ARS br. 5-6 god. 2010.

 

Iako je stekla obrazovanje iz oblasti lingvistike, književnosti i psihoanalize, Lis Irigaraj insistira da se njena djela moraju čitati, prije svega, kao filozofski tekstovi - drugim riječima, kao zahvati u specifičan kanon misli "čijim su sredstvima definisane vrijednosti." Ona pripisuje prvenstvo filozofskom ne samo kao dimenziji svog sopstvenog raznovrsnog pisanja, već, uopšteno govoreći, i u okviru kulture: u istorijskoj produkciji znanja, značenja, subjektiviteta, moći. Zapravo, ona sugeriše da su zbog jedinstvene istorijske potentnosti filozofije žene bile tako bezobzirno isključene iz te oblasti - "ženama je najviše osporavano da se bave filozofijom" - dok je njihovim književnim impulsima bilo relativno popuštano. Lis Irigaraj izokreće ovaj poredak, umanjujući značaj svog "spisateljskog" rada (uz uplitanje u psihoanalizu), dok snažno polaže tvrdnju na sopstveni status filozofkinje. Štaviše, ona ukazuje da, odbijanjem ili zapostavljanjem preispitivanja sopstvenih kategorija misli, feministkinje koje zagovaraju "politiku jednakosti" prema kojoj "ne smijemo biti pozadi, ne smijemo biti druge", nose sukrivnju zbog ženske ekskluzije iz filozofije: "način na koji se može promijeniti argumentacija kako bi se dekonstruisao diskurs apsolutno nije njihov problem", primjećuje ona. Implicitno, feminizam jednakosti je relativno dobro prihvaćen od strane patrijarhata dok se napor ka razvijanju "autonomne politike" femininog, feminizam razlike, susreće s istim otporom kao što je žensko bavljenje filozofijom - i iz istog razloga.
Nužna posljedica Irigarajinog kategoričkog odbijanja feminizma jednakosti je jednako kategoričko odbijanje bilo kakvog srodstva sa djelom Simon de Bovoar, čije egalitarijanističko "odbijanje da bude Druga" ona uspoređuje sa sopstvenim "zahtjevom da bude radikalno Drugo kako bi postojala iz [određenog] horizonta" misli. U isto vrijeme, dok potvrđuje kako je čitala Bovoarinu prozu "u vrijeme adolescencije", Lis Irigaraj naglašava da je pročitala samo mali dio Drugog pola - istorijskog djela u kome je razvijena Bovoarina čuvena teorija o ženi kao apsolutnoj Drugoj zapadne kulture - i objavljuje svoj dubok osjećaj "razočaranja" zbog njenog odbijanja da joj pruži podršku tokom profesionalne krize do koje je došlo poslije objavljivanja Ogledala druge žene, Irigarajinog kontroverznog filozofskog eposa (koji je takođe bio njena doktorska disertacija iz filozofije), 1974. godine. Skrećući pažnju na ponovno promišljanje transcendencije u svom pisanju, Lis Irigaraj odbija gledište koje je pripisala Bovoarovoj, a prema kome "žena uvijek ostaje u okviru dimenzije imanencije i nije sposobna za transcendenciju" - i kao da sugeriše da ovo rodno odvajanje ponovo ispisuje, u drugom registru, rodnu hijerarhiju koja privileguje filozofiju (diskurs transcendencije, u ovom spajanju) u odnosu prema književnosti (diskurs imanencije). Strateški ili paradoksalno, najznačajnije "teorijsko utvrđivanje očinstva" koje priznaje Lis Irigaraj je sa muški-identifikovanim idiomom iz koga su žene sistematski protjerivane: "tradicijom zapadne filozofije".
Bovoar i Sartr bili su, naravno, među najslavnijim parovima svog vremena; Lis Irigaraj pominje svoj odnos sa Rencom Imbenijem kada diskutuje o mogućnosti uspostavljanja novog odnosa između žene i muškarca koji bi takođe mogao definisati "različitu istorijsku konfiguraciju" i "novi horizont" u kulturnom i političkom smislu. Mladi su, govori ona, posebno željni odnosa koji bi se mogao okarakterisati kao "uzajamno poštovanje", "autonomija" i "uzajamna naklonost", ali koji se mogu predvidjeti prema nečemu što je uvijek nedostajalo u zapadnoj tradiciji: prepoznavanju ireducibilne - odnosno, ontološke - razlike između muškarca i žene. Jasno je da je za Lis Irigaraj značenje često afirmisanog izraza "polna razlika" ontološko prije nego što je psihološko, biološko, sociološko ili epistemološko.

*

Knjiga o kojoj ću kratko govoriti je J'aime à toi; to je druga knjige po redu koju sam napisala direktno na italijanskom. Ovo su knjige koje su doživjele veliki uspjeh, veliku publiku, ne samo među mladima. One korespondiraju s trećom fazom mog rada, u kojoj pokušavam da definišem novi model mogućih odnosa između muškarca i žene, odnosa u kojem jedno ne mora da se potčinjava drugom. Ovaj moj stav povremeno ozlovoljava neke feministkinje, ali to su knjige koje podstiču nadu i pronalaze mnogo rezonantnosti, posebno među mladima. Treća faza moga rada korespondira, kao što rekoh, sa konstrukcijom intersubjektivnosti s obzirom na polnu razliku. Ovo je zadatak, nekakav zadatak koji, kako mi se čini, niko do sada nije izvršio… nešto što je sasvim novo. U drugoj fazi mog rada ja sam definisala one meditacije koje su mogle dozvoliti postojanje femininog subjektiviteta - ili, drugog subjekta - i prva faza koja je bila najkritičnija i koja je obuhvatala, iznad svega, Ogledalo, Onaj pol koji nije jedan i, do određenog opsega, Etiku polne razlike. Bila je to faza u kojoj sam pokazala kako pojedinačni subjekat, tradicionalno maskulini subjekat, jeste konstruisao svijet i interpretirao ga prema jednoj perspektivi. Kako se čini, imamo tri faze: prva faza, kritika, mogli bismo reći, auto-mono-centrizma zapadnog subjekta; druga, u kojoj se pitamo kako definisati drugi subjekat; i, treća faza, kako definisati odnos, filozofiju, etiku, etiku između dva različita subjekta. Iz ovog razloga posljednja knjiga je nazvana Essere due, Etre deux, u smislu koji je jednako filozofski i, konkretno, u smislu postojanja dvije, dvije stvari, bivanja dvijema stvarima.
Prije nego što se vratim na Vaša pitanja želim da prokomentarišem nešto što bi, čini mi se, moglo biti korisno mnogim američkim čitaocima, mnogim feminističkim čitaocima širom svijeta, bili oni muškarci ili žene. Čini mi se da se u Sjedinjenim Državama moje knjige uglavnom čitaju na studijskim programima za književnost. Ali, to su filozofske knjige i čini mi se da su prilično pogrešno shvaćene jer srž moje argumentacije jeste filozofska, a stručnjaci koji djeluju u oblasti književnosti nijesu uvijek pripremljeni da ovu filozofsku srž razumiju. Kada ovo govorim, ja želim da naglasim da su pitanja koja mi postavljate vezana za Vaše književno obrazovanje i da publika jeste, povrh toga, književna. Ovo su pitanja kojima se razjašnjava samo jedan aspekat moga rada. Možda nije lijepo što ovo govorim ali, u isto vrijeme, ovo što govorim jeste korisno. Da bi djelo bilo shvaćeno na pravi način, neophodno je složiti se po pitanju suštine u određenom djelu i, još više, saglasiti se da govorim kao žena i da ono što se ženama najviše odriče jeste bavljenje filozofijom. Ženama se uvijek priznavalo da mogu da stvaraju književnost - bar malo književnosti, pod uslovom da imaju vremena - ali filozofija čijim se značenjima vrijednosti definišu, strogo je rezervisana za muškarce.
Stvaranje jedinstvene autonomne politike - ne politike jednakosti, već autonomne politike - je, takođe, tačka po pitanju koje postoji veliki otpor. Ono što sam nedavno uradila u Skandinaviji i prije nego što sam napustila Italiju je sljedeće: po prvi put pokušala sam da sebi potpunije pojasnim odnos koji imam prema Simon de Bovoar, i da ukažem na radikalnu razliku između naših opusa. Tako da, ako Vas interesuje da zasnujete svoja pitanja na ovoj problematici, ja na njih mogu da odgovorim.

Kao spisateljka, odoljeli ste iskušenjima da podijelite korpus svog rada prema zakonu žanra na fiktivne i nefiktivne, filozofske ili poetske, esejističke ili analitičke tekstove. Zašto je za Vas važno da odolijevate takvim iskušenjima? Kako čitaoci mogu učestvovati u različitim registrima a da ne pribjegnu takvoj vrsti sjeciranja?

Prepoznajem suštinu Vašeg pitanja, iako sam sada u drugoj fazi, ali ću odgovoriti zato što je to pitanje za one koji se bave književnošću, ili su na granici između književnosti i filozofije. Na prvom mjestu, reći ću da se opirem žanrovima zato što to, prema zapadnoj tradiciji, znači zatvoriti sebe u ograđen prostor, odnosno prihvatiti hijerarhiju – na primjer, između filozofije prvo a onda i umjetnosti. Na taj način prihvatiti da je umjetnički subjekat drugi u odnosu prema subjektu koji prvi definiše istinu. Ja to ne želim. Opirem se, možda, zato što sam žena, a tradicionalno, žene su oduvijek imale određen način govorenja, izražavanja sebe, na umjetnički način, rađe nego jednostavno, hladnokrvno, logički, i ja ne želim da učestvujem u obuzdavanju ovog načina izražavanja. A ne želim da ostanem ni u okvirima književnosti. Želim da kažem da se opirem žanrovima i, iznad svega, ono što mi je važno je otvaranje novih mogućnosti za misli. Odnosno, ja želim da mislim i ne želim da potčinim sebe tradicionalnim kategorijama logike i razumijevanja, ne jednostavno. Da biste se složili sa novim načinima razmišljanja, neophodno je da pronađete nov način mišljenja, nov način govorenja. Nijesam prva koja je ovo rekla; na primjer, tako je govorio Niče, tako je govorio Hajdeger. Mislim da je iznimno važno prepustiti se razmišljanju i ne ostati u okviru logičkih kategorija inteligencije komentara ili inteligencije apstraktne racionalnosti. Želim da pronađem način mišljenja koji je zaboravljen u zapadnoj tradiciji.

Kada je u pitanju praksa parler femme i uloga poetskog u Vašem diskursu, u intervjuu iz 1980. godine, kada ste razgovarali sa Suzan Lami i Andre Roj, rekli ste, da citiram, "kako je neophodno dekonstruisati i diskutovati, ali sa drugom vrstom argumentacije, sredstvima određene dekonstrukcije diskurs". Možete li elaborirati svoju tezu o "drugoj argumentaciji" kao sredstvu feminističke intervencije? Da li je ta vrsta argumentacije povezana sa "Diotiminim metodom" u "Čarobnjakovoj ljubavi", koju opisujete kao quaternio terminorum dijalektiku?

Vaša pitanja su prilično teška. Ne znam što se podrazumijeva pod "feminističkim". Ili da to formulišemo ovako, preciznosti radi: postoje mnoge upotrebe ove riječi, pa se osjećam ograničenom kada me nazivate jednostavno "feministkinjom", posebno s obzirom na činjenicu da sa mnogim feministkinjama ja nemam prisnih odnosa. Kako ja mogu ovo da kažem? Da li ćemo muškarce nazivati "hoministima"? Prihvaćeno je da muškarci imaju različite stavove prema različitim pitanjima, filozofskim, političkim, i tako dalje. Zamorno mi je da danas klasifikujem sve žene—sve žene i muškarce koji su blisko ili ne sasvim blisko povezani sa pokretima za oslobođenje žena, i ne samo pokretima—na feministkinje i one koje to nijesu. Postoje feministkinje jednakosti i feministkinje razlike, da navedemo samo jedan primjer, i ja mislim kako feministkinje koje zagovaraju jednakost nikada neće biti upitane o načinu promjene argumentacije kako bi se dekonstruisao diskurs; to jednostavno nije njihov problem. One žele da budu jednake sa muškarcima, da ne budu iza, da ne budu druge. Za mene je važno omogućavanje dvostruke subjektivnosti. Kako bi se omogućila takva, dvostruka subjektivnost, neophodno je da izađem iz zatvora pojedinačnog diskursa i da pokažem kako je ovaj diskurs nužno ograničen na pojedinačni subjekat. Ali bila bih zabrinuta, bar malo, kada bih ovo nazvala, na apstraktan način, feminističkom intervencijom. Na Vaše drugo pitanje ja danas ne mogu da odgovorim jer nijesam uspjela da pronađem i ponovo pročitam "Čarobnjakovu ljubav"; jedina stvar koju želim da dodam je da, prema mojoj analizi Diotiminog diskursa, taj diskurs nije homogen; drugim riječima, on nema istu poziciju na početku diskursa i na kraju. Diskurs je na početku inovativan – i baš ne znam kako da ovo kažem—čini se prihvatljivim; do određenog nivoa uviđam da je kraj tradicionalniji i manje interesantan.

Ogledalo nije prosto tripartitno. Knjiga je napisana u tri dijela, ali neophodno je naglasiti da su ti djelovi istorijski invertirani. Drugim riječima, knjiga počinje s Frojdom, završava se s Platonom, a u samoj unutrašnjosti knjige dolazi do udvajanja; na osnovi tog udvajanja, knjiga je nazvana Ogledalo i upravo tako se naziva njen središnji dio. Kroz čitavu knjigu odvija se igra istorijskih preokreta i dvostrukosti što ukazuje na više od tripartitnog. Shodno tome, sredina knjige nazvana je "L'incontournable volume" - odnosno, knjigom koja se ne može ograničiti. U kompozicionom smislu Etika je jednostavnija; ona prati hronološki slijed mojih seminara. Osnovne strasti su sklopljene neposredno, u pravu ste. Kako ste mi postavili pitanje, "kako su ove knjige sklapane" ograničiću svoj komentar na tri riječi "kako ih izgovaram?" Prvo što mogu reći je, umjetnički. Drugim riječima, za mene je knjiga i umjetnički objekat, tako je određujem u kompozicionom smislu, i uopšte nijesam zadovoljna ako urednik krene nešto da mijenja. Uopšteno govoreći, ja ne prihvatam sugestije koje se odnose na izmjene. Na primjer, kada sam dobila natrag rukopis jedne moje knjige sve praznine bile su ugušene i čitavu knjigu morala sam iznova da sklapam. "Umjetnički", rekla bih. Na filozofskom nivou, u mojoj kompoziciji postoji kontrapunkt između - ovo je teško, važno je naći prave riječi, inače će se pogrešno razumjeti - između onoga što se odnosi na shematski red i onoga što se odnosi na red diskursa. I, na trećem mjestu, rekla bih, ja sklapam svoje knjige kao da mi je dozvoljeno da govorim tiho; drugim riječima, ja uvijek stvaram kontrapunkt između riječi [la parole] i tišine.