Jedan od koncipiranijih tematskih okvira u poeziji Pavla Goranovića zaokružuje pitanja stvaranja i mjesta poezije u današnjem svijetu, svijetu koji u svom ubrzanju ne haje mnogo za otkrivanje tananih i skrivenih niti jezika i duha. U zbirci "Cinober" to poetsko promišljanje umnogome se odvija na nivou sinteze dosadašnjeg stvaralaštva ovog pjesnika. Treba istaći i to da se Goranović od svoje prve zbirke priklanja pjesnicima koji ne mistifikuju sam čin stihotvorstva, ali je takođe uočljivo da odlučno brani taj danas skoro do granica ličnog suženi prostor nadahnuća i posvećenosti. Već na početku pjesnik nas čeka u središtu te teritorije, tamo gdje se podjednako pjeva i razmišlja. Kako se stvarala poezija pjesma je koja ne daje odgovore već, naprotiv, pojačava upitanost lirskog subjekta razapetog između dvije maksimalističke suprotnosti, one koja putem sakralizacije poezije završava u ćutnji i one druge gdje je poezija sve iskazano. Ta gibanja i dileme uvode nas u ovu zbirku pomalo i programski, jer Goranović se pozicionira kao dobro opremljeni tragač po svekolikom pjesničkom iskustvu, gradeći svoju poetiku prevashodno kao čin stalnog preispitivanja uloge i moći poezije. U takvoj poetskoj strategiji pjesnik bira ona sredstva koja manjim strukturalno-formalnim zahtjevima omogućavaju slobodniju versifikacijsku avanturu. Iz toga proizilazi i Goranovićevo izbjegavanje emfatičnosti, njegovo traganje po tajnim zalihama svakodnevlja odvija se u prigušenom tonu, onom gotovo nečujnom frekvencijom koja deluje dubinski.

Ovdašnjoj poeziji, vječito okrenutoj suviše slikovitim, glasnim i događajnim fascinacijama, ovakvih pjesničkih glasova uvijek je manjkalo. I kada pojača patos, kao u pjesmi Daleki stihovi, gdje na momente probija ton jadikovke, pjesnik i dalje lagano transformiše stvarnost prebirajući po tom novom obličju. U pomenutoj pjesmi nalazimo stihove koji pikturalno ukazuju na delikatnost takvog postupka:
          O daleki stihovi, mahom iz ničega nastali... Sada oslonjen na tanko sjećanje
          tragam za vašim srodnicima -
          kao što slijepac dolazi do svoje postelje.
I kada se pojave konkretni događaji i ličnosti, kao u ciklusu Nedovršeni epitafi nikšićkim pjesnicima, Goranović ih uvezuje u univerzalni osjećaj pjesničke nesraslosti u prostor sužen konvencijama i rodnim zovom. Ipak, on nas podsjeća da je ta pjesnička neobuzdanost neophodna svakom gradu koji grad ne želi biti samo svojim materijalnim dostignućima. Goranović lamentira nad vremenom čudaka jer zna da su upravo to vremena kada se duh grada uobličava, isto kao što zna da se taj duh urušava, slično otmjeno urušenim cinobernim starim nikšićkim krovovima na kraju ovog ciklusa, onda kada grad i rod zaboravljaju na svoje ekscentrike i pjesnike lišene želje za mjestom u lektiri.

Sve ovo ukazuje da "Cinober" proširuje i usložnjava dominantne krugove Goranovićeve poezije, ne rijetko postupkom iscrpljivanja gore pomenutih motiva. Na taj način Goranović distancira svoje pjesništvo od onog prilično pohabanog manira savremene poezije kojim se teme smisla poezije, ljubavi i prolaznosti uglavnom tretiraju sa naglašenom ironijom. Ova poezija izrasta iz metapoetskih ambicija ne podležući zavodljivom i trendovskom angažovano-ironijskom kontekstu. Ciklus Jesen uzaludnog viteza možda najbolje svjedoči o Goranovićevoj okrenutosti prije metapoetskom no ironijskom. U pjesmi Jesen 2007 pratimo upravo iscrpljivanje klišea na jednu čestu pjesničku temu kakva je jesen – omiljeno refleksivno polazište mnogih pjesničkih zahvata. Hodeći po toposima jedne ovakve meditacije (magla, rano veče, sive boje, izlišnost, nestajanje) pjesnik iscrtava drugačiju mapu poznatog predjela. Na njoj veći značaj dobija imenovanje tog prostora no sam prostor:
          ovo je jedna od onih sebičnih pjesama u kojoj riječi 
          lako potisnu ono što se dogodilo
stih je iz pjesme Nepoznata lica. Idući dalje pjesnik se u pjesmi Kraj godine oglušuje i o same riječi slaveći prazninu papira
          ne smatrajući bjelinu
          svojim spisateljskim porazom.

Uočljivim izbjegavanjem deskripcije i anegdote pjesnik se okreće jeziku i atmosferi, ali i jezik i atmosfera u ovoj poeziji puni su života, a pokatkad, kao u ciklusu Male smrtne stvari, i smrti. Goranović ne bježi od krvnog bila svakodnevnog života, ali u njemu osluškuje ono što nije svakodnevno, ono što pulsira potaknuto vječnim i univerzalnim. To osluškivanje umije pokrenuti osjećaj besmisla, ukazati na apsurdnost postupaka koji se u čovjekovom životu čine važnim. Pjesma Na međunarodnoj liniji Solun – Minhen završava se sumnjom upravo u te postupke koji se nižu u prividnoj zadatosti naših života:
          pomišljam da je svejedno
          na kojoj stanici izaći
          i čiji prtljag ponijeti.
Smrt je ono što u ovom ciklusu pjesnikove sumnje i dileme pomjera ka pitanjima smisla čovjekove egzistencije. Očuđen naslov ciklusa i uvodne pjesme relaksira ovu prokletu temu od dramatike, uvodeći nas u isto tako, sada već možemo reći goranovićevsko, relaksirano i nedramatično razmišljanje o smrti i prolaznosti. U ovom ciklusu je mnogo putovanja, što pojačava osjećaj egzistencijalnog beznađa jer je svo to kretanje
          u suštini samo jedna nevidljiva i pouzdana
          dionica do bezdana za svakog od nas ponaosob.
kako će pjesnik reći u pjesmi Put za Zadar.
Jedno drugo putovanje, putovanje po vremenu na sajmu antikviteta, u istomenoj pjesmi, ispostavlja se kao bitnije traganje za sopstvom. Pjesnik evocira predmete iz prošlosti svog prostora i zaključuje da ih nema među predmetima na tezgama, čime ne bez nostalgije uvodi i tema identitetskog zamešateljstva savremenog života.

Zanimljivo je da čak i prostor sna, taj česti pjesnički bijeg od stvarnosti, u ovoj poeziji ne predstavlja pribežište pjesnikovim htijenjima da se iskorači iz života. San jeste jedna od najfrekventnijih riječi u Goranovićevoj poeziji, ali ovdje ne prisustvujemo onom bašlarovskom poniranju u oniričko. Goranović snove relaksira od metafizičke pretencioznosti, oni su prije pauza u budnoj stavrnosti koju remete u njenoj materijalnosti i zadatosti.
          I u snu se, kažu one, može silno mrzjeti
stih je iz pjesme Praznina prostora koji je jedan od brojnih kojim pjesnik vitalizuje prostor snova, ili, pak, semantizuje određujući svoje stihotvorstvo kao bilježnicu od snova u pjesmi Obična mjesta, sveta mjesta.

Sve u svemu, "Cinober" jeste kruna dosadašnjeg Goranovićevog stvaralaštva. Sintetička, poetski precizno koncipirana i, nadasve, dobrodošla zbirka u ovdašnjoj regresiji mišljene poezije.


Ljubav je druga dominantna tema ove zbirke. Ni njoj pjesnik ne dopušta direktan nastup. Vješto balansirajući između sentimentalnog i kontemplativnog Goranović ne lišava ljubav erosa, ali je ni ne odljuđuje hladnim raciom. U zbirci "Cinober" ima veoma uspjelih pjesama ovog tipa, a pjesma Kiša, mrak i ničija pjesma spada u one koje bi se mogle naći u svakoj antologiji ljubavne lirike. Elegantno izvedena ova pjesma pokazuje da se i danas o ljubavi može pjevati bez odbrane, da se jedan pomalo bajati kliše ljubavne poezije može učiniti svježim, savremenim i svevremenim. U pjesmi Slomljena jedra Goranović takođe polazi od ljubavnog klišea, ali u nešto pojačanom tonu i sa više dramatike kombinuje emotivni iskaz i promišljanje samog čina semantizacije jednog takvog osjećanja. Ovaj motiv se nastavlja i u sljedećoj pjesmi ... Jezici oskudni, u kojoj pjesnik stavlja težište na misteriji traganja za voljenom, stvarajući atmosferu romantičarske avanture. Primjetno je da temu ljubavi Goranović problematizuje uglavnom kroz podtemu odsustva objekta žudnje, kao u ciklusu Pjesme za orgulje Santa Cecilie, stvarajući mnogo veći raspon kontemplantivnih motiva koje nudi odsustvo voljene. Konkretnost prisutnosti ne samo da sužava kotemplativni prostor već lako stvara i osjećaj tjeskobe, kao u pjesmi Drhtaji. S druge strane, u pjesmi Odlaziš... pjesnik će poslije odlaska voljene reći
          Sve to čini te važnom i udaljuje od mene.
Neprisustvo za pjesnika očigledno znači i novi kvalitet u pjevanju i mišljenju o ljubavi.