Ovo je odlomak iz dijaloga koji je sa brojnom publikom vodila Julija Kristeva. Dijalog je kasnije objavljen u Parallax: Julia Kristeva 1966-96. Aesthetics, Politics, Ethics (u izdanju iz jula-septembra 1998. godine, 5-16, br. 8). Gošća-urednica ovog izdanja bila je Grizelda Polok, istoričarka umjetnosti.
Iako Vaš rad uključuje lingvistiku i semiotiku, književnost i psihoanalizu, Vaše pisanje kao konstantnu okosnicu ima citat Jovanov, "U početku bijaše riječ." Adaptirali ste Selinovu reviziju u Moćima užasa: "Ne! U početku bijaše emocija. Riječ je uslijedila poslije toga da zamijeni emociju kao što kas zamjenjuje galop." U Ljubavnim pripovijestima sumirate svoje razumijevanje Frojda sljedećim riječima: "U početku bijaše mržnja." U nedavno objavljenom radu o Prustu još jednom ste preformulisali svoju izjavu: "U početku bijaše patnja." Ova stalna transformacija Novozavjetnog prizivanja ("U početku") traži odgovor na sljedeće pitanje: koja od Vaših sklonosti – semiotička, psihoanalitička ili katolička – generiše ovaj neprestani revizionizam, istrajnu žudnju za istraživanjem i praćenjem početka?
Vaša pitanja su zahtjevna i meni uopšte nije lako. Odgovor ću podijeliti na dva dijela: jedno je interesovanje za porijeklo, a drugo za mjesto u hrišćanskoj tradiciji. Porijeklo pripada kategoriji fundamentalnih metafizičkih pitanja koje se ne može sasvim izbjeći u lingvistici i psihoanalizi. Hajde da zauzmem psihoanalitički pogled na ovu problematiku: kod amnezičara imamo mogućnost veoma dubokog ulaska u istraživanje infantilnog sjećanja kako bismo otkrili najranija sjećanja o našem djetinjstvu. Često su u pitanju veoma traumatična sjećanja. Na ovom putovanju, čudna transmutacija se dešava u našem jeziku. Govoreći, prelazeći kroz kosmos znakova, mi stižemo do emocija, senzacija, afekata, čak i do onoga što je Frojd nazvao 'pupkom snova'. To je nešto što se ne može imenovati, a što postaje, ipak, izvor našeg istraživanja. Heteronimija naše psihe oduvijek okupira moje istraživanje. Ja sam zainteresovana za govor (langage), i za drugu stranu govora koja je neizostavno filtrirana govorom ali još nije govor. Ja sam ovu heterogenost na različite načine nazivala. Tragala sam za njom u iskustvu ljubavi, abjekcije, užasa. Nazvala sam je semiotičkom u odnosu na simboličko. Ali to je udvostručavanje govora koje se čini, u trenutku, interesantnijim muškarcima nego ženama.
Druga strana jezika koju metafizičari nazivaju porijeklom, nije porijeklo. Prije će biti da je u pitanju heterogenost vis-à-vis jezika. Sugerisaću da je u pitanju fundamentalna tačka psihoanalitičke teorije. Frojd je često ispravljao ono što je nazivao svojim dualizmom: nagon za smrću naspram instinkta za životom. Prema Frojdu psihički aparatus sastavljen je od dvije različite ekonomije ili logike Rute Maobite. Rutina knjiga je glavna refleksija o alteritetu i čudnovatosti žene koja se nigdje drugo ne može naći. Ruta je strankinja ali je nasljednica kraljevske kuće Davidove. Tako, pri pomenu suvereniteta dolazi do inskripcije tuđeg feminiteta. Institucionalizovani judaizam ovo ne prepoznaje, pa ipak je dio tradicije velikodušnosti prema drugom koja je u srcu jevrejskog monoteizma. U "Pjesmi nad pjesmama" ljubavni odnos predstavljen je kao odnos između muškarca i žene koji su stranci, putnici, kojima je suđeno da izgube jedno drugo. Razdvajanje je tako smješteno u samo srce odnosa jednog prema drugome u Bibliji. U odnosu na moj interes za narcizam, sjetićete se biblijskih i jevanđelskih stihova o kojima je Toma Akvinski rekao: Voli komšiju svoga kao što voliš sebe. Ovo se usko može interpretirati kao legitimizacija egoizma i individualizma. Ali u mojoj knjizi, u Ljubavnim pripovijestima, ja sam to interpretirala kao neophodno strukturiranje narcizma. Da bismo bili sposobni da svoje komšije volimo kao sebe, moramo, prije svega, zaliječiti ozlijeđeni narcizam. Moramo rekonstituisati narcistički identitet kako bismo prema drugome mogli da ispružimo ruku. Ono što nam je potrebno je ponovno uvjeravanje ili rekonstrukcija i narcizma i osobenosti i, naravno, subjekat koji će biti u odnosu prema drugom. Da stavimo ovo u praktični društveni kontekst: dozvolite mi da se prisjetim entuzijazma sa kojim su mnogi od nas iz generacije '68. pokrenuli sebe u društveni aktivizam. Borili smo se da pronađemo neko značenje u destrukciji. Zauzimali smo fabrike; sama sam u ovome uzela učešća kako bih našla smisao svom životu. Ali čitajući u tom trenutku, kao što to obično činimo, pojedine tekstove (Bibliju, Jevanđelje i Tomu Akvinskog), ja sam počela da objašnjavam da je važno djelovati u ovom društvenom razvoju ulaženjem u fabrike, ali da možda, prije toga, treba da se postavimo u sebi samima. Čini se da je ovo primarna poruka Tome Akvinskog: voli drugog kao sebe ali prvo u sebi, samome sebi, budi izvor zadovoljstva. Stoga: zaliječi svoje unutrašnje rane i kao rezultat će doći tvoja sposobnost za društvenu akciju ili zahvat na društvenoj ravni sa drugim. Zato ja tvrdim da moramo zaliječiti svoje poljuljane narcizme prije nego što formulišemo više ciljeve.
Prevela s engleskog: A. Nikčević Batrićević
|
