Iz bjeloruskog pjesništva XX vijeka
| Janka Kupala Dođi ti... Dođi ti meni u proljeće, Kao cvijet dođi; Procvjetaj ljepotom uz mene, Misao probudi... Dođi ti meni u ljeto, Kao klas dođi, Pjesmom žetelačkom na njivi Misao zasladi... Dođi ti meni u zimu, Kao sunce dođi, Davnom bajkom zlatom Misao podstakni... Dođi ti meni u jesen, Kao zvijezda dođi, U dalek svijet uz šum borova Misao povedi... Dođi ti na grob takođe, Kao cvijeće dođi, Bijelom ručicom klen stasit Srdačno posadi... ............................................. Dođi ti... (1911) Jakub Kolas Iz poeme "Nova zemlja” 1. Moj zavičaju, kako si meni drag!.. Da zaboravim tebe, nemam snage Ne jednom, umoran na putu, Za vrijeme proljeća mog oskudnog, K tebi mislima dolećem I tamo se dušom odmaram. O, kako bi sam htio ispočetka Stazu života po redu Proći još jednom, osvrnuti se, Skupiti sa puta kamenje ono, Što upropašćuje snage mlade, Proljeću svome htio bih da se vratim. Proljeće, proljeće i Nisi za mene i Neću ja, tobom zagrijan, Dolazak radosni tvoj da dočekam, Tebe, proljeće, zauvijek sahranjujem, Nazad se ne vraća talas onaj, Koji sa brzom rijekom otplovi. Ne jednom on, u paru pretvoren, Će se do oblaka dići, na krilima sunca, Pa opet će kišom na rijeku pasti- Niko neće iz svojih međa izaći, Zakona, životom napisanih, umaći,- Ili na dolinu maglom isto. Ali ko nama to pokaže? (Zar) voda ili snijeg (dugo) leži? Nećeš se vratiti. Kao talas onaj, Meni, proljeće moje mlado!.. (1911-1923) Maksim Bogdanovič * * * Ja bih htio da sretnem Vas na ulici Tihe plave noći Pa da kažem: Vidite li one velike zvijezde, Sjajno sazviježđe Heraklovo? Prema njemu leti naše sunce I juri za suncem zemlja. Šta smo mi? Samo mi putnici- saputnici smo u vasioni. Zašto su onda na zemlji Svađe i kavge, bol i jad, Ako mi svi zajedno letimo Prema zvijezdama? (1915) Vladimir Žilka * * * Nestaje u nejasnosti predio... Pažljivo gledam kroz maglu... Nečija pjesma se čuje, Nečiji stas se njiše... Sudbinu sam povjerio maču, Ćutke odavna pazim... Pjesma uznemiruje dušu, Riječi ne mogu da shvatim... Suština pojava nije razgovjetna: Kao zagonetka drijema prostor, Tajanstvena sudbina je sačuvala, Daljine zidom opkolila... Vrijeme je da oluje nagovijesti Surost dosadnih oblaka. Srce se umorilo željeti, Gasne pomalo požar. Snovi su na vjeđama mojim: Poginuću bez snaga, jadan... Samo evo prestalo pjevanje- Riječi ne mogu shvatiti nikako. (1929) Vladimir Dubovka Prsti žutih klenovih listova Prsti žutih klenovih listova Teže uhvatiti jesen za vrat. Neće njenu ljepotu oštetiti, Neće (oni), listovi zlatni. Klen je na prozor zakucao, Odazvao se, kao vivak, odjek. Mjesec je brao lješnike sa žbuna, Rasuo je lješnike nad vasionom. Oni su u plavoj vuni legli, Čeznuo je u dolini ljeskovik. Mašte nijesu trnule na granama, Mašte zagasiti je nemoguće. Rasipaju se one u daljinu i uvis, Da podsjećaju na svjetlo iznad crnoga. Da li za to, da tuguju ždralovi, Gramzivo škripi žrvanj? Listovijavica ne utišava se, huji Od proljeća do proljeća u prostoru. Iznad streha i zidova kamenih Ja sam nju ugledao juče... Negdje daleko nariče sova, Neba svod je navukao žalost. Ljudi vole dušu peglati, Ako ova duša je tuđa. (1925) Natalja Arsenjeva Priviđenja Breze su opustile ruke zelene u očajanju, Ne žele više rasti, zelenjeti ni razgovore voditi, Sivi sumrak nad zemljom puzi, noć i tamu studenu nagovještava, Čupavi vrbak jedva se miče u dolini, i negdje Avet- sova muklo plače... A noć crno kolo steže odasvuda, steže, Sve bliže, i čvršće, da, čini se, uguši, zadavi. Tišina uzdiše kradom, a možda i smije se podrugljivo. Srce lupa, kao uznemirena beskrila ptica u kavezu, Od crne noći spas traži... Ne, vi ćete pući, žice zvečljive-noćni zvuci, Razmakni se, razbarušena noći, i pusti moje srce na slobodu, K životu, k svijetlu, k zanosu, k sreći bez bola! Kao srebrna vrpca, magla pustocvjetna je nestala, napustila polje, I breze dižu ruke zelene uvis... (Helmna, 1933) Pimen Pančanka Kiša Potonule su ptice u drveću, Kao što ribe tonu u vodi, I vjetar zdesna nalijevo Bacio je na vrt nepogodu. Razbarušene kruške Namjeravale su se nedati. A(li) vjetar je oblak navalio Na njezina zelena ramena. Prela je kiša: u početku po (jednu) nit, A zatim tako je vatreno zalupala- Činilo se, da pšenicu sasipaju Na gumno iz vreća ogromnih. Od ljutine grom se rasprskavao, Kao da je bio na bojištu nekom, Ja sam trpio, Trpio –pa se naljutio: "Začepite šuplje nebo.” I prestalo je. Zamirisalo svuda Na zeleno, sladunjavo i ljuto. Razbacale su se po nebu dubokom Raskuvanih oblaka ogrisci. Tresem kišosklonište ptica: Kraj uzbune na zelenom salašu! Letite, duše krilate! Pjevajte, duše krilate! I grnula je radosna praska Ptica, plodova i rose. (1945) Maksim Tank Dva orla Doline su se prekrile Dima crnim krepom. Dva orla orluju Nad širokom stepom. Prvi orao je crni. Crni je- ratnikova smrt, (Onog), koji leži ranjen, Na travi pogaženoj. A drugi je- sav bijeli, Bijeli, jasnokrili- Vjerna (to) je ljubav Zaručnice mile. Tišina je. Ni trave Čak se ne mrdnu. Samo se čuje, kako ptice Za ratnika ratuju. A on (sam)- iscrpljen Ne može ni da se pridgne, Gleda samo u nebo: Ko će tamo da pobijedi? (1951) Pjatrus Brovka Miriše čubar Zar je moguće veče to zaboraviti? ...Sunce za šumom kao žar-ptica spušta Nešto pjevuši osjetljivo šuma, Miriše čubar, Miriše čubar... Laki koraci na uskoj stazici. Djevojka u bijeloj blistavoj marami, Kao da je obasuta zracima zvijezda. Miriše čubar, Miriše čubar... Izaći u susret, stati pa izjaviti. Eno je ona- bliska, jasna sreća. Dozvati sam htio- glas je zamro. Miriše čubar, Miriše čubar... Jedanaest godina, a možda dvanaest Srce me boli, što nijesam mogao da se sastanem, Srce stalno uznemiruje prijekor. Miriše čubar, Miriše čubar... Vrijeme ono je već za dalekom gorom, I čini mi se ponekad da je ona preda mnom... Izađem. Dozivam. Nijemi je prostor. Miriše čubar, Miriše čubar... (1957) Vladimir Karatkevič Djevojka pod kišom Nad šumom, nad vrtom divljim Kiša je zabrljala, I buknuli su odjednom karanfili U čestarima umijenih trava. Tople kapljice skakuću Po zlatastoj ivi; Kiša- "careva kći plače”, Sunce je u svakoj suzi. Iz niske tople zgrade, Čujući prijatno kapanje, Djevojka u lakoj haljini Istrčala je pravo pod kišu. Kapljice su nju ljubile Strasno, nježno, do suza, Usne djevojke su hvatale Srebrninu od jasnih nebesa. Kiša je učinila svoje čudo, Ona oblikovala, kako je mogla, Ramena, grudi malene, Vitke linije nogu. Jorgovana miris iz vrtova je dopirao, Vječno se htjelo živjeti. Djevojka od sreće pjevala. ........................................ Stroncij bio je u kiši. (1960) Leanid Galubovič *** Ja sam izgovorio riječ, I ti si izgovorio riječ I on je izgovorio riječ- Nema smisla u trojici riječi... Zato ja ponovo izgovaram riječ I ti izgovaraš riječ, I on izgovara riječ- Nema istine u našim riječima... Ali: moja riječ, I tvoja riječ, I njegova riječ- I nema riječi... Osim SLOVA. (1991) Anatolj Sis Četvrti klinac Kad su ukucali četvrti klinac u tijelo Sve moje muke na sebe je krst preuzeo I ono kamenje što prema meni je letjelo Oči izgubivši nijesam ni vidio Do tada sam napustio tijelo Vatra Na nebu se trideset tri Zvijezde padalice sliva U jednu Vatru vječnu Oko Vatre se trideset tri Vjetra skuplja I svaki ima svijeću. I svaki ima nešto reći Il prećutati- Njihovo ćutanje svaki shvati. Na broju njih trideset tri Njihove svijeće blago sijaju I duše uz Vatru čišće postaju. (1992) Aljes Pismjanko Tuga napuštenih sela Obavijesti me telegramom, Ako u našem zavičaju U seocu Bijeli Kamen Padne bijeli bjelcat snijeg Mi za mnoga sela znamo- Izvori su naši tamo. Patim ne od nostalgije Već od žudnje za čistoćom. Žudim ja za bijelim poljem I oskoruše vatrenom bojom Tako žudim ja do bola Da se nađem u čistoći Onoj koju sanjam noću Koja skida s duše grijeh... U zaseoku Bijeli Kamen Najbjeliji u svijetu snijeg. * U zaseoku Bijeli Kamen Pao je bijeli bjelcat snijeg U zaseoku Bijeli Kamen Najbjeliji u svijetu snijeg. (2000) Pripremio i preveo sa bjeloruskog Ivan Čarota |
|
|||||
|
|||||
|
|||||