ARS br. 1-2 god. 2011.

Da je nobelovac Ivan Bunjin veliki pripovjedač, to jamačno znate, ali da je i izvrstan pjesnik,
to ćete saznati ako pročitate ove prepjeve.


SEOSKI PROSJAK

Podaleko od puta, pod dubom,
Pod zrakama što su kao žar,
U zubunu, zaštopanom grubo,
Spi invalid sijed, prosjak star.

Klonuvši od dugog puta, leže
Da odahne pod međom, u sat
Kad smorene noge sunce žeže,
Obnažene grudi mu i vrat.

Jasno, posve svlada ga bijeda,
Jasno, nigdje utočišta nać,
Naredi mu udes bespoštedan
Uz prozore stenjati uz plač.

Takvog nećeš usred prestonice
Naći: ispīt sav bijedom lik!
Rijetko za rešetkom tamnice
Može sresti takav se patnik.

Mnogo snage u dugom vijeku
Na teški je potrošio rad,
No na rubu groba je čovjeku
Noga, pa mu snaga manjka sad.

Iz naselja ide u naselje,
Jezik molbu muca jedva već,
Smrt je blizu, no još muke velje
Preko starca nesrećnog će preć.

Zaspao je. Potom, u stenjanju,
U prošnju se Hrista radi daj…
Silnoj tuzi, bijedi, stradanju
U Rusiji – ne vidi se kraj.


DOMAJA

Oni s tobom – u rug bez duše,
Oni te, domajo, kude,
Tvoju prostotu, potleuše
Izgledom crne i hude.

Tako sin, miran, drzak što je,
Međ drugovima iz grada,
Stidi se plašne majke svoje,
Umora njenog i jada:

Uz osmijeh gleda sažalan
Nju što je sto vrsta grela
I zadnji grošić za nj čuvala
Za taj dan kad ga je srela.

(1891)


***

Šta je u tom što negde u kraju
Dalekom, s morskoga priobalja,
Na suncu, mokrim bokom, iz vala
Koji naleću, obluci sjaju?

Taj morski kraj – nisam li ja to
Zamislio po nečijoj volji:
Jesenji vetar i miris soli,
I belo šumno galeba jato?

Tih neiskaznih toliko ima,
Suvišnih svetu čuvstvā i snova,
Duša iz slatkih zna ih bolova –
I šta su? Čiji zov je u njima?

(1895)


***

Zrak februarski još je hladan
I vlažan, ali već duboko
Nebo vrt gleda vedrim okom,
Postaje božja zemlja mlada.

Ko sproljeća prozirno-blijed,
Suzno se snijeg ciče stare
Sjeća, i na žbunje i bare
S neba odbljesak plavi lije.

Divim se kako krošnje one
Provide se sa nebosklona,
I slatko slušam kraj balkona
Zimovke što u žbunju zvone.

Ne vuče me pejsaž ko sanja,
Ne vidi žudan pogled boje
Već u bojama što sjalo je:
Ljubav i radost bitisanja.

(1901)


***

Na toj visini, na snježnoj vršini,
Urezah čelik-nožem tekst soneta.
Idu dni. I sad, tako mi se čini,
Moj trag samotni čuva se sred smeta.

Na toj visini, s nebom tako sinjim,
Gdje od svjetlosti zimske bivam sretan,
Gledaše samo sunce vrh stileta
Na smaragd-santi što reže stih fini.

I veselo je misliti: poeta
Shvatiće mene. Nikad u dolini,
Gdje pozdravlja ga rulja, nek ne cvjeta!

Na toj visini, s nebom tako sinjim,
Urezah, u čas podnevni, soneta
Tekst tek za onog ko je na vršini.

(1901)


GRM

Tvrdim, crnim lišćem grm šumi i trepti: ko stravljen
Da u snježnu daljinu bježi. Dilj bijele
Poljane stožje, padina, ovčarnik zaboravljen
Tonu u bijelom dimu mećave pobješnjele.

Dimni vjetar kruži i koso gavrana nosi gore,
Trk mu konjski trag zasniježi-zamete lako…
U dalji prolaznik. Od samotnog je puta smoren,
Zavnomjerno i tupo gre mrtvim korakom.

Srećno, čovječe! Do sela, konaka daleko li je?
Ne čuje, ide, samo oborena mu glava…
A kuda i da žuri kroz studen vjetar i snijeg?
Rođene u snijegu, sahraniće nas mećava,

Zasuće ravnodušno, ko stog, ovčarnik zaboravljen:
Ne velikom prostoru u nas biti voli!
Živote bez zaklona, nad burom grme osamljen,
Nećeš u polju tamnom i divljem da odoliš.

(1901)


NOĆ

Tražim u ovom svijetu spajanje
Lijepog s vječnim. Tamo su daljine
Gdje noć posmatram: pijeska ćutanje,
I čas zvjezdani ponad zemne tmine.

Sjaje sa plavog svoda, ko pismena,
Plejade,Vega, Mars, Orion: meni
Njin nad pustinjom hod je drag, imena
Carskih smisao volim tajanstveni.

Bezbrojne oči drevne pute njine
Gledahu. I kroz vjekove u bljesku,
Svi za koje su sijale iz tmine,
U njoj nestaše, ko trag u pijesku:

Mnogo njih, posve nježnih, zaljubljenjih
Djeva, mladića i žena je bilo,
Noći, zvijezda – njima posrebreni
Eufrat i Nil, Memfis i Vavilon.

Opet noć. Nebo, nad čelikom Ponta
Blijedim, Jupiter zari. Sa zrcala
Vodenoga je, sve do horizonta,
Staklenom stubu nalik, pruga sjala.

Sad su dukčija priobalja Skiti
Gdje brodili su, i tek za maine,
U ljeto, more prosipa na liti,
Nježno, azurno-fosforne prašine.

Ali ljepota jedna vječna ima
Što s nestalima vezuje nas. Bila
Takva je ista noć, i tiha plima...
Sa mnom je na žal došla djeva mila.

Zaboravit mi tu zvjezdanu nije
Noć kad svijet sam zbog jedne volio,
Pa neka u snu zaludnome žijem,
Pa nek je maglen i varljiv san bio –

Tražim u ovom svijetu spajanje
Lijepog s tajnim, ko san: uspomena
Ta je – u jednoj ljubavi slivanje
Srećno s ljubavlju iz sviju vremena!

(1901)


***

Sijavica, ko snoviđenje,
Bljesnu i iščeznu u tminu.
Ali vidjeh, na magnovnje,
Nebesku svu dalj i dubinu:

Gore što u visinskom sjaju
Iz oblaka se ružičastih
Dižu, grad i crkve u raju –
I opet pade pokrov tmasti.

Zadrhta, planu iza toga –
I snőva blještav ushit sinu:
To mrak mučenja zemaljskoga
Desnicom opet Bog raskinu.

Tako i mašta u slučajnom
Veselju kašto mahne krilom
I nebeskom zablista tajnom
Sve što potonu, a jest bilo.

(1901)


***

Za sve, Gospode, tebi blagodarim!
Poslije dana nemira i sjete
Ti meni rumen večernju podari,
Polja i krotkost sinje dalji sve te.

Usamljen i sad ko svagda sam, ali
Evo zalazak razli divan plamen,
Gdje večernjača zvijezda se tali,
Drhteći snažno, kao dragi kamen.

I tužnom sudbom srećan sam, jer ima
Za me radosti slatke u saznanju
Što u nijemom svom sam razmišljanju
Sām i što s tobom govorim, tuđ svima.

(1901)


***

Da vas pevam – smoriti se neću,
Zvezde, večno mlade, tajnovite.
Od detinjstva plašljivo gonetam
Rune što iz tamnih bezdni svite.

U detinjstvu voleh vas nesvesno –
Bajku čitah iz nežnog vam sjanja.
U letima mladim samo s vama
Delio sam tuge i nadanja.

A kad prvih priznanja se sećam,
Među vama tražim lice milo...
Sjaćete mi nad zaboravljenom,
Kad godine proteknu, mogilom.

Shvatiću vas, možda, zvezde, biće
Možda stvarnost san da suđeno je
Nadanjima zemnim i tugama
Sa nebeskom tajnom da se spoje.

(1901)


USAMLJENOST

Vjetar, daždić, i magla krije
Hladnu pustinju vode. Žiće
Sve do proljeća tu umrije,
Dotad sve bašte puste biće.
Sam u dači. Za štafelajem
Tamno. I prozor pun promaje.

Juče si sa mnom bila, ama
Tebi je sa mnom rastuženo.
Pred veče dana tog s kišama
Činiti mi se poče ženom...
Pa šta, zbogom! Sam, do proljeti,
Bez žene ću zar preživjeti...

Sad oblaci, kraja im nema,
Isti, za nizom niz, prohode.
Tvoj trag pod kišom kraj trijema
Rasplinu se, nali se vode.
Bolno mi je gledati samu
U predvečenju sivu tamu.

Za tobom viknuti za trenut
Htjeh: "Vrati se, s tobom se sljubih".
No prošlosti nema za ženu:
Tuđin sam joj, jer se razljubi.
Pa šta! Naložit kamin, piti...
Dobro bi bilo psa kupiti.

(1903)


RAZVALINE

Nad plavom lukom sive se ruine:
Ostaci grčkog drevnog zatvora.
Na jugu – morske ziblju se ravnine,
Na sjeveru – sve gola gora.

Sred rupa hridi – kvrgave masline
I dereza, saputnik ruina,
A pod hridima crvene urvine
I vali od akvamarina.

Tmurno u vlazi podzemnih ćelija,
Tužno – da san remetiš tamnica,
Da u podzemlju zovom eho vijaš,
Vidiš nebo iz puškarnica!

Već je oktobar, no ljeto ne ode,
Na brdima žuti svila trave
No vazduh čist je – kako sijaš, svode,
U moru kakva nježna plavet!

I tihost, tihost tih starih ruina.
Cio dan morem, uz šum valova
Ritmičan, pratim jedra brigantina.
A nebom: krugove orlova.

I uspavljuje mora šum atlasni,
I na zemlji ko da žića nema:
Ima tek bljesak, azur i zrak jasni,
Prostor, muk, i svjetlost posvema.

(1903–1904)


NEBO

Kapale su u selu kaplje,
Topal je, sunčan april bio.
Firme i stakla sjali, hotel
Sav praznično se bijelio.

A ponad sela, ponad gorja,
Otvorena nebesa vidu –
Gorjem, s bijelih vrhovima,
Šume, sve tamno-plave, idu.

I od nebesa zelenkastih,
Od vrhova, čistih ko mramor
I od smaragdnih ledenica
Bije svježina snježna samo.

I odoh k zimi, ka sjeveru,
Kroz šume cio dan u hodu,
Gubeći se dušom u onom
Zelenkastom beskrajnom svodu.

Radosna, duša riješiti
Htjela je jedno: zašto žijem?
Zašto nekome želim reći
Da ustima tu plavet pijem,

Da riječju tih čistih boja
Gnjilost izreći – moći nije,
Da samo nebo, samo radost
U duši nosih cio vijek.

(1903–1905)


SUDRA*

Život je ispred, starost daleka mi,
No već misao na nju mi je dana...
Kako bićemo na svijetu sami!
Kako je tužno na zalasku dana!

Ostavili su umrli odežde.
Nosi ih Sudra bijedni. Jedino
Život ostavi meni – ne nadežde,
Ni radost, nego tugu za starinom.

Možda, ne zalud, mi proživjećemo,
No tim do konca bolnije će biti
Uz smiješenje, tužno i nijemo,
Od pokojnika odežde tegliti!

(1903-1905)

* Sudra – najniža kasta u staroj Indiji (nadničari, sluge, manuelci).


UTVARE

Ne, mrtvi nisu umrli za nas!
Staro predanje škotsko ima: sjeni
Njihove krenu, u ponoćni čas,
Na sastanak nam, nevidljive zjeni.

I prašne harfe, o zid obješene,
Dotiču im se tajanstveno ruke,
I rasipaju njine strune snene
I žalovite i čarobne zvuke.

Bajke su ime za predanja nama,
Mi gluhi danju, dan ne poimamo,
Ali u suton živimo bajkama,
I s povjerenjem tišinu slušamo.

U utvare vjere nemaš, ali tmuo
Znaš jad ljubavi, znaš rastanka muke...
Ja slušao sam, ne jednom sam čuo
Te žalovite i čarobne zvuke!

(1905)


***

U primaću, kroz vrt i prašljive zavjese,
Struji iz prozora veseli sjaj ljeta,
Ko kristalno zlato, silazi na klavesen,
Na stare sagove, bezbojnost parketa.

Oko kuće čestar, divlje. Jasika i klen,
Skloništa grlica, grabić, šipak cvjeta...
U kući starež, gnjilež: sve paučine plijen,
Sva vrata zaprta... Tako mnogo ljeta.

Duboki muk: moljca što tajanstveno je
Bljeskao, sitan sedef, dok plovi ne čuješ.
Ko vrpa plišana, staklom dugine boje
Uzrujano leptir ljubičasti snuje.

Ali prozor nema fortke*, ram mu je slijep.
Tu čak moljac kratko će da žije.

(29. VII 1905)

* Fortka – prozorčić (na prozoru) za provjetravanje


ESHIL

Zadrhtim gledajući tvoje
Lice nijemo, puno moćne
I stroge misli. S drevnom jednostavnošću
Izvajan si, o starče. Beskrajno
Daleki su dani kad si živio, i mitom
Sad nam se ti dani čine. Strašan si
Zbog njine drevnosti. Strašan si zbog toga
Što, nevidljiv u svijetu dvadest pet stoljeća,
Nevidljivo u njemu prisustvuješ do danas,
I pred tvojom slavom legendarnom
Nemoćno je Vrijeme. Kob je neumitna,
I sve je u svijetu predoređeno Sudbinom,
I blago onim koji se poklanjaju njoj,
Svemoćnoj, što osuđuje na zaborav
Čak djela nad svim djelima. Ali ti pred Adrastejom*
Pognuo si tmurno čelo sa takvim
Dostojanstvom, sa takvom moći duha
Kakva priliči samo bozima
I smrtnome koji su drznu prvi
Da slavi duh i hrabrost smrtnika!

(1903-1906)

* Adrasteja (Neumitna) – drugo ime za boginju Nemesis koja ljudima po zasluzi dijeli sreću ili nesreću, a pojavljuje se na mjestima gdje su prekršena pravila Temide, boginje Pravde.


SAFIJINA* GROBNICA

Niz nagibe i jaruge vrelo
Gorsko napola sneno leti.
Kao monah nad grobnicom belom
Zamro je čempres u plaveti.

Nežne, kao mome, pod njim rišu
Mimoze šaru granja. Jako
Tu cvetaju ruže i mirišu
Na žbunju, gde je slavuj plako.

Dole – divlja obala s maglama
I jedva naslutljiv horizont:
Prostor zračni bez međe je tamo
Taj bezdan plavetan – Helespont.

Mlada, tebi mir! I belo njeno
Turbe ponizno ja celivah:
Pet vekova na te uspomena
Ovde je besmrtna i živa.

Srećan ko svet žićem pleni, ama
Srećniji onaj prah čiji će
Krepit veru u besmrtno žiće
I večno cvasti legendama!

(1903–1906)

* Safija – Jevrejka i žena Muhamedova.


MUHAMED U IZGNANSTVU

Dusi lete sad ponad pustinje,
U sumrak nad kamenim parlogom.
Riječi mu pune tuge sinje
Ko istočnik, zaboravljen Bogom.

Sjedio je i zborio sjetan
Na pijesku, bos, s grudima golim:
"Pustinji sam i bezljuđu predan,
Napušten od sviju koje volim"

I rekoše Dusi: "Nedostojno
Proroka je bit slabim, sustalim".
I prorok im tužno i spokojno
Odgovori: "Stijenju se žalim".

(1906)


BEZNADEŽNOST

Na sjeveru su rujne mahovine,
Tu su svileno-srebrnaste dune…
No tamno borje, sve vršike njine,
Poju nad morem, poju kao strune.

Slušaj ih. Uz bor prislonjen, zastani:
Kroz šum surovi čuješ li im nježnost?
A on – polusan sad je raspjevani.
Na sjeveru je slatka beznadežnost.

(1907)


U ARHIPELAGU

U krupnom lila valu kao bakar se lašti
Jesenji dan. I blagozvučno jecali
I dugo Posejdon i Eol su u snasti,
I naša je lađa ronila ribi nalik.

U dalji bješe rt. Visoko na zavoju
Proziran, nejednak red stubova je bio.
No uspavljivo jarbolski križevi poju –
U krupnom lila valu je brod ronio.

Nije li svejedno što je to stari hram,
Što je na rtu trijem zaboravljeni Febov,
Zapamtih samo red stubova i nebo.

Po gorama se oblaka dim pušio,
I pusti rt je sličan somunu bio.
Ja sam živio u snu; bogove stvarah sam.

(12. VIII 1908)


UMETNIK*

Preko sivoga šljunka proškipuće
Kroz vrt položit, pogleda bazene,
S klupe u Jajlin težak i bliz blene
Greben, iza te nove, bele kuće.

Iznojen žegom, ždral grafitan jasno
Stoji u žbunu. S klonulom kikicom.
Noga ko trska. Zbori: "Bi li, ptico,
Bilo na Volgu, u Jaroslavlj krasno?"

Osmehuje se, dok misli o tome
Kad ga iznesu – korotne će rize
Da budu sive dok sunce žari se,
Žut plam, a kuća – bela na plavome.

"S kadilom tust pop slazi s trema, skupa
Sa horom. A ždral, hora se bojeći,
Ćurliče, s plota izvine se, već i
Počne da igra, kljun u sanduk lupa!"

U grudima ga škaklji. S ceste veje
Prašina vrela, suva osobito.
On skine cviker, misli, kašlje pri tom:
"Da, vodvilj. Drugo besmislica sve je".

(1908)

* Pjesma o Čehovu.


PAS

Sanjaj, o sanjaj. Sve uže, tužnije
Gledaš dvorište s mećavom, očima
Zlatastim, uz ram prilijepljen snijeg,
Metle topola, zvučnih, punih dima.

Ti, uz uzdahe, svijen u toplini
Uz moje noge – misliš. Sebe sama
Svak muči – tugom za poljima inim
I pustinjama... za permskim gorama.

Sjećaš se tog što tuđe je za mene:
Sijedo nebo, tundre, led i kuga
Iz domaje ti divlje i studene.
No misao je tvoja mojoj druga:

Čovjek sam, ko bog, spoznati mi valja
Tugu vremena sviju i zemalja.

(4. VIII 1909)


***

Sreće se svagda jedino sjećamo.
A sreća svud je. Može biti da je
Ona jesenji taj vrt iza staje,
Prozor kroz koji čist zrak dobijamo.

U bezdnu neba, lak, bijelim krajem
Ustaje oblak, sja. Pratim ga tamo
Odavno. Malo vidimo i znamo,
A sreća samo znalcima se daje.

Prozor – otvoren. Pisnula i sjela
Na dasku ptica. I sa knjiga svojih
Umorni pogled za časak odvojih.
Dan gasne ispod neba opustjela.

Zvuk mlâta čujem s gumna već u sjeni.
Vidim i slušam, srećan. Sve – u meni.

(14. VIII 1909)


SUDNJI DAN

U zlatan štit što visi kraj prestola
Udariće koplje anđel-Izrafila
I ko skakavci dilj smuračnog dola
Uteći ćemo iz prslih mogila.

Štit zabrujaće, i ustaćeš, Bože,
Pašće ti sjenka po sudnjemu dolu,
I crven svod će biti poput kože
Što je držaše kožar u rasolu.

(8. VIII 1912)


***

Dvanaest puta šištav sat izbije
U mračnoj, praznoj dvorani susjednoj,
I trenuci su svoj uredni lijet
Ka neznanome, zaboravu, lednoj

Raci, na kratak rok zaustavili,
I opet kuju šaru što zlatna je:
Opčinjen maštom ritmičkom, toj sili
Što mnom upravlja snova se predajem.

Otvorih oči: jarko svjetlo lije,
I čujem srce bije ravnomjerno,
Ovih redaka pjevanje razmjerno*,
Glazbu što, možda, tvore je planeti.

Ritam i trk je sve. Zalud je htjeti!
Ali strašan je tren kad htjenja nije.

(9. VIII 1912)

* Stihovi sa razmjerom, sa metrom.

DJEDICA

Zrelu krušku na krajpećnoj klupi
Grizu mu desni. Ostaci oba
Ramena koščata dignuti: upi
Lubanju u njih, kao rugoba.

Zvjerinja pustoš i tuga nali
Oči-grožđice. Sve zaboravi.
Snabdje se platnom za lijes, ali
Za hranu divlja strast se javi.

Osjeća: odsvud je opkolila,
U klupu, i u krevet zuri
Ta tegobna, što čeka, Sila...
I žuri. Da dožvaće žuri.

(19. VIII 1913)


NADGROBNA PLOČA

Opet znana kuća...
Ogarjov

Nadgrobna pločo, dasko od željeza,
U gustoj travi što u tle uranjaš –
Tugu grobova poimam, s njom vezan,
Jer i ja slušam domaća predanja.

I ja "volim ljude kojih više nema"
Sveoproštajnom sinovskom ljubavi.
Njin zadnji izdanak, pod trošnom posvema
Kapelicom njihov trag ne zaboravi.

Sebe se mladog, u svom prošlom žiću,
Sjećam na groblju seoskom bijednom.
Njin zadnji izdanak, toj ploči doći ću
Da tiho – s kraja – pod nju legnem jednom.

(6. IX 1913)


BIJELA BOJA

Pustinjak nam reče: "Gospod blagosloven!
Kad slamah buntovne žudi ploti ove,

Kad živjeh u šumi nad Tanaisom Malim,
Tužan kašto tako da štakorima se žalim

Došlim tu zbog moga jadnoga objeda,
Nek me spasi Gospod od vražjih pobjeda.

I znate li čime, slatkom utjehom kojom?
Razonodih sebe kućicom jadnom svojom,

Svani i iznutra, kredom u planini
Nađenom, bojih je triput u godini.

Svijet je mračan, i tek djeca ćute: koja
Tišina i radost ta je bijela boja!"

(10. IХ 1915)


***

Uzletjelo je od grobnica
Čempresnih jato crnih ptica. –
Pogocima turbe razbito.
Evo blatnog svilen-pokrova,
Na Kur'anima žig potkova.
Grubo li je konjsko kopito!
Nečiji vrt crn i go evo –
I zar plačljivim tim se revom
Za njim magarac moj ne ubi?
A ja, gubavac, ja jesam rad
Lutati, dišući gorku čad,
Što se u tirkiz-nebu gubi:
Pusti, nijemi, razrušeni
Taj grad pripada odsad meni:
Moj je uličak, nagib svaki,
Moje cipele svih mrtvaca,
Ruine kuća i dvoraca.

More sa šumom svježim, jakim.

(12. IX 1915)


***

Tamo ne svijetli sunce, nema noći,
Ne izlazi zora,
Za granitnim poljem grozno ti u oči
Blješti smola mora.

Pod silnim oblakom, i ponad vala mu
Leti sijavica,
Na vreloj hridini, na bijelu kamu
Divna je orlica:

Leprša krilima, crvenim ko plamen,
Zove nekog u tim
Divljinama morskim i o bijel kamen
Bije krikom ljutim.

(1. II 1916)


ZRCALO

Već tamni dan zimski, slazi mir sa mrakom
U dušu – i sve je što se odslikavalo,
Što bje u zrcalu, zgasnulo i nestalo...
Tako će smrt, da, možda, baš tako.

Samo moja cigara sred grobnoga mraka
Crveni se ognjem, poput kama draga,
Zgasnuće i neće ostati ni traga
Od njezinoga dima, mirisna i laka.

Ko zasvira? Čiji to su prsti mili
S prstenjem jarkim tipkama protrčali?
Duša mi je puna ushita i pečali –
Ja se ne bojim mraka u mogili.

(10. II 1916)


MULCI

Po svodom oblaka, spokoja punih, tmastih,
Kišovit dan tamni, noć blizu, i ko da
Lanac su dalekih planina plavičastih,
Mlečnih, ti oblaci s međe mrtvih voda.

Gledam s ostrva oblake s morem, na putu
Zastav brdskom, što se obroncima vije
Plavih hridi, bijel uza strminu ljutu,
Gdje hodahu – svaki pod teretom svijen.

Praporce slušam im, odmjerene, pečalne,
Što zbore u tuđoj zemlji da sam to ja,
I dušu te zemlje, gluve, patrijarhalne,
Za mene daleke, pojmi duša moja.

Tako su hodali za cezara, za Rema,
Dan tamnio, gradić uz strm kamen bio
Slijepljen i vlažan, zaboravljen posvema.
I čovjek pod tmastim oblačjem tužio.

(10. II 1916)


U PLANINAMA

Poezija je tamna, neizraziva riječima.
Taj divlji nagib kakvo uzbuđenje je meni:
Tor za ovčija stada i dol pust i kremenit,
Pastirska vatra i gorki miris dima!

Srce, dok čudan i radostan ga tišti
Uzruj, kaže mi: "Vrati se natrag, vrati!" –
Dim mi je mirisao ko slatki aromati,
I mimo prolazim pun tuge i zavisti.

Poezija nije, sasvim ne, u tom što oči svijeta
Ko poeziju vide. Ona je u nasljeđu mome.
Što njime bogatiji, tim više sam poeta.

Kažem sebi osjetiv tamni trag onog što je
Moj dalek predak shvatio u djetinjstvu drevnome:
– Na zemlji ni razne duše ni vrijeme ne postoje!

(12. II 1916)


***

U suvoj šumi dugački bič pljušti,
A u šibljaku krave pucketaju,
I visibabe plavetne cvjetaju,
I pod nogama hrastovi list šušti.

I oblaci su puni kiše greli,
Svjež vjetar sivim poljem popuhuje,
Srce u tajnoj radosti tuguje
Što je, ko stepa, život pust i velik.

(7. IV 1916)


***

Nestaću ja – taj dan će nastat,
U sobi pusta što osta
Sve isto biće: klupa, astal,
Ikona, drevna i prosta.

Isto će da se zalijeće
Šareni leptir u svilu,
Da prha, šušti, da trepeće
Po stropu, svem u plavilu.

Nebeski svod zagledan biće
Isto u prozor otvoren,
Plavetnilom mirnim mamiće
U prazni prostor svoj more.

(10. VIII 1916)


POMPEJA

Pompeja! Moja noga je hodila
Tim uličcima često. Al Pompeja
Bje dosadnija od praznih mogila,
Mrtvija, čišća od novog muzeja.

Jesam li kriv što zaboravih sve ja:
I gdje ko živje, gdje je išla vila
Među zidove gole, i bez streja,
U kolo da bi prozir-velom vila.

U pamćenju tek drevne sačuvaću
U kapijama točkova tragove,
Maglu dolina, Vezuv i vrtove.

Bješe proljeće. Ko med sam u saću
U srcu žudno, radosno kupio
Obilje snaga – tek živo volio.

(28. VIII 1916)


FES*

Izgužvani crveni fes mastor je vodom poškropio,
Bacio na bakreni vreli kalup i, pokrivši ga
Bakarnim fesom, kalupom sa ručkama, pritiskuje,
Okreće ga ručkama, a crveni fes šišti
Na usijanom kalupu...
Tvrd, topao izlazi iz kalupa on,
Gordo ga staviš i u kafani
Sjedneš da maštaš i pušiš, ne stideći se dronjaka
Ni masnih naslaga na kamiljim hlačama, posve u zakrpama.
Hladno je, vlažno, u magli je morski horizont,
U zatonu zelenom ljuljaju se goli jarboli,
Ljepljivo blato je na pijaci,
Planine u olovnom dimu. Ali cvjetaju, crvene se vrtovi.
Zamagljene, plave, radosno drijemlju doline...
Ženo, pogledaj, u prolazu, kroz blistav svileni veo
U zlatne brkove i tvrdi crveni fes!

(30. VIII 1916)

* Prepisujem iz Andrićevh Znakova pored puta: “Jedan siromašan musliman s Vratnika nije imao novaca da se ponovi za Bajram. Smogao je svega toliko da kod Jevrejina pred imaretom 'kalupira' svoj stari fes. A kad je fes stavio na glavu i pogledao se u ogledalu, on je sa divljenjem i zadovoljstvom uskliknuo: 'E, ljudi, što haljinka izmijeni čovjeka, to je čudo!"


***

Koliko zvezda ima mutna plavet!
Vidik u njinom korotnom uresu.
Stepa spržena. Prašina sred trave.
Crni vrt. Iza – more, urvine su.

Ono ćuti. Sav svet ćuti jer u njem
Ima Bog, a Bog je odvajkada nem.

Sedam na kamen toploga balkona.
Grobno obasjan: zvezdan, bled posvema,
Sjaj razlit. Noćnih cvrčaka čak zvôna
Nema. U svetu, da, života nema.

Jest tek Bog ponad visinskoga plama,
Jest tek on, golem, i u godinama.

(29. VIII 19I7)


IKONICA

Ikonicu, tu crnu daščicu,
Našli u tlu – cjelicu orali...
Ko pred nju je stavio svjećicu?
Čije srce ljubavlju zapali?

Ko molitvom svojom ništavnoga
Raba nju je obasjao i tad
Štap uzeo, pa s njome mu noga
Pravo k stepi, u šumorna žita:

Kad vjetrima vrućim se pokloni,
Striborovim unucima, stavi
Nad prašljivim poljem nespokojnim
Božjih sila taj simbol ništavi?

(1919)


***

Blistanje crnih trepavica nujnih,
Almazi suza, neposlušnih, bujnih,
I plam nebeskih očiju,
Srećnih, radosnih i smirenih –
Pamtim... No više na svijetu nije
Nas nekad mladih i blaženih.

Pa otkuda se ti meni javi?
Pa što vaskrsnu, ne na javi,
Sjajeć neprešnim čarom svojim,
I ponavlja se ushit krasan,
Taj susret, kratki, zemni koji
Bog nam dade i uze tog časa.

(27. VIII 1922)


***

U čas ponoćni ustah i pogledah
Put lune što je visoka, blijeda,
I put zaliva pod njom, i put gora
Što u dalji snježno sjaje... Bljeska
Jedva voda dolje sa pijeska,
A dalje – mutno, olovnost prostora,
I magla na hladnom okeanu...
Osjetih da je ništavna, i nova
Da nije riječ prazna čovjekova,
Spoznah radosti i nada obmanu,
Ispraznost ljubavi, rastanak uz sjetu,
Sa malobrojnim, posljednim, ko, mio,
Olakaša, jer je u blizini bio,
Boli i muke, izlišne svijetu,
I usamljenost onih časa
Zanijemjelog o ponoći bdjenja,
Prezira zemnog sveg i otuđenja
Od svega zemnog besmislenog krasa.

(25. VIII 1922)


SVJETLOST

Ni pustoš ni mrak nisu nam dani:
Svud je svjetlost, predvječna, bezlika.

Ponoć je. Mrak je. Ćuti bazilika,
Pogledaj svod crni i bezdani
Nad sobom, tamo sasvim tamno nije,
Tamo na zidu prozor je uzani,
Dalek je, jedva vidljiv je i slijep,
I svjetluca tajnom sred hrama
Iz noći u noć mnoge vijekove...
A oko tebe? Osjećaš li ove
Krste po skliskom podu od kama,
Grobove svetih, počivših skriveno,
I strašnu šutnju mjesta onih,
Neizrečnim čudom svako ispunjeno,
Gdje je crn krst zaprestoni*
Digao teški zagrljaj nad pastvom,
Gdje sinovoga raspeća tajanstvo
Nevidljiv čuva Bog-Otac sami!

Jest neko svjetlo – nepobjedno tami.

(1927)

* Zaprestoni krst je pričvršćen na motki koji stoji pored zaprestone ikone u oltaru na istočnoj strani. Za vrijeme prosecija, zaprestone ikone i krstovi nose se pred povorkom.


***

U proplanke šumske i u prozirne se
Ruine crkava zagledao mjesec.
Mrtva opatija. Dva žuta skeleta
U nepokretnosti mjesečine: šeta
Dama sa vitezom. On će, nagnut dami
(Beznosa lobanja bezokoj): "A to je
Što nas zbližava, upravo to da mi
Od Crne Zaraze skončasmo oboje.
Iz desetoga sam vijeka i, damu
Ako upitati smijem: vi – iz koga?"
I, kezeći se, ona odvraća mu:
"Ah, kako ste mladi! Ja sam iz šestoga".

(1947)

Prevod: Marko Udovičić