ARS br. 1-2 god. 2010.

Što je to dijete sanjalo?
Pitam se to dok sjedim u svom zagrebačkom neboderu, lebdeći zajedno s mahnitim predbožićnim pahuljama snijega, s čašom crvenog vina u ruci, vina s jedinih čokota koji su preživjeli rat, s Poprikače, gdje bi moj djed za svakog odlaska u taj vinogad ubio poskoka. Oni su se tamo legli u poroznom pjeskovitom tlu obrubljenom suhozidom, kupinom i dračom, ljeskali na suncu, palucali jezikom u jaru ljetnog jutra, a onda bi djed zamahnuo kosorom, uzletjele bi pčele i bumbari, lasica pobjegla u kamena usta straha. I sve bi bilo gotovo, mi djeca dobili bismo bezglavu, strašnu i nevinu igračku za još jedno isto takvo popodne. U svome stanu, kao u svemirskom brodu, daleko od ikakva signala, od poruke ili poziva, od potrebe ili želje, sjećam se napokon i toga sna.
Bilo je to samo jedno od onih nestvarno lijepih popodneva krajem kolovoza, kad narančasta svjetlost pada po stvarima i po ljudima kao zlatni prah bilo kojeg blagoslova. Ljeto se umirilo i odlazi, vrućine su prestale, sunce je sve slabije, ali je njegova boja sve više nalik razmotanoj kori naranče koja pod sobom topi sažeglu travu, tvrdi, uglačani kamen i suhu zemlju po kojoj se već pale strnjike i traktori oru dok se još plamičci kovitlaju razjareni zapadnjakom koji ovdje svakoga dana počinje u istih petnaest do pet i okončava negdje oko osam sati.
Moji su djed i baka na polju, ne znam zašto me nisu poveli, čudno pomislim. Obično sam ja prevozio traktor od hrpice do hrpice sijena kojeg su otišli skupljati, oni bi vilama tovarili na prikolicu. Trebam li reći da samo ispod nekog od tih plastova, u mirisnoj vlazi nije spavao poskok koji bi preplašen, lijeno potonuo u neku od raspuklina u zemlji, duboko i zauvijek. Ali sad sam ovdje, sjedim na kamenu ispod murve, sjedim i sandalom razmazujem jedan njen crni plod po kamenoj ploči. Hoću napisati A, neki broj, recimo godinu rođenja mog djeda, bilo što.
Gotovo u isti čas kad sam dovršavao zadnju devetku, začujem buku, vrisku, kako netko udara u metalna vrata dolje na dnu dvorišta. I kako rže konj. I kako jedan muškarac viče: Uvati ga, uvati ga!
Nisam se niti okrenuo, nisam uspio reći niti riječ, a već su me bacili na tlo, udario sam glavom u kamen i tamna se krv pomiješala s tamnom devetkom, držali su me za ruke i noge, podvriskivali, djeca, tek malo manja od mene hodala su mi po trbuhu, gurala mi prste u oči, pljuvala me.
Ciganska čerga je stala pred našu kuću, sad će uzeti što žele. U jednom od kola, u hrđavom kavezu spazio sam medvjeda s raskrvavljenim leđima, konji koji su vukli ta kola bili su nevjerojatne rage, znao sam, takvi kosturi voze i po paklu, od jednog mučilišta do drugog.
Najglasniji i najjači, brkati, bezubi muškarac, očito vođa čerge uzeo je kratak nož i stao rezati. Razrezao mi je trbuh, izbacio iznutra sve što mu je smetalo, potom uzdužno, ruke i noge, u tom sam trenutku posve izgubio glas, sad sam mogao samo gledati. Vriskali su od sreće dok su me njih četvorica, za ruke i noge, lica okrenutog prema tom dobrom i blagom suncu nosili na kola. Nisam više imao srca iz kojeg bih plakao.
Položili su me na suhu slamu i stali brisati šarenim krpama koje su odnekud izvadili i koje su mirisale po najgorem duhanu, znoju i konjskoj dlaci. Nekoliko je žena donijelo drvene kovčege iz kojih su pomno i pažljivo vadile razne vrijedne stvari; pehari, ogrlice, zlatni bodeži, krune optočene smaragdima, topazi i narukvice, prstenje, viziri od srebra, dugačke kolajne od jantara koje su sjale na kolovoškom suncu kao goleme kaplje meda. Sve su to, jednu po jednu stvar, nagurale u moj trbuh, u proreze na mojim rukama i nogama, sve je to stalo u mene, mrtvog, a živog, zaprepaštenog i užasnutog, a opet nekako sretnog i sad već smirenog. Na kraju, ležao sam na tim kolima, u toj prokletoj slami kao kakva torba od kože sa živim očima i lijepom kosom, s dječačkim pjegicama i pogriženim noktima, natrpan svjetlucavim blagom o kojem nisam mogao niti sanjati i koje je došlo iz neke duge stvarnosti, iz nekog svijeta o kojem ne znam ništa. Samo je sunce što se prelijevalo preko svega bilo isto. Sunce što je jednako sjalo i njihovoj zlatnoj krami i meni kojeg više nema, ali koji je doživio najljepšu moguću smrt koju jedno dijete može zamisliti. Kovčeg za blago. Koji sve vidi. I koji, kao i svi i sve, može umrijeti samo jednom.
Konji, opleteni bičem, pokrenuli su se i ja sam zazveckao, sjene su skočile, sad ćemo krenuti dalje, do novog sela, do novog djeteta. Zbogom moji dide i babo, zbogom.
Sjedim u svom zagrebačkom stanu kao u svemirskom brodu i pijem vino dok vani pojačava snijeg, dok otkucava pred Božić, dok tišina kao vata kovitla po sobama. Sjetio sam se svog sna, opet su me oteli Cigani, učinili to što su učinili i hvala im. Dok tako sjedim, nekako mi je najviše žao onog medvjeda, on je, u tom snu kako mi se čini jedini stvaran. I ono sunce, ona meka rastopljena narančasta koprena. Mogao bih zaspati, i ne sanjati ništa.
Prenulo me je dugačko, oštro zvono na vratima, netko zvoni, zvoni kao lud. Skočim i pojurim na vrata. Otvaram; harmonika, njih trojica, skakuću, plešu, nešto pjevaju, daj nam koju kunu, majstore, ajde daj, neka ti je sretan Božić, ajde biraj pjesmu...
Njih trojica, lijepi, maleni i crni, s tek nešto više odjeće nego što su je imali u mome snu. Ajde oćeš ovo od Nine Badrić, viče harmonikaš. A ja se ne mogu pomaknuti. A ja ne mogu trepnuti. Sad moji did i baba piju bevandu na onoj njivi, ne sluteći, sad ja padam na kamenu ploču i udaram glavom u 1919. godinu, sad ržu rage od gladi i očaja.
Sad ću ja, sad ću ja...govorim dok oznojene ruke otirem o hlače, brndam po ladicama, tražim sitniš, uzimam naranče iz hladnjaka, nekakvu čokoladu imam, evo sad ću ja, imam i bocu vina, dat ću im i to, dat ću im sve što imam, natrpat ću im ruke da neće moći hodati, sad ću ja, evo dečki, ajd sad onu od Gibonnija (ne znam tu viče harmonikaš, oćeš Halida), sviraj svejedno, sad ću ja, dat ću vam sve što imam.
Slažem im stvari u raširene ruke, novac su već spremili po džepovima, harmonika je prebačena na leđa, sretni su, i ja sam. Sad nema više svirke gazda da znaš. Ko ti je kriv kad si nas natrpo!
Istina, nema svirke, ali ima radosti. Hvala momci, sretan Božić i vama, kape na glave, nemojte se smrznuti. Oni odlaze i ja zatvaram vrata, ruke mi se tresu od ushita, koljena klecaju. Nešto nedostaje, nešto ovoj priči nedostaje! Poput udara groma, odlučio sam u trenu. Moram samo naći onu staru kutiju od tenisica, adidas handball special, u njoj su moje rukometne medalje, moji pehari osvojeni po raznim pionirskim i omladinskim turnirima i prvenstvima. Vesela trojka još je sigurno u zgradi, moram ih stići, izlazim na stubište i u šlapama trčim nekoliko katova gore, zatim do prizemlja, mahnito, unezvjereno, sa starom kutijom za tenisice pod rukom. Eno ih u parkiću, kraj klupice. Trčim preko duboka snijega u kojem sam ostao bos, zadihan stižem pred njih, malo su se uplašili, ali se ipak smiju.
Dok pokušavam uhvatiti zrak, dok mi se prsti koče od hladnoće, vadim svoje zlatne medalje i vješam im oko vrata, svakome dajem po maleni pehar, njima oči sjaje kao što je nad rasporenim dječakom u mome snu sjalo blago i toplo sunce. Što je to dijete sanjalo da sad odrastao muškarac čini ovakvu ludost?
Sad ima čak i srce iz kojeg plače od sreće.

ARS br. 1-2 god. 2010.