostrašće, pri
kojem nismo zaboravljali na naše duše,
koje smo pitali bezbrojnim dobrinama
lijepog i dobrog. Sve zajedničke užitke
zahvatali smo ne samo velikom žlicom,
nego i kutljačom. I jedno drugom smo dali
i jedno od drugog dobili mnogo. Ogromno.
S tim darovima ostat ćemo obilježeni
zauvijek… Nisam bio trubadur, draga,
kao što i ti nisi bila moja Dama…
Posezali smo, nježnostima i strastima
duboko jedno u drugo, a bili, kao što bi
ti rekla, romantičari. Mada se meni čini
više nadrealisti. Ljubavnici, koji su,
tako kao oni na slikama Marca Chagalla,
savladavali zemljinu težu i prkosili svim
zakonima fizike i drugih znanosti. A i
paraznanosti… Nisam bio trubadur, draga,
kao što i ti nisi bila moja Dama… I to
važi za naš, mada samo povremeno skupni
život dosada. A odsada, mada se, kao što
još uvijek kažemo, jednako volimo kao
ranije, ti ćeš ići sama svojim putem
ispunjenja u koji vjeruješ, kao što i ja,
usprkos sumnjama, vjerujem da će me
samotnost u Tomaju dovesti do sličnog,
ako ne, čak, istog cilja. Jer, kao što bi
rekao filozof u pjesniku, ili obratno, kada
pogodiš metu, promašiš sve ostalo. Bilo
kako, prije ili kasnije će tvoja ljepota,
tjelesna i duhovna, postati kozmična. I
kada budeš opet nedužna, čak više nego
što si bila prije prvog istinskog susreta
s muškarcem, ja ću žudjeti za tobom i
više nego ikada dosada, jer ću žudjeti ne
samo za onim što bi trebalo biti, nego za
onim što nam se već dogodilo, živjet ćemo
stvarno samo u mojim pjesmama. I bit ću,
htijući ili ne, trubadur, a ti moja Dama.
I bit ću u tebe zaljubljen mnogo više,
nego što je bio u svoju Damu zaljubljen
onaj trubadur, koji je, čak, nikada nije
ni vidio. Ti, kojoj nisam dao svoje srce,
nego te poklonio svojem srcu, bit ćeš
za mene jednako nedokučiva. I bit ćeš
za mene još veća tajna, nego što je bila
njegova Dama za njega, jer se čovjek
čovjeku pokaže kao najveća zagonetka
upravo viđen iz najveće blizine. Mada
neće više biti nikakvog čekanja i
očekivanja, neću se, zbog toga i patnje,
odreći svoje Dame. U ovim pjesmama ću se,
kao i u životu, jer nisam od onih koji
pišu pjesme o ničemu i grade pjesme od
ničega, i dalje usavršavati u milini i
boli ljubavi, a ne u pjesničkim formama
i rimama. U njima ćemo se rimovati,
draga, samo, ti i ja. A točka na i naše
ljubavi bit će studen smrti i uz nju
sjećanje na snažnu vatru, koja nas je
grijala i kada je, usred ljeta, došla
strašna zima i svo cvijeće u mom
tomajskom vrtu postalo ledeno.


Naša mala velika ljubavna pjesma, draga,…

Naša mala velika ljubavna pjesma, draga,
kao što znaš, samo je od dvije riječi.
Kada mi ti kažeš: Josipe, ja tebi: Urška.
Samo nas dvoje znamo kada i kako ih
kažemo. I nema kritičara i teoretičara
književnosti na zemaljskoj kugli koji bi
dokučili sva njihova značenja i podznačenja
koja se šire u kozmos, poput krugova na
vodi, u beskonačnost.


Vrata moje kuće bit će i dalje otvorena

Vrata moje kuće bit će i dalje otvorena.
Odsada, kao što su bila i dosada. Mada ti
nije trebalo zvoniti ili kucati, kada sada
netko sred dana ili noći pozvoni ili
pokuca najprije pomislim da si to ti.
Da si se vratila. I trčim da ti otvorim.
Možda ćeš se, prije ili kasnije, vratiti.
Isto kao što si otišla. Bez riječi. I ne
budeš li sama rekla, neću te pitati gdje si
bila i kako ti je bilo. Zagrlit ću te i
poljubiti isto kao što smo se u naše
vrijeme grlili i ljubili. I bezbroj naših
pisama završili upravo riječima: Zagrljaj
i poljubac. Isto ću učiniti i dođe li
prije tebe smrt. Zagrlit ću je i poljubiti.
Volio bih, kada dođe, da bude slična
tebi, ako ne ista. Da ima tvoje lice.
Tvoje oči, ruke, kosu… Čak u nekoj tvojoj
šarenoj haljini. U jednoj od onih jarkih
boja. Da između vas ne mognem razlikovati
tko je tko. Isto kao ni jesi li se vratila
ti prije nego nego je ona došla ili je ona
došla prije nego si se ti vratila.


Ispred prozora je, draga, brajda i na njoj
je dozrio grozd


Ispred prozora je, draga, brajda i na njoj
je dozrio grozd. Kao vrijeme. Jer kraj je
ljeta i već počinje jesen. Donedavno zelene
bobe već imaju boju jantara. Nešto sam ih
ostavio za tebe. Nešto pojeo sam. Nešto
ih je pozobao vinski drozd. Poslije jeseni
bit će zima. Možda posljednja. Sveopća.
I sve će otići u ništa. Grozd. Ja. I drozd.

Antologija crnogorske proze i poezije na italijanskom jeziku
07. 07. 2011.
Antologija savremene crnogorske proze i poezije na italijanskom jeziku biće promovisana u Centru savremene umjetnosti u Podgorici – Dvorac Petrovića na Kruševcu – u petak, 8. jula u 21 sat, kao i u Baru ... detaljnije
 
Svemoderna Montenegrina
06. 04. 2011.
U izdanju Crnogorskog društva nezavisnih književnika iz Podgorice objavljena je knjiga “Svemoderna Montenegrina”, autora Borislava Jovanovića.

Riječ je o publikaciji koja objedinjava već objavljene i... detaljnije
 
Ognjen Spahić dobitnik je The Ovid Festival Prize
22. 01. 2011.
Pisac Ognjen Spahić, dobitnik je nagrade The Ovid Festival Prize koja se dodjeljuje u okviru međunarodnog rumunskog književnog festivala “Days and Nights of Literature”.

The Ovid Festival Prize je međunarodna... detaljnije
 
Arhiva vijesti