ARS br. 5-6 god. 2010.

 

Zašto je pitanje žena i pisanja marginalna tema u feminističkoj teoriji danas? Opadanje interesa za književnost posebno je uočljivo s obzirom na njen središnji značaj u ranim godinama feminističke teorije. Iako ću govoriti samo o književnosti, ja vjerujem da je gubitak interesa za književnost simptomatičan za opsežniji gubitak interesa za pitanja koja se odnose na žene i estetiku i žene i kreativnost u okviru feminističke teorije. Počeću svoju diskusiju navođenjem teorijskih razloga koji su, kako mi se čini, uzrokovali da ova tema izgubi naklonost. Kada je do toga došlo? Koji su teorijski razlozi za prestanak feminističkog interesovanja za estetska pitanja? Nadam se da ću na ovaj način pokazati kako je u pitanju teorijski problem, problem o kome vrijedi raspravljati. Otpočinjem tako teorijsku razradu koja je neophodna da bi se ovo pitanje refokusiralo. Otpočinjem ovaj rad analizirajući situaciju u kojoj se u društvu našla spisateljka. Razmišljam o ovom pitanju kao o nekoj vrsti analize govornog čina. Zašto su neke spisateljke nevoljne da potvrde da su spisateljke, pripadnice ženskog roda? Kako da prihvatimo tvrdnju "ja nijesam spisateljka?" Kako bih mogla da otpočnem s analizom ovog pitanja, osloniću se na Drugi pol Simon de Bovoar. Takođe ću pokazati kako nam de Bovoarina analiza pomaže da razumijemo način na koji Virdžinija Vulf razmišlja o ženama i pisanju. U zaključku ću navesti neke teze o značaju književnosti. Nekoliko napomena koje ću dodati predstvaljaju osnovu za dalju analizu.

istorija: dijagnostifikovanje problema

U deceniji koja je trajala od sredine sedamdesetih do sredine osamdesetih godina dvadesetog vijeka, žensko pisanje i ecriture feminine bili su veoma popularni i izvan i unutar akademije. Knjige sa sljedećim naslovima Njihova književnost (Šovolter, 1977), Žene koje pišu i pisanje o ženama (Džejkobus, 1979) ili, na drugačiji način, Fikcije o femininoj želji (Kamuf, 1982) i Poetika roda (Miler, 1986), objavljene su u to vrijeme. Nama, koje smo u to vrijeme bile mlade i otvorene za utiske, ovo je bilo uzbudljivo, izazovno i teorijski značajno. Tokom osamdesetih godina, feministička teorija bila je najvećim dijelom preokupirana pitanjima koja se odnose na žene i kreativnost, žene i pisanje, žene i stvaranje umjetnosti.
Žensko pisanje se u to vrijeme često definisalo kao pisanje koje potpisuje žena, koje je o ženama i za žene. Koncept ecriture feminine, promovisan u Francuskoj od strane spisateljki i psihoanalitičarki kakve su Elen Siksu i Lis Irigaraj, predstavljao je paralelan razvoj, intimnije povezan s psihoanalitičkim idejama o feminitetu. Ecriture feminine promovisao je pisanje obilježeno feminitetom, što je uopšteno govoreći značilo pismo koje potpisuje žena, iako je potvrđeno da se tragovi feminiteta povremeno mogu pronaći i u muškim tekstovima.
Za mnoge spisateljke, ovaj talas interesovanja bio je poput čistog oslobođenja: prethodne decenije bile su više nego što je to uobičajeno, veoma bogate mačo opisima žena. U uvodu koji je 1971. godine napisala za roman Zlatna sveska (roman je prvi put objavljen 1962. godine), Doris Lesing je podsjetila čitaoce da, prije deset ili pet godina … romane i drame pisali su uglavnom muškarci koji su bili veoma kritični prema ženama – što je posebno bio slučaj u Sjedinjenim Državama ali i u ovoj zemlji – u kojima su žene prikazivane kao svađalice i izdajice i, posebno, kao podrivačice i ratoborna stvorenja. Ovi stavovi uzimani su zdravo za gotovo, prihvatani kao zdrava filozofska baza, kao nešto sasvim normalno. Svakako ne kao mizoginija, agresivnost ili neurotičnost. (Lesing, 1999: xiv)
Lesingova nije imala na umu samo američke pisce kakvi su Norman Majler i Henri Miler (koji su propisno iskritikovani od strane Kejt Milet u njenoj epohalnoj knjizi Seksualna politika, 1969), već i cijelu generaciju "gnjevnih mladih muškaraca" u Britaniji na čelu sa Kingslijem Ejmisom i Džonom Ozbornom koji su svoja najznačajnija djela napisali tokom pedesetih godina (Milet, 1970).
Postavljen naspram takve pozadine, strastveni interes za žensko pisanje koji je eksplodirao tokom sedamdesetih godina, bio je sasvim opravdan. Konačno, spisateljke su u književnom tekstu u potpunosti mogle izraziti svoje strasti ili želje; konačno su čitateljke mogle pronaći svoje sopstvene strasti ili želje reflektovane u knjigama koje su objavljivane.
Ne čudi onda što su mnoge spisateljke u ovom periodu doživjele svoj uspon. Ipak, nekim autorkama je stalno ponavljanje riječi feminitet i sintagme 'rodna razlika' bilo veoma iritirajuće: "Kada pišem, ja nijesam muškarac ni žena, niti pas ili mačka, ja nijesam ja, ja više nijesam ništa", gunđala je Natali Sarot u jednom intervjuu iz 1984. godine. "Ne postoji nešto što se zove ecriture feminine – ja tako nešto nikada nijesam pročitala", naglasila je još jednom.¹ Drugom prilikom dodala je kako nalazi da je razgovor o "femininom ili maskulinom pisanju (ecriture feminine ili masculine)", sasvim besmislen.²
Autorka Zlatne sveske, epohalnog romana iz 1962. godine, koji je postao prava biblija za feministkinje širom zapadnog svijeta, ubrzo je izjavila da njen roman nije o polnim razlikama: "Stoga, suština ove knjige, njena struktura, sve što je u njoj napisano, kazuje implicitno ili eksplicitno, da mi ne smijemo dijeliti stvari, ne smijemo praviti odjeljke" (1999: xiv-xv). Na samom kraju romana kada dva lika, Saul i Ana, dožive nervni slom, njihove zasebne ličnosti nestaju: "U unutrašnjoj Zlatnoj svesci, koju ispisuju oboje", komentariše Lesingova, "više ne možete napraviti razliku između onoga što je Saul i onoga što je Ana, i između njih i drugih likova u knjizi" (str. xii).
Već u vrijeme zlatnih dana ženskog pisanja, čuli su se stavovi koji su nagovještavali nesaglasje. Ko je u pravu a ko nije? Zašto neke sjajne spisateljke postaju očajne pri samoj pomisli da je njihov opus definisan ili okarakterisan činjenicom da su žene? Vodeća feministička teorija ne može nam dati odgovore na ova pitanja jer nju više ne interesuju žene i pisanje. Potrebno je da postavimo sljedeće pitanje: zašto je feministička teorija prestala da se bavi ženama i pisanjem?

sudar sa poststrukturalističkim teorijama o autorima i pisanju

Prvi razlog zašto je feministička teorija prestala da se bavi pitanjem žena i pisanja je pojava poststrukturalizma. Tokom kasnih sedamdesetih godina esej Rolana Barta pod naslovom "Smrt autora" bio je gotovo neprestano citiran. Jednako uticajan bio je Žak Derida (1988) odnosno njegov sistematičan pokušaj da dokaže da su književni tekstovi samo tekstovi, odnosno sistem znakova gdje do značenja (signification) dolazi kroz igru označitelja, bez ikakvih referenci prema govorećem subjektu, i radikalni antihumanizam Mišela Fukoa (1977).
Tokom osamdesetih godina, takve teorije došle su u ozbiljan konflikt s interesom za žensko pisanje. Feministkinje koje su željele da se bave spisateljkama a u isto vrijeme su bile ubijeđene da su Bart, Derida i Fuko u pravu, počele su da se pitaju da li je zaista bitan pol autora nekog književnog teksta. U Sjedinjenim Državama, tenzije izražene po ovom pitanju bile su na inspirativan način iskazane u ključnoj debati između Pegi Kamuf i Nensi Miler; u debati u kojoj se diskutovalo o statusu autorke. Ova debata ima dva dijela, prvi koji čine dva eseja iz godine 1981, drugi koji se sastoji iz pisama koja su dvije teoretičarke razmijenile (1989). Kada se čitaju uporedo, dvije razmjene oštro registruju evoluciju teorijske klime u deceniji o kojoj je riječ.
Već 1980. godine, Kamufova se suprotstavila feminističkoj "redukciji književnog djela na potpis" (Kamuf, 1980: 285). Godine 1981. ona je tvrdila da je interesovanje za spisateljke predstavljalo feminističku verziju tradicionalnog, liberalnog humanizma koji je Fuko već odavno bio demontirao.³Milerova je, sa druge strane, smatrala da bez obzira na ono što Kamufova afirmiše kao teorijski ispravno, feministkinje još uvijek moraju da djeluju u korist spisateljki ili će, u protivnom, ove autorke biti zaboravljene, izgubljene za istoriju. Ignorisati spisateljke značilo bi igrati u ritmu seksističke tradicije.⁴
Kada su se ovom pitanju vratile poslije osam ili devet godina, ton im je bio sasvim drugačiji. Kamufova, koja je sada pisala u nekoj vrsti visokog dekonstrukcionističkog stila, izjavila je kako sebe više ne želi da naziva feministkinjom jer ta riječ uspostavlja "zatvoren sistem", sistem koji će neizostavno okončati tako što će sam sebe dekonstruisati.⁵ Milerova je, sa druge strane, još uvijek smatrala da je feminizam politički neophodan, ali u njenom tekstu nema vatre, energije i optimizma kao što je slučaj s esejom koji je napisala 1981. godine: "… trenutak stanovitog likovanja o 'politici identiteta' je prošao. Kuda treba da krenemo odavde i u kom jeziku, ipak, manje je jasno."⁶
1981. godine nijesmo dobili odgovor na pitanje 'da li pol ili rod autora zaista imaju veze s književnošću'. Kamufova čak nije željela da govori o spisateljkama, dok je Milerova tvrdila – ispravno sasvim, bar kako se meni čini – da feministkinje uprkos svemu imaju političku dužnost da budu zainteresovane za spisateljke. Ukoliko su postojali dobri teorijski argumenti koji su se mogli pronaći u Kamufinom principijalnom odbijanju metafizike pisanja, oni, ipak, nijesu bili izraženi u Milerinom eseju.
1984. godine Gajatri Spivak je pokušala da razriješi problem pokrećući koncept "strateškog esencijalizma", o kojem je diskutovala u kontekstu "privilegovanja prakse nad teorijom"⁷. Ovaj stav Spivakove korespondira sa pozicijom Nensi Miler: kada teorija ne djeluje u praksi, mi treba da damo prednost političkoj praksi. Ipak, takvi iskazi ne završavaju teorijski posao: teorijski problem koji im je dao podsticaja na prvom mjestu ostao je neriješen. U pismima koja su razmijenila tokom 1989. godine, Kamufova i Milerova nijesu ni stigle do pitanja spisateljke. Ukoliko se osvrnemo na Spivakovu navešćemo kako je 1989. godine izjavila da je "ponovo razmotrila argument o strateškoj upotrebi esencijalizma", i da je osjetila da on obezbjeđuje "određen alibi prema esencijalizmu", ostavljajući tako da pitanje sasvim visi u vazduhu (Spivak, 1989: 127, 128).⁸ Koliko je meni poznato, mi još uvijek nemamo uticajne nove teorije o ženama, pisanju i književnosti (poslije debate između Kamufove i Milerove). Pitanje kako razumijeti važnost – ili nedostatak važnosti – roda ili pola autora ostaje jednako neriješeno kao što je bilo prije dvadeset godina.