Jelena Nelević: Gdje da se traži
| Gdje da se traži Shvataš li da svijet polako nestaje; Da ćeš ujutro biti probuđen i sam? Malo je čega novog. Zaboravljamo na riječi, trenutke - Postajemo paradoks. Klonove svojih misli Naći ceš upravo u nepoznatom. Prljave, ljepljive usne, uzbacaće tvoje misli - kao svoje. Krv će proključati, Izliće se van. Dobićeš želju da sivi, tudi mozak - Prospeš - i iz njega vadiš ostatke sebe. Tražićeš autorizaciju svojih rijeći ... i bicć ti krvave ruke. Priča Ona je voljela da šeta noću - sama. Voljela je tamu vode i šuma, Mostova i raskršća. Vidjela je mjesec Bila na njemu Klanjala se ljubičastim sjenkama. Tišinom se čuvala od Sunca - i ostalih. Šetala je psa u zlatnom kavezu I činilo se da ima grudi po cijelom tijelu. Bila je poželjna i strašna - u svojoj tišini koju je poklanjala drugima. Kako se osjećam danas Posljednji dani - Riječ milenijum gubi na snazi. Otrcano bivstvo služi davno prošlom vremenu. Dvojina satire sintaksu najsavremenijem od svih doba. Slavimo predanja i eukaliptuse, Artifikovane vitamine i minerale - da bi mogli živjeti što duže. Kočije ženstvenosti Ponovo se vraćam vatrenim konjima, Ošinutim bičem Boga - kom ne znam ime. Do nedavno, mnogo ih je vuklo Zlatne kočije ženstvenosti. Putujuci, kao haskiji ste se posmrzavali I padali istrošeni; Ostavljeni i pojedeni od gladnih. Toplina krvi nije dotakla nikoga, A "slučajne kapi" budile su pomamu, Neizvjesnost i demone - Sakrivene u Bijelom tilu i smijehu Sada sama, Čini se - zadovoljna; Haskiji su zamijenjeni konjima, Ledeno blještavilo - zelenom vatrom. Toplina izvlači sve tečnosti: Otrove lutanja, pretjerivanja, nagonjenja, Milosti srdžbe, poklona i tišine. I konji padaju sretno iscrpljeni. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||