John Updike: Propustih mu knjigu, ali mu pročitah ime
| Rekvijem Da umrem – neki dan mi se ote – Niko reć neće: “Kakve sramote! Tako mlad, buđaše nadanja mnoga – Dubina bezmjerna!” Umjesto toga, Slijeganje ramena i suve će Oči smrt moja kasna da sreće. Opšta reakcija znana mi je: “Mišljah da davno taj umrije”. Jer život je otrcana jedna izlika, A smrt je zbiljska, mračna, velika. Nigdje se potres njen zabilježiti Neće do tamo gdje će se zbiti. Propustih mu knjigu, ali mu pročitah ime Mada su pisci tako grozan klan Da ih izbjegavaš kad god možeš, znan Volio bih da je meni Indus, zvan M. Anantanarayanan. Zamišljam si ga: nizak je, taman, Sretnemo se negdje, možda: Hindustan. Uz zadivljujući velim mu elan: “A, Anantanarayanan – Čuo sam za vas. Prije neki dan Objavi bilješku Tajmz uz vaš roman O Bogu i Čovjeku, slučaj vanredan”, I Anantanarayanan Na raskošan bi me posjeo divan, Čitao mi svoje ime – izdašan Raspon ’a’ i ’n’, ljepši no stih znan: ’U Ksanaduu je bio Kublaj Kan’*— Glasno po vazdan. Ja imadem plan Od sada vatreni da postanem fan Vaš, Anantanarayanan – M. Anantanarayanan. -------------- *Početak čuvene Kolridžove pjesme Kublaj Kan. Prijevod: Marko Vešović – Omer Hadžiselimović: Naslijeđe |
|
|||||
|
|||||
|
|||||