Ivica Prtenjača: Čišćenje podruma
| Čišćenje podruma Velike komade lijevo, smeće u sredinu te sitnice i stare fotografije bivših stanara desno. Preko svega je zrak, opna od moje kože presvučena svečanost teško je bacati stvari osobito ako su ležale nekoliko stoljeća pod tobom u zemlji. Čišćenje boli, najteže je ipak s razglednicama, gdje sve nisam bio, i kako mi je život prošao, a da mi je malo tko išta napisao. No ipak, u tom izlasku na svjetlo, s punim rukama, s paučinom na očima, ima neke slobode, odvezao se konj, taj veseli konj prostora i sad skače po podrumu. Ja se vraćam, iznosim stoljeća i povećavam livadu i konja. Kad se sve završi, ugasim žuto svjetlo žarulje, ugasim sebe, miran sam, kao savršeno sklopljena maketa neke letjelice, osjećam se prirodnije s malo svog prostora i ispod zemlje. Kišobran Gdje s njim? Ako se sad ovako mokar naglo otvori u stanu, bacit će kapljice i na ogledalo u hodniku, i na tog smiješnog čovjeka koji se uporno ne snalazi kad se zajedno s njim provuče i nešto neba koje svakako ovdje ne pripada. U kadu? U nekakvu kantu? Ili gdje? Odlučujem da će se nebo ovaj put ipak iscijediti u moju kadu, volio bih da mi to postane navika umoran sam od svih tih načina na koje me običnost plaši. Znam da bih trebao pustiti tijelo, ruku, da to učini sama, da sama baci nebo u kadu, ali što tijelo zna o nebu i to mokrom, ne prestaje me zbunjivati želja da nebu bude lijepo u mom stanu. Antena Popeo sam se na krov svoje zgrade, osjećao sam se kao što se osjećaju uzgajivači golubova u američkim filmovima sedamdesetih, i doista bilo je perja i smeća, nešto od božje blizine, tu, među antenama. Već danima dolje, u stanu, s ekrana bježi slika, glasovi se miješaju, zato me evo na krovu, s antenom u ruci, odučan da sve popravim, da pronađem mjesto s kojeg stižu toplije večeri, plavi televizijski prekrivači, podnošljiva povijest, podnošljive zablude. Ali tko je u stanu, tko će sve to provjeriti? Držao sam antenu na krovu zgrade u Držićevoj, ne znajući što činim, hodao sam lijevo i desno, slutio valove, što se događalo dolje, nisam mogao znati, kakva situacija, pomislio sam, u trenu sam odlučio kupiti kućnu antenu, živjeti u manjem rasponu, imati uvid u posljedice svojih odluka, činiti što god hoću, nadzirati sve što će izići i sve što će doći u krletku. Ostao sam još nekoliko sati potom, sjedeći na krovu s antenom u krilu, automobili su prolazili po Držićevoj, Sava je tekla u duboku istočnu noć, čudna mi je mekoća naplavila zglobove, moja me je odlučnost, srećom, napuštala. Srećom, kažem, a tada ustanem i ispalim se na Mjesec. Susjedi Odnedavno smeće bacamo na četiri mjesta, papir, plastika, staklo i ostalo. Svi moji susjedi čine tako, znam jer imam dobar pogled na kontejnere i puno vremena. Ja si uzimam i neka prava koja se njima ne sviđaju, pa tako bacam stari kruh golubovima, koru banane mravima, ogrizak jabuke pticama na travnjak pred zgradom. Zato me ne vole i zato sa mnom ne razgovaraju, smeta im što ja mislim da sam u boljem dosluhu s prirodom i da sam u ovom slučaju ja sebi sam sašio kaput, a da su oni tek građanska konfekcija i da je ovo western ja bih bio vrač nekog plemena, a oni nadničari na polju nekog bijelca. Smeta im i što idem tako daleko da si uzimam pravo zamišljati da će baš na mene, u slučaju neke velike katastrofe, sletjeti žuti leptiri, kao na Klausa Kinskog u jednom dokumentarnom filmu, da ću se ja samo smiješiti, da će se žuti leptiri veseliti, i da će to biti posljednji kadar prije odjave. Šetnja Cijelo se popodne utrkujem sa svojom šetnjom. Što bi to moje srce htjelo i ne bi? Snijeg se raspada na suncu, led pluta po smeđoj rijeci, oko mene je mnogo ljudi koji trče, hodaju, sav je vjetar u psećem krznu, jedna mu djevojka baca grudu. Mene su za tren ogrijali tamno crveno lakirani nokti u toj grudi, tako se lako leti, ali se teško hoda po meku snijegu osobito kad, ovako kao ja sad, ne vidiš prema tome nikakvu želju, i ne zanosi te svjetlucanje tog iznimnog popodneva provedenog nakon dugo vremena izvan stana i među ljudima. Dunavski valovi Subota je i moja susjeda udaje kćer. Nepoznati i veseli ljudi osvojili su sve prolaze do vrata mog stana, uzeli su sve čime se moja samoća hranila, šuštanje sjena, mirise, slučaj, sve što je vrijedilo u ovoj zgradi tako će mi i nju uzeti. Takav je uglavnom moj stav o udaji susjedine kćeri. Netko pozvoni i u leći se rastegne poznato lice. Susjed, znate, malo kolača, dunavski valovi, bake su donijele… Ne govorim hvala, zatvaram vrata držeći u ruci kristalni tanjurić, glazba na stubištu, žamor i nekakva narodna pjesma koja, siguran sam, mada ne vidim, tjera mojoj susjedi suze na oči. Odnosim valove u sobu, zimsko sunce lomi se u kristalu, začuđen ljepotom tog prizora ponovno mogu osjetiti strah užas smrt gledam u virove Dunava kao da netko jako hitro miješa šalicu loše kave, a ja sam na mostu i čekam da se otopi šećer trena, da svatovi odu u crkvu, da djeca pokupe zgažene bombone na parkiralištu. Petak, radio S jasnim planom ulazim u stan, poslijepodne je, petak je, neću raditi ništa, jest ću iz leda, neću gledati televizor, isključit ću telefon, mobitel, slušat ću radio, možda se tako umirim, možda se tako oči prestanu prevrtati, mogu razdijeliti smeđe od plavog, na travnjaku su neke brazde u koje silovito pada lišće! Kakva je to ponornica u mojim grudima, pomislim i to mi se dopadne, ne, ja ne bih mogao u podmornicu, nastavljam dalje, imao bih groznu snomoricu, i prijatelj bi me odnio u krematorij u Podgoricu… Sve to dok sam skidao košulju, sve to dok sam stajao na hodniku i pokušavao pobjeći iz zrcala kao iz sastanka, kao s loše večere, dok sam još vjerovao da pristajem u skoro sve što je bilo normalno i imalo veze s ljudima. Radio, studenti puštaju glazbu, nitko nas ne ometa, možemo se samo naslućivati, oni tamo u studiju i ja ovdje u stanu. Prolaze nam životi izvan svih očekivanja, na finom rastojanju, kao kad magla pada na tamu. Pas Moj pas hoće jednu cijelu čistu stranicu za sebe, sve drugo ga, pretpostavljam, zbunjuje. Evo sad smo došli s kiše, isparava se u mom malenom stanu, što smo to donijeli izvana? Što? Samo smo sat, dva hodali uz Savu, gacali po blatnom nasipu, a njemu oči sjaje, meni ključa krv, i grče se šake, što je to? Gdje sam zagubio koplje? Sirova i još vruća jetra neke ptice, pojeli smo u šašu i vodi do koljena, šuljali smo se, a onda jurnuli u prestravljeno jato, ja sam bacio koplje, visoko i oštro, perje je padalo sporo, pas je dovršio poglavlje. Što smo to donijeli da nam je sad tako mirno, kao u kolibi?  |
|
|||||
|
|||||
|
|||||