Ivon Le Men: Odjek svjetlosti
* preko snijega na listu nebo na grani tvoje tijelo na svojoj sjenci da se uspavaju tvoje sanje koje bijahu ptice * Ko odlučuje o susretu vjetar, talas o slici pred mojim očima plavoj i bijeloj plavoj, zahvaljujući bijelom bijeloj zahvaljujući plavom zahvaljujući onoj koja bješe pred slikom * Veliki krajolici spavahu ti ispod očiju iz bjeline noći, iz bjeline snijega podigao se stručak vrijeska malo sreće, vjetra svjetlosti tvoje oči neće posivjeti do noći bile su ono što su vidjele vidjele su ono što će biti * Na rubu jezera jedna slika posmatra svoj strah u ogledalu priviđenja takođe plaše se da umru dajte im slike dajte nam riječi * Riječ i tišina koju stvara njena sjena na stranici riječi koje su mamile Kraljeve prema Bogovima i smrt da život bude zauvijek * a ipak ako se budu zelenile livade one crvene u jesen reći ti to i podariti to putovanje * ali kad Božić pada u svoje djetinjstvo kad se Onaj koji hodaše po vodi udavi kad se ona koja govoraše u budućem vrati u prošlo vrijeme sa istim riječima u drugom vremenu bijaše nekad neki čovjek i neka žena i neko voće koji se ne odupirahu više * Ja sam sin čovjeka čija budućnost je pala u to vrijeme djeca su bila djeca a snijeg je dolazio izdaleka za Božić bilo je vrlo jednostavno kao zaliha grešaka već oproštenih bilo je vrlo izvjesno kao ukus hljeba, kažu u to vrijeme a naši su se snovi u čaršavima previjali jer noć nikada nije išla dalje nego do ivice dana * Zemlja nije niža od neba * Krivulja kada sam šupalj došla si sa svojim krhkim tijelom da mi kažeš da vječni život traje samo do smrti da ne traje i nema vremena da se kaže a kad se posljednja riječ ugasi biće mjesto našeg početka * Ptica je bila tako bijela da je tekla iz sjenke tvoje radosti bijah pred tvojim očima kao pred staklom a sa njegovih rubova rađale su se slike koje nisi imala one bi nas spasile kao što ravnica spasava požar * Hodao sam obala se, pod mojim koracima povlačila sutra prekosutra, ni za jedan talas okean nije napredovao nebo je bilo plavo pod prijetnjom sivila sve se to iskazivalo šumom valjalo preko svog pojanja nije bilo pojanje * tvoja odsutnost bijaše tu sjećala se ostrva na pučini prvih dana sve dokle ide pogled sve dokle ide njegov otisak * ponekad ugare nudiše se u prolasku spuštahu se na pijesak kako šaka vjetra kao da sije zlato davaše sreću reći ću ti * došao sam da odem do kraja slika svih slika * Vrata koja bi te zaštitila kao dva su krila otvorena na vjetru ako vjetar daje krila ljubav daje ljepotu tvog života koja se steže, tvojih očiju koje se uvećavaju svjetlost bijaše duga koja prosječe kap rose * hodali smo duž okeana i tvoju drhtavu ruku uzeo sam svojom drhtavom rukom i smrt prođe kroz naše živote kao taj putnik koji daje smisao našim kućama * dan je prešao u noć a noć smo, zajedno, proveli sve do dana a svjetlost je duga koja prosjeca kap rose * Zora je zora svijeta prije svijeta oni najstariji među nama rodiše se u to vrijeme vremena bijaše neki čovjek i neka žena neko stablo i neko voće ko je počeo u tom trenutku istorije našu istoriju stablo ili voće? * jutro je mnogo kasnije… u voćnjaku, s rukama u rosi i u crvenilu jabuka beremo kolač za četrdeset ljeta moje majke na šest djelova i šesnaest godina podijeljenih podne je za trenutak neki čovjek, kraj svoje žene pašće * veče je on hoda pored nje koja hoda pored njega koja ne hoda skoro ona je tako bijela na zelenilu voćnjaka bijela kao smrt koja ju je okrznula tako bijela da jabuka postaje crvena kao krv koja kola u životu dan koji kola u noći do jutra * zora svijeta prije svijeta oni najstariji među nama rodiše se u to vrijeme vremena bijaše neki čovjek i neka žena neko stablo i neko voće ko je počeo u tom trenutku istorije našu istoriju stablo ili voće… * Rođen iz ruže, cvijet ruže duša ruže, nevidljivi miris duša, rođena iz smrti, cvijet smrti nevidljivog života ružo jesi li ljubomorna na svoj miris? smrti koje pitanje još postaviti? * Najbliže tajni su djeca upravo su je napustila * Gledaj kažeš ovaj spokoj kako vidjeti ono što čak ne čuje se ovo nebo zlatno od tolikog plavetnila ova krivulja u krivulji jezera koja se savija kao vaza čiji polet je u vodi * Ova slika tobom probuđena iz slik tobom podeljena sa zemljom i mi to vreme palo iz oluje svjetlost bačena u oči posijana u očima slijediti krevet svjetlosti kao voda rijekine snove, tok njihove noći do mora vinutog do neba smrt vinuta do dana * treba mi tvoj život kao rijeka, more da dovedem nebo nebu * Ptice odu dođu? od jedne kuće druga da ih nema dokle bi išle? svjetlost lijepa svjetlost… u toj sjenci koja leti uskoro bijela * Nisi više tu i nemamo te više u toj riječi drugi je zaćutao * Jedna pjesma kad mlade djevojke su razmrskane jedna pesma kada mlade djevojke nestaju u svojim tijelima njihova tijela u zemlju jedan pjesnik? odsad u njegovom radu biću povrtlar sijaću cvjetove koji govore jednu riječ neba zemlji * Kao vjetar za krila jednog dana diže se smisao koji prolazi u slovima riječi * Ona je mrtva rekao je lijepa je moja kćer reklo bi se vila to bijaše morski vuk koji je izgubio svoje dijete onda je ućutao * Ne znam da li volim tog čovjeka ali ga volim tu u tom trenutku zbog te ljubavi koju je izlio koja jedina poznaje smrt koji je s njom sa sobom * Nema mjesta bez riječi gde se možemo rastati ne umrijevši ali ko će dati vremena našim koracima zaustavljenim vremenu iz koga ona je pala * Otkud dolazi život gdje mi bijasmo prije naših roditelja? nismo bili tu nismo bili tu … * Otkud je dolazilo njeno ime granala se njena svjetlost bez riječi u svojim šumorima bez šumora u svome pjevanju koje je tražilo prema moru njeno ime sjenke koja tinja * Ko će doći od tog lica gdje vjetar ne dolazi više vjetar drugo ime duše * Trebaće dugo izdržavati sve do smrti njenim naličjem s onu stranu dugog kroz vrijeme da se vidi kako dolazi lice vjetra onoga što dolazi i odlazi * Kišom koja prži nad vodom rijeke šum svijeta se penje u potoke i livade u rijeke i nad more a na moru jedan je talas nestao iza talasa * To plavilo u crninu neba uzletjelo rađa se tu gde se udaljava to ime u bjelini stranice uzdignuto zvoni ili ćuti kao život otet od svojih obala tamo gdje smrt se ne penje više * U sjenci noći svjetiljka kao prisustvo u sjenci zemlji * Od talasa došlog s vjetrom nebo se naginje veče na pragu jutrom koje je hodalo s rukom u svojoj ruci ona je ona koje nema više stalno vrti se zemlja pod koracima koji prolaze sa zemljom koja se vrti pod njegovim životom podignutim i palim u svjetlost na svojoj sjenci nošen u svome dijelu zemlje * Jedno stablo pod malo vjetra ovog dana jedna ptica možda kos ne pjeva jedna riječ možda dvije ne dolazi ne još neće doći bez ove tišine * Prekriven riječima njegov se život razgolio * Riječi vidljive kao vjetar koji briše sve * Zahvaljujući listovima koji ne traju opstaje svjetlost * Tu gdje talozi vjetra potpiruju taloge neba gdje noć svojom krvlju prožima plavilo gdje mir strahom prožima moje korake zatim se sjećaju da * Otkako nje više nema smrt je promijenila prostor kao što odsjaj trepti u njenoj slici * Stavio je svjetlosti na grob svoje svjetlosti koja prži i samo minu kroz cvjetove koji besposliče i odnose nestale * Noć pada… način da se čuje kako vrijeme kida svoj tok * Prošla je u pretprošlom vremenu kao da biti u prošlom bijaše mogućno * Na rubu zemlje gdje idemo otkud bi ona išla na rub svijeta novoga svijeta gdje je padala… * Kuda provući naše korake naše strahove da ne izgubimo trag one koja prođe prva kao da se more utapalo u more mi koje ništa neće utješiti što nećemo umrijeti kao tišina koju ne tješi njeno ime * Ona nije mrtva u mojim očima * Ako se približim oknu hoću li se približiti nebu? * U njenom tijelu je tamno njene su oči izgubile put naših očiju i njeno srce koje ne kuca više kucalo je * Vrijeme je kad vrijeme iščezava iz ovog vremena da li ću znati nekad da je ona od vremena ovog? * Njena duša reklo bi se… kao što kažu djeca da je sakrivena iza njenog imena * Govorila je da život njenoga tijela odlazi život koji danas ona daje i koji više nije njen život * Jedna knjiga znam to ne nosi odgovor jedan pjesnik znam to to zna koji me ne pušta da sam postavim pitanje Lanion, godine 1992-1995. Prevod: Kolja Mićević i Dragica Mugoša О АUTORU Rođen u Lanionu, u Bretanji, Ivon Le Men je, pojavivši se meteorski-remboovski u francuskoj poeziji prvom zbirkom Život, 1974, najavio veoma samosvojnu i nepopustljivu poetiku. Ivon je od rodnog Laniona, na obali Atlantika, načinio jedinstveno poetsko gnijezdo, gdje je još 1992. osnovao poetske susrete pod nazivom Vrijeme je pjesma. Iako objavljuje priče i romane među kojima su najznačajniji Mali krojač majica, Ključ od kapele je u kafiću preko puta, Sve se završava u noći…, Ona je bila jednom, Ako ne napustiš, ja odlazim, Ivon Le Men je prije svega pjesnik; iako je počeo rano da objavljuje, uspio je da sačuva mjeru, i sa svojih desetak objavljenih zbirki ima svoje mjesto ne samo u Francuskoj, nego i u svjetskoj poeziji, jer je prevodjen na dvanaestak jezika. Od zbirki poezije treba pomenuti: Soba odjeka, Odjek svjetlosti, Vuk i mjesec, Strpljenje kamenja, Vrt oluja i druge. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||