Poezija Ingeborg Bahman nastaje pedesetih godina dvadesetog vijeka kada književnost njemačkog govornog područja pokušava da prevaziđe ćutanje o mračnom balastu njemačke istorije. U vrijeme kada je Pol Celan svojom Fugom smrti već opovrgao zaoštreno stanovište Teodora Adorna, da pisati pjesme nakon Aušvica zvuči varvarski, ova učena Austrijanka, poeta docta, javila se za riječ – i to kao vrlo mlada – najprije esejima na filozofske i estetičke teme, a onda i zbirkama poezije Odgođeno vrijeme (1953) i Prizivanje velikog medvjeda (1956), koje su naišle na javno priznanje i uvele je u krug tada najprominentnijih pjesnika njemačkog jezika.
Poezija Ingeborg Bahman u najužoj je vezi se filozofijom jezika Ludviga Vitgenštajna, u kojoj su "granice svijeta – granice jezika"¹, a jezik "mentalna kuća našeg bića". U hamanovskoj tradiciji shvatanja svijeta kao jezika² (i obrnuto – jezika kao razumljivosti svijeta po sebi), mogućnost da progovori u novom vremenu, Bahmanova ne vidi u obnavljanju klasičnog humanističkog ideala, nego u iznalaženju novog, autentičnog jezičkog izraza.
Vjerujem da se stare slike, kakve su koristili Merike ili Gete, više ne mogu koristit, više ne smiju koristiti, jer će u našim ustima izgledati neistinito. Moramo najprije pronaći svijest i odgovoriti ovom promijenjenom svijetu. (Bahman 1983 : 19)
Daleko od pomisli da pobjegne u oprobane slike, Bahmanova se uzda u otpor i vitalnost jezika. Poezija nije prostor za bjekstvo od stvarnosti, ni sredstvo za vaspitanje ili uljepšavanje rasparčane svakodnevice, već prostor novog povjerenja, nove neposredne otvorenosti prema svijetu. Otud je i poetski prosede Bahmanove demontaža starih semantičkih struktura, koja u procesu preformulisanja dovodi do osamostaljenja simbola i metafora; oni tako postaju slobodni, otvoreni za nova značenja³. Ne samo da ja sve dok govori, ne može da nestane, nego ono samim činom govora preoblikuje i preosmišljava, i kroz razuđeni pjesnički plan otkriva nova simbolička značenja.
Ulogu ja, iskaznog subjekta u poeziji Ingeborg Bahman preuzimaju ženski glasovi. Naučeni da svijet gledaju "riječima koje već postoje (...) glad, sramota suze i tama"⁴ (B, 182), oni način da redefinišu stvarnost traže u "sopstvenim riječima koje odgovaraju [njihovoj] sopstvenoj svijesti u promijenjenom vremenu"⁵ (Bahman 1983 : 19).


Uvodna i istovremeno zaključna sentenca naslovne pjesme zbirke Odgođeno vrijeme (Die gestundete Zeit) na početku i na kraju pjesme ima različitu težinu. U međuvremenu se na nivou jezika odigrala drama, tačnije drama upotrebe pjesničkog jezika u pjesmi. Iskazi su ispražnjeni od značenja poznatih iz lirske tradicije, mitologije, religije i sposobni da nose težinu novog egzistencijalnog straha, kojem lirsko ja pušta na volju. Sliku voljene kojoj kosa leprša na vjetru i koja tone u pijesak nije moguće tumačiti u simbolističkom ili nadrealističkom ključu, u slici odlazećeg ne prepoznajemo više Odiseja (i to ne samo zato što ima cipele!), a simbolika plavog cvijeta i ribe ne upućuje na poznati metafizički kontekst. Glas koji govori nije više nužno Penelopin, a otjerani pas može još samo da simbolizuje nepostojanost, nemogućnost vjernosti vrijednostima koje su u istorijskom toku kontaminirane, obesmišljene.


Kroz niz imperativa ljubavno čekanje one kojoj je "naređeno da ćuti", preobrazilo se u egzistencijalno, bernardovsko i beketovsko, opšteljudsko čekanje. Pitanje je samo da li je i beznadženost ista.
Slično je i u pjesmi Svi dani (Alle Tage), gdje izbor riječi već jasno sugeriše da u oprobane faze može da stane tek onakva kruta stvarnost dominacije djelanja nad razumijevanjem od kakve je i do sada bio sazdan svijet. Riječi rat, junak, pojas vatre, odlikovanje, nevidljivi neprijatelj, izdaja (K, 373–4) posreduju sliku muške dominacije; prijetećeg, otuđujućeg svijeta moći i konflikta nepomirljivih principa, koji se, makar i na novom planu, neprekidno nastavlja. Oživljena okoštalim vojničko-herojskim vokabularom, svakodnevica nam se prikazuje kao apsurdna i ne manje militantna od rata: kao uniforma odijeva se – strpljenje, i ordenuje se – nadom. Rezignirani ženski glas koji se krije iza muške perspektive⁶ i stih za stihom razbija iluziju da je mir osvojen odnosno osvojiv – jer "sjenka vječitog naoružanja / prekriva nebo" (K, 373) – otkriva se u paradoksu zaključnih stihova. Riječ "zapovjest", iako preuzeta iz armijskog rječnika uvodi kontekst biblijskih zapovjedi.⁷ Posljednja sintagma u pjesmi, "nepoštovanje / svih zapovjesti" za koje se dobijaju odličja, potvrđuje trijumf sile nad zakonom. Rezigniranost ženskog glasa utoliko je upadljivija što su oba svijeta – zemaljski svijet sile, ali i metafizički svijet vječnih zakona – patrijarhalna.
Obje pjesme moguće je čitati i jednostrano, u političkom kontekstu, premda svođenje isključivo na realistične, društvene motive poslijeratnog vremena, potisnute krivice i prijetnje hladnog rata predstavlja ne samo osiromašenje smisla, nego i povlađivanje ukusu prošlog vremena, što je teško zamisliti kad je Bahmanova u pitanju.
Upravo suprotno. Traženje doslovnih značenja u pjesmi Zazivanje velikog medvjeda (Anrufung des großen Bären) već u prvih par stihova pokazuje se kao očigledno apsurdno. Tri motiva – sazvježđe, medvjed, šišarka – sustiču se isključivo na simboličkoj ravni (Lepmann 1998 : 495) formirajući novi smisao, novu stvarnost, namjesto one što je daleka, misteriozna i strana kao sazvježđa velikog medvjeda. Kroz kolektivno lirsko "mi" čovječanstvo u pjesmi zastupa "totalni subjekat"⁸; on⁹ ima hrabrosti da posegne za "prajezikom čovječanstva" (Fridrih 2003 : 31) i govorenjem preobrazi, pripitomi (medvjeda ili čovjeka?) za stvarnost koja bi mogla prestati da se pokazuje kao prijeteća i konačno postati prijemčiva i prijateljska za sve. Imenovanjem atributa velikog medvjeda na jednoj strani – čupav, starih očiju, zvjezdanih kandži, stari medvjed (K, 371) – i atributa čovječanstva – opčinjeni strahom, nepovjerljivi, čuvari stada (K, 371) – iskazni subjekt kao u magijskim bajalicama iz vremena nastanka zapadne (patrijarhalne) civilizacije zaziva, usmjerava i preosmišljava svijet do željenog, budući da stare predstave ne odgovaraju novoj senzibilnosti. Pjesma postaje prostor za čin mistične kreacije, a emocija se evocira neposredno kroz formulu izraženu u nizu slika.
Upotreba objektivnog korelativa kod Bahmanove nije samo odlika modernosti poezije nego i odgovarajuće sredstvo da ženskom lirskom ja omogući da ne govori o svojim emocijama, i to korumpiranim, potrošenim deskriptivnim načinom, nego da govori slikama, zazivajući spoljašnje faktore koji, kako Eliot kaže, moraju da završe u čulnom iskustvu, kada se emocija direktno evocira (Eliot 1963). Dobar primjer za to su i stihovi iz pjesme Arija I (Aria I) u kojoj iskazni subjekt, ponovo kao zastupnik čovječanstva, nosilac univerzalne ljudske nelagode u svijetu, progovara u prvom licu množine. Iz disonantne napetosti izraza, u susretu nerazumljivosti i fascinantnosti, izrasta nova, moćna slika (Koopmann 1989: 501).


Osjećanje strepnje i duboke unutrašnje uznemirenosti posredovano nam je životodajnim jezikom personifikacije i sinestezije, kroz autentičnu, dinamičnu sliku prijetećeg, ugrožavajućeg svijeta, koji ovdje može biti shvaćen kao spoljašnji, ali bez sumnje i kao unutrašnji. Čovjek je slabo i nezaštićeno biće, skoljeno strahom i egzistencijalnom nelagodom, izloženo osornosti spoljašnjeg svijeta i patnji zbog neprozirnosti smisla. Da o tome progovori, Bahmanova, baš kao i Gete¹¹ svojevremeno, bira simboliku ruže. Uvezivanjem sa riječju nevrijeme u neočekivanu, autentičnu sintagmu svako jednostrano tumačenje simbolike ruže postaje nemoguće. Ruža više ne može da bude ni djevojka, ni nevinost bez zaštite, ni ljepota koja opija, ni obećanje božanske milosti, a preobražaj simbola dogodio se na nivou jezika. Novi simbol postao je sposoban da nosi više od jednog fiksiranog značenja.
Dio potrage za novom stvarnošću je i potraga za identitetom, jedan od ključnih motiva Bahmanove. Jer ako nomen est omen, muško ime, ime oca, je po rođenju već odrednica ženskog identiteta; kasnije ime muža. U pjesmi Kako da se nazovem? (Wie soll ich mich nennen?) protejsko, žensko lirsko ja tragajući unutar granica jezika za svojim imenom i bezuslovnom subjektivnošću modernog načina života, otkriva svoju kreativnu potenciju – koju više nije moguće zaodjenuti u Geteovo vječno žensko (ewig weibliche); otkriva sopstvenu sposobnost da kao fizički, tjelesno slabašna žena bezuslovno poetizira svoj život i svaku službu podredi književnosti. Lirski subjekat otkriva sebe kao pjesnikinju. Mnoštvo mogućnosti, nepregledan broj realizacija preobličavajuće energije, treba naprosto staviti u riječi. To je zadatak pjesnikinje. Da stavi u pogon jezik kako bi sazdala svijet – za šta najčešće samo jedna riječ nedostaje: "Ein Wort nur fehlt!"(B, 30).
Potraga za novim jezikom u poeziji Ingeborg Bahman jeste istovremeno ženska i ljudska potraga za novim životom, za postojanim vrijednostima, autentičnim emocijama i vječnom ljubavlju. Ženski glasovi njenih lirskih subjekata, koje su tumači često skloni da izjednače sa glasom same pjesnikinje, takvu novu stvarnost – koja ni u kom slučaju nije matrijarhalna, nego humana, opšteljudska stvarnost za sve – tvore od riječi. Žestokom ironijom, paradoksima i oksimoronima razotkrivaju kao lažne, ili u najmanju ruku izlizane, sadržaje koji su se do tada u riječima uvrežili, okamenili. A dinamičnim rečeničnim sklopovima, anaforama i višeslojnim metaforama koje oživljavaju unutrašnje pejzaže i predmete, od istih tih riječi, sa drugih temelja pak, ženski glasovi u poeziji Ingeborg Bahman jedan utopijski svijet u kojem je istina moguća grade stvarnim i opipljivim. Ipak, skepticizam duboko razočaranih glasova njene pozne proze, potpuno okrenute "projektu smrti", navodi nas na zaključak da ni liriku ne smijemo bezrezervno tumačiti u optimističkom ključu.


Izvori:

Bachmann, I. (1998) Sämtliche Gedichte. Piper Verlag: 6. Auflage, München.
Bachmann, I. (1983) "Wir müssen wahre Sätze finden" u: Gespräche und Interviews hg. v. Koschel, Ch. u. von Weidenbaum, I. Piper Verlag, München u. Zürich.
Krivokapić, M. (2001) Antologija nemačke lirike. Od Getea do naših dana. Sremski Karlovci – Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.


Literatura:

Anz, T. (1998) "Krieg und Frieden" u: Frauen dichten anders – 181 Gedichte mit Interpretationen hg. v. Reich-Ranicki, M. Insel Verlag, Frankfurt a. M. u. Leipzig.
Eliot, T.S. (1963) "Hamlet" u: Izabrani tekstovi, Beograd – Prosveta; original teksta dostupan na: http://www.bartleby.com/200/sw9.html (pristupljeno: 28.2.2010)
Fridrih, H. (2003) Struktura moderne lirike, Novi Sad: Svetovi
Grubačić, S. (2001) Istorija nemačke kulture, Sremski Karlovci – Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.
Von Jagow, B. (2003) Poetische Skizzen einer Ästhetik des Mythischen. Der Umgang mit dem Mythos im Werk von Ingeborg Bachmann. Literatur-Kultur-Geschlecht, Große Reihe. Köln.
Koopman, H. (1998) "Im Geheimnis der Worte" u: Frauen dichten anders – 181 Gedichte mit Interpretationen hg. v. Reich-Ranicki, M. Insel Verlag, Frankfurt a. M. u. Leipzig.
Leppmann, W. (1998) "Tottem statt Teddy" u: Frauen dichten anders – 181 Gedichte mit Interpretationen hg. v. Reich-Ranicki, M. Insel Verlag, Frankfurt a. M. u. Leipzig.


_____________
¹ To je poslednja rečenica Traktata. Ove granice tvore krug koji se zatvara tamo gde je i počeo – upotrebom jezika. To je svojevrsna filozofija iskazivosti: moguće je samo ono što odgovara logičkoj strukturi jezika; o čemu se ne može govoriti, o neiskazivom i mističnom, o tome treba ćutati. (Grubačić 2001: 479).
² Jezik nije sredstvo prethodno oblikovanih misli ili iskustava, nije čak ni sredstvo sporazumevanja, već razumljivost sveta po sebi, čin neposredne otvorenosti prema svetu. Svet je Reč. (Grubačić 2001: 257).
³ Uporedi (Von Jagow 2003), poglavlje "Symbol und absolute Metapher: Zur Poetologie des Mythischen".
⁴ Iz pozne pjesme Bahmanove Keine Delikatessen (Bez delikatesa), prijevod autorke teksta.
⁵ Prijevod autorke teksta.
⁶ Isti mehanizam da se iza maske "muške" perspektive i načina izražavanja krije ženski glas, Bahmanova će najizrazitije iskoristiti u liku vojne istoričarke Maline u istoimenom romanu iz 1971. godine. Uporedi (Anz 1998: 485).
⁷ U našem jeziku to je još upadljivije, jer se za oba pojma može uzeti ista riječ, dok su u njemačkom to sinonimi Befehl i Gebot, među kojima se Bahmanova odlučuje za onu koja direktnije upućuje na vojnu, a tek indirektno na Božiju zapovjest.
⁸ Uporedi (Hugo Fridrih 2003 : 31) "ideja da je poezija prajezik čovječanstva, totalni jezik totalnog subjekta za koji ne postoji nikakva granica između religijskog i pjesničkog entuzijazma".
⁹ Iz teksta pjesme ne vidi se da je glas lirskog subjekta nužno ženski; formulacija "čuvara stada" svakako upućuje na hrišćanski kontekst, onaj koji govori je pastir, zastupnik čovječanstva, a time i univerzalni iskazni subjekat (lirsko mi) koji u ime onih sa kojima dijeli sudbinu progovara.
¹⁰ Uporedi (B, 170), prijevod autorke teksta.
¹¹ U jednoj od svojih najpoznatijih pjesama iz predklasičnog perioda, Ružica na pustari (Röslein auf der Heiden), a i kasnije, recimo u finalnoj sceni II dijela Fausta, kada u sceni Faustovog spasenja iz raja (sada matrijarhalnog neba) padaju ruže – simbol božanske milosti.