ARS br. 1-2 god. 2010.

ONI TO TAKO DIVNO RADE U VELIKIM LJUBAVNIM ROMANIMA

Ničeg neobičnog nije bilo u tom običnom kratkom pasusu, ni po čemu drugačijem od hiljada drugih koje je prekucala. Ničeg dovoljno snažnog u njemu da probudi njenu uspavanu pažnju. Već dugo vremena uspijeva da prekucava stvari, a da istovremeno razmišlja o najrazličitijim temama: o ručku koji će skuvati kad stigne kući ili o previsokim cijenama na tržištu. I sve bi bilo u redu, i ovaj petak bio bi samo još jedan u nizu nakon kojeg će otići kući, svom suprugu, a sjutra čitajući novine osjetiti neobičan ponos, nekakav čudan osjećaj koji će joj prožimati grudi, da taj tekst koji ljudi drže u rukama subotom ujutru, dok doručkuju, pripremaju kafu, hrane djecu ili se nerado pripremaju za dosadan subotnji posao, da je taj blagotvorni i utješni tekst stigao do njihovih ruku zahvaljujući njoj; da je ona jedan od posrednika između teksta i ljudi. Dakle, sve bi bilo u redu, sve je bilo u redu dok nije stigla do rečenice koja ju je prenula iz dalekih misli. Do rečenice koja je ukočila njene izvanredno hitre prste. Loše si se tucao, a? Odmakla je ruke od tastature i pogledala u ekran. Loše si se tucao, a?, treperila je crtica iza krivulje upitnika. Osvrnula se oko sebe. U prostoriji nije bilo nikog ko bi primijetio njenu zbunjenost. Dohvatila je knjigu sa stola i još jednom pročitala tekst do mjesta sporne rečenice. Da, to je bilo to. Nije pogriješila. To nije izašlo iz njene glave. Neko je to napisao. U knjizi.
Približila je stranicu očima kao da će sporna rečenica izblijedjeti i ukazati se u svom tačnom i pravilnom obliku. Čitala je iznova. Zatim brzim i iskusnim pogledom pretrčala čitav tekst, a riječi na koje nije bila navikla kao da su bile istaknute, nekom drugom bojom ili snažnijim mastilom. Ili jedno pušenje na brzaka… koliko si ljudi uspio da potucaš… Nisam, u stvari, nikoga tucao… Tucao sam ranije… Tucanje na orgiji je nešto sasvim drugo… jesi li ti koga potucala… pa to je bila orgija… ja se ne jebem okolo samo zato… ili bih ti odgrizla muda… Ali, ipak si se poševila s nekim… zato što pica počne da te boli… mislio sam zašto si se ševila sa četvoro ili petoro ljudi… rekla sam ti, počne da te boli… piše o "vijetnamskoj ruži" i pokušao je da potuca što više… o, neki jebači… Sve u svemu, dobra orgija, rekla je ona…
Nekoliko puta prestajala je sa kucanjem i iznova čitala pasus po pasus, red po red, svaki put iznova zbunjena. Ono što ju je posebno zbunjivalo bila je činjenica da joj sve to nije ni malo odvratno, u to je bila sigurna. Pa zaboga, on joj ne bi dao nešto što ne zaslužuje da se nađe na stranicama koje toliko ljudi prati. Ne, ona se nije zgražavala, samo još uvijek nije bila u stanju da povjeruje da njeni prsti kucaju ove neobične riječi, da su te riječi dio onoga što smatraju literaturom. Ona se, naravno, ne razumije. Njena lektira nije otišla dalje od ljubavnih romana u kojima, tačno je, postoje prilično bestidne scene ljubavnih zagrljaja, ali uvijek opisane podnošljivim rječnikom. Tamo sve pršti od tih velikih, nježnih riječi: dodir, bol, ljubav, bedra, vrat, ruke, međunožje, grudi. Sasvim je jasno, misli ona, o čemu se u tim scenama radi, ali riječi, riječi su te koje im daju neku vrstu… Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima, pomislila je.
Prenula se naglo, kao dijete uhvaćeno u bezobrazluku. Na vratima je stajao mladi zamjenik urednika. On je pisac. Izvinite, obratio joj se, ostavio sam ovdje neke papire. Samo vi radite, ja neću dugo. Pogledala je nekoliko puta u tekst pa u mladog zamjenika. Da, slušala je često kako on i ostali iz redakcije razgovaraju o književnosti. Za njega kažu da mu najbolje ide američka, a ovaj divljak Vajlding što je napisao sve ovo po prezimenu bi mogao biti upravo Amerikanac. Ili Englez, ko zna. Izvinite, rekla je tiho, ovaj pisac, ovaj koji je napisao ovu priču, pokazala mu je prstom na naslov. Vajlding, da, rekao je mladi zamjenik. Pa… je li on… kako se kaže… dobar? Mladi je zamjenik na trenutak prekinuo traženje svojih papira i zagledao se u nju. Kao da ga je zbunilo njeno interesovanje za pitanja književnosti. Prošao je rukom kroz kosu i nasmiješio se, valjda da prekrati zbunjenost. Naravno da je dobar, rekao je. Najbolji. Majkl Vajlding, sada je već govorio samouvjereno - najveći pisac kratkih priča, nakon Karvera naravno. Hvala vam, rekla je i ponovo se udubila u tekst. Kucala je u prazno pokušavajući da spriječi njegovo moguće pitanje. A zbog čega vas zanima? Ako hoćete, mogu vam posuditi nekoliko njegovih knjiga. Ona se pretvarala da ne čuje. Kucala je najbrže što je mogla, a na ekranu su se nizali redovi besmislenog i nerazumljivog teksta. On se nasmiješio i izašao uz pozdrav. Doviđenja, pronašao sam ih. Doviđenja, promumlala je preko zaglušujuće buke tastature i zaustavila se tek kada je bila sigurna da je on negdje na stepeništu.
Ustala je iz stolice i prošetala po redakciji. Zaustavila se ispred velikog plakata sa likom mršavog starca ogrnutog dotrajalom jaknom. Starac je imao neobičan, prodoran pogled. Beket ili Peko Dapčević, is there a diference? Well, if you wanna now, it’s Peket!, pisalo je u dnu plakata.
Ali u ovom trenutku, dok stoji zbunjena pod slikom teškosjenog Irca ili Crnogorca (is there a diference?) njena razmišljanja su drugačija nego obično. Taj neobični Amerikanac. Taj neobični, luckasti Amerikanac. Ili Englez. Da li je izgledao kao ovaj ovdje, namrgođeni i sijedi starac, pitala se. Ne, nemoguće, glasio je odgovor. Ne može izgledati ovako čovjek koji je napisao onako nešto. On je ono morao proživjeti. Tako to rade valjda ti pisci. A da je izgledao ovako od onoga ne bi dobio ništa, to je sigurno.
Još uvijek je stajala zagledana u sjedine namrgođenog starca i razmišljala o Amerikančevim pričama. Kao da su nešto u njoj promijenile, te priče, pomislila je. Zar je moguće da nešto tako utiče na čovjeka. Zar je moguće da onakve riječi jesu umjetnost. Jer ako jesu, onda bi se to možda dopalo i Racu. Možda bi počeo na to da gleda sa manje
sprdnje. Sjetila se svog supruga, umornog i marljivog radnika koji će se svakog časa uhvatiti za kvaku i ući u stan, sav nikakav, nesposoban da pripravi ručak uprkos gladi koja ga obara s nogu; sačekaće nju da dodje s posla, da mu postavi jelo i pivo uz njega.
Neobična je bila ta priča. O tom čudnom čovjeku piscu koji ide tamo među te ljude koji sve to rade zajedno, na gomilu. I ta žena sa njim i njene riječi. I ono što je rekla za četiri, pet puta. Druga priča joj se više dopala. Ponovo o čovjeku piscu. Ovoga puta ide da kupi gaće, a tamo ga čeka, božemeprosti, prilično nezgodna prodavačica.
Osjetila je nešto. Osjetila je nešto dok je čitala te priče. Uz kičmu, pa nazad niz grudi i stomak, sve do slabina. Osjetila je. A bog joj je svjedok da su za to krive ove priče. Njih je čitala i osjetila to.
Već dugo vremena je sama u redakciji. Od kad je zamjenik otišao niko nije navraćao. Ostalo joj je da prekuca još nekoliko pasusa. Napustila je sjenku ljutoga starca i sjela u svoju stolicu. Ponovo je čitala i ponovo taj osjećaj. Ta neobična vrelina koju ne osjeća često. Nikako da se namjesti u stolici. Promašuje slova. To joj se nikada ne dešava. Osvrnula se oko sebe da još jednom provjeri ima li koga prije nego što se počeše. Zastala je i kažiprstom i srednjakom počešala međunožje. Sad joj je malo lakše. Nastavila je da kuca i vrelina je nije spopadala do sljedećeg pasusa. A onda opet. A i taj nezasiti gospodin pisac i ti njegovi smiješni izrazi. Umuvala je sebi, pročitala je i pocrvenjela. Ponovo je prestala sa kucanjem i još jednom se osvrnula. Ovoga puta je otkopčala vrh suknje i stavila ruku unutra. Tako se lakše češala, ali vrelina nikako da prođe. U stvari, kao da postaje sve veća, pomislila je. Češala se još neko vrijeme a onda je osjetila da ubrzano diše i da joj se grudi snažno nadimaju. Mora da je neko upalio grijanje. U tom trenutku vrata kancelarije se otvoriše. Nespretno je izvukla ruku i zakopčala patent-zatvarač. Baš kao pisac u priči, pomislila je, zbunjena sopstvenim mislima. Jesu li gotove priče, upitao je urednik. Moramo ih poslati na prelom. Evo, evo, još nekoliko rečenica, odgovorila je zadihano I brzo nastavila da kuca. …i jedino još moram da brinem gdje da se ogrebem za ručak, otkucala je posljednju rečenicu i tekst proslijedila kompjuteru u štampariji. Eto, gotovo, pogledala je urednika. Brzo kao i uvijek, odgovorio je i nestao iz okvira vrata.
Sjedjela je zavaljena u stolici i duboko disala. Njena umorna ruka ponovo se spuštala niz stomak. Prema vrhu duguljastog patent-zatvarača.
Te večeri stigla je kući raspoloženija nego obično. On je sjedio u fotelji, usnuo i još uvijek prašnjav od posla. Tiho se uvukla u kuhinju trudeći se da ga ne probudi lupanjem šerpi i posuđa. Postavila je ručak koji je već bio večera i prešla u sobu da ga pozove. Na izlasku iz kuhinje primijetila je masnu mrlju na kuhinjskom stolu i muvu kako se batrga zarobljena gustinom prosute tečnosti. On je tiho hrkao. Izgovorila je njegovo ime kao da zapravo ne želi da ga probudi. Promrmljao je nešto kao da sanja. A onda ruka, patent-zatvarač, zujanje i njena mala i umorna šaka sa njim. Posmatrala je svoju šaku kako uvija taj meki komad mesa obmotanog kožom. Prijala joj je vrelina koju je osjećala u prstima i tamo medju butinama. Polako je postajao tvrđi, a on je, još uvijek usnuo, disao sve brže. A onda usta i on u njenim ustima. To nikada nije radila. On je tražio, ali ona… Mislila je da tako ne može da se diše. Ali disala je. Sve snažnije. On je još uvijek spavao, zaboga. Počela je to da radi brže, pa se on konačno probudio samo na trenutak zbunjen prizorom koji je ugedao ali se brzo snašao i zgrabio je za kosu i šiknuo joj ga duboko, onako, baš duboko. Ona se trgla i pomalo zbunila ali je prihvatila i nastavila. Zgrabio je za grudi i gnječio je, gnječio, dok je ona radila tamo dolje i sada ga već pomalo gledala odozdo onako pokvareno kao što samo one znaju da te gledaju pokvareno dok su tamo dolje i rade li rade. Strgao joj je gaćice isčupavši ih od pozadi kroz suknju i izvukao ga iz usta, popeo je na stolicu i umuvao joj ga naglo, ona je prvo zastenjala a onda zaćutala i samo se klatila prvo polako a onda sve brže i brže i tako su radili i radili a onda je on svršio i ona je svršila a mala crna muva se konačno udavila u pregustoj masnoći na mušemi kuhinjskog stola dok je on pisao tamo negdje u nekoj kolibi ili hotelu ili malom prljavom stanu ili neukusno skupom dupleksu svoju novu priču o toj neobičnoj ženi što prekucava priče za neke male i jadne i neprofitabilne novine i tako jednog dana jednog sasvim običnog dana možda petka ili četvrtka nije ni važno ona prekuca neke njegove stvari onako ni malo loše i sasvim prosječne stvari i onda ode kući sva sluđena i vlažna a ranije fina nevina i čedna pa se sa usnulim mužem seljačinom potuca ludački, onako, baš ludački a on sjedi u svojoj kolibi ili hotelu ili preskupom apartmanu i tamani Jack i puši skupe cigare dok čeka da mu ga ona kurva sobarica, prodavačica ili dosadna sekratarica dosadnog PEN-a popuši onako dobro, barem upola dobro kao njegova izmišljena a tako stvarna kucačica priča u lokalnim dosadnim i sasvim sasvim neprofitabilnim novinama.
O, da!

CARNE

- Smrad je ponovo bio nepodnošljiv - čujem je kako govori iz kreveta dok se perem.
- Ja sam se možda navikao. Nisam siguran.
- Nije mi jasno kako se neko može navići na nešto što je odvratno i nepodnošljivo.
Već tada počinjao sam vjerovati da nesnosan smrad koji se osjeća u našem stanu utiče na tok našeg seksualnog čina. Vjerujem da vodimo ljubav sa mnogo više žara od kad nam smrad kroz nozdrve iritira mozak. Siguran sam da nikada ne bih bio u stanju izvući iz sebe onoliku strast kojoj se ona u posljednje vrijeme iskreno divi da nije tog posve neobičnog mirisa koji me tjera da ga odagnam tako što ću u nju prodirati kao krvnik. Od kad je smrada, jebem je nekako - sudbinski. Sinoć je ponovo to izgovorila: Od kad je smrada, jebeš me nekako - sudbinski.
Postoje propratni detalji vezani za taj miris koji, istina je, nisu bili ni malo zanimljivi.
Kao na primjer: izlazim iz kupatila i zatičem je u krevetu golu, oznojenu, prekrivenu tankim čaršavom samo preko koljena. Lice joj je nekako zelenkasto, a tijelo ponovo napaduju crveni pečati. Onda ruka koja prodire ispod kreveta, izvlači metalni lavor i približava ga ustima. Bez problema puni lavor u koji staje nekih dva-tri litra tečnosti. Ona kaže da je to zbog smrada. Kažem joj da ja ne osjećam nikakvu mučninu i da je kod nje možda u pitanju nešto drugo. Predlažem joj da posjetimo ljekara. Ona odbija i ponovo hvata lavor ispuštajući u njega sadržaj želudca i ne znam još čega nekako u letu, dok posuda putuje od poda do njenog sve manje zelenog lica. Onda joj se postepeno vraća prirodna boja, a crveni pečati napuštaju tijelo tako što se spuštaju sve niže, da bi se posljednja dva zadržala na vrhovima nožnih prstiju, a zatim i odatle nestala bez traga.
Čudim se njenoj neobičnoj bolesti i mučninama. Može biti da je u pitanju taj miris. Ne može čovjeku donijeti ništa dobro sveprisutni miris truleži, ali mi djeluje nevjerovatno da može stvoriti tu neobičnu vrstu bolesti izraženu u nestalnim mučninama i crvenim pečatima koji u izvjesnom trenutku kao da bježe glavom bez obzira provlačeći se kroz vrhove nožnih prstiju.
Nije oduvijek tako. Tačno je, njena bolest - zapravo njene mučnine - počele su da se razvijaju negdje u vrijeme kada se pojavio miris. Tada ne smrad, više kiselkasti vonj truleži koji je istinski smetao samo onima osjetljivog nosa, ali ne i meni. Ne toliko ni njoj. Onda je došlo do naglog širenja i uvećavanja neprijatnog mirisa. Onda su počeli problemi.
Dio grada u kojem živimo bio je prilično uredan i tih. Tu i tamo dogodio bi se poneki problem, ali sve u granicama normale. Ništa više nego li u bilo kom prosječnom kvartu. U prizemlju naše zgrade otvorila se prije nekoliko godina mesara koja je već decenijama bila potrebna ovom dijelu grada ne bi li poštedjela starije gospođe i gospodu predugih šetnji do gradske kuće mesa koja se nalazila daleko u centru. Novootvorena radnja poslovala je odlično. Svi stanari našeg kvarta redovno su trgovali meso koje je zbog velikog protoka mušterija uvijek bilo svježe. Problemi su nastali onog trenutka kada se u našoj zgradi otvorila još jedna mesara. Ubrzo zatim, još jedna. Sve tri radnje imale su određen broj mušterija, ali je meso u velikim količinama ostajalo neprodato, stoga podložno kvarenju i propadanju. Sa terase smo svakodnevno posmatrali radnike kako u kutijama iznose teleće trupine i svinjske utrobe i guraju ih u jedinu kantu za otpatke, nekoliko spratova ispod našeg balkona. Tog trenutka otpočela je faza koju sam nazvao kiselkastim vonjem truleži. I zaista, pretjerao bi onaj ko kaže da je u tom periodu smrad bio jači od onog koji se osjeti kada se prođe pored tijela uginule životinje.
Zatim su došli psi, a sa njima i druga faza. U našem kvartu nikada nije bilo pasa, osim jednog, kojem su radnici frizerskog salona ofarbali rep i uši u narandžastu boju. Zanimljivo je, ofarbani pas nestao je onog trenutka kada su se pojavili novi psi koji su pristizali u grupama. Od tada nikada više nije viđen džukac sa narandžastim repom i ušima.
Psi koji su naselili naš kvart bili su - sada je to sasvim izvjesno - privučeni mirisom mesa iz kontejnera. Ali se nisu usuđivali da zagrizu. Kružili su oko kanti za đubre osmatrajuć i krvave trupine kojima su se još uvijek sladile samo muve. Obrijana tijela životinja sa kožom nalik na ljudsku, sa krvavim arterijama i tetivama koje su virile iz otkinutih udova, podsjećala su na smrtno iskasapljene ljude. Ali samo u početku. Kasnije smo se navikli. Vrisak bi se začuo s vremena na vrijeme, a mi bi znali da je u pitanju samo slučajni prolaznik kroz naš kvart.
Čitavih mjesec dana psi koji su naselili prolaze i parkove zavaravali su glad komadima kuvanog mesa iz malih kanti, ogrizinama jabuka i krajevima buđavog hljeba. Sve dok se jedan od njih nije usudio, zasigurno gonjen teškom glađu koja mu je počela uništavati želudac, da zagrize vrat mrtve životinje koji se klatio sa ivice kante. Ubrzo su mu se pridružili i ostali. Nakon samo nekoliko dana od trenutka kada je najhrabriji među gladnima zagrizao živo meso, trupine iz kanti za smeće postale su glavno, a zatim i jedino jelo na jelovniku pasa kojima su beonjače bivale sve ispunjenije krvavim žilicama, kao beonjače pijanaca.
Radnici mesare iznosili su bez straha ostatke mesa do kante za otpatke, naviknuti na pse koji su mirno čekli da lešine iz ruku radnika pređu u utrobu kante. Tek tada počinjala je pasja gozba.
Prvi nesrećan slučaj nije bio pretjerano težak. Nestrpljivi pas nasrnuo je na meso prije nego što se našlo u kanti, a radnik mesare zaradio je nekoliko ožiljaka od psećih zuba, uglavnom u predjelu šaka. Sljedeći nesrećan slučaj bio je ozbiljniji. Nasrtljivac je skočio na radnika izujedavši ga za nogu. Jednim ujedom zakačio je arteriju u butini i poslao radnika u bolnicu u prilično teškom stanju.
Tako je došlo do toga da radnici više ne iznose meso do kanti za đubre, već da ga izbacuju iz mesare direktno na ulicu, pravo među podivljale pse koji su iščekivali svoj obrok. Izlasci na ulicu nisu predstavljali rizik. Ljudi su odlazili na posao. Ja sam odlazio na posao. Gradska vlast samo je skrenula pažnju na odabir hrane koju ćemo iz prodavnica odnositi kućama. Vremenom smo svi u kvartu postali vegeterijanci. Bilo je rizično nositi u rukama kesu punu svježeg, krvavog mesa ukoliko ste živjeli ili samo prolazili kroz ulicu naseljenu podivljalim psima. Mesare su izgubile sve mušterije, ali im je bilo naređeno da ne prestaju sa radom da bi psi imali redovne i dovoljne obroke. Valjda su time pokušali zaštiti ljude od napada izgladnjelih životinja.
Eto kako je kompletan kontigent mesa iz tri mesare završio na ulici, nekoliko spratova ispod našeg balkona. Počinje sljedeća faza koja donosi teško podnošljiv smrad. Ali trpimo. Navikavamo se. Ona s vremena na vrijeme povraća, mijenja boju i prihvata zatim rastjeruje hordu crvenih pečata. Ali ni njene muke nisu trajale dugo. Pseća glad je evoluirala. Ona je jednog dana izašla da izbaci smeće i još uvijek je nema. To je prvi nestanak u ovom kvartu. Vjerujem da je moja draga nesrećno skončala izdrobljena u psećim čeljustima. Od tada ne izlazim iz stana. Isuviše me je strah. Gradski oci zabarikadirali su naš dio grada nakon još nekoliko nestanaka. Od tada, namirnice i hranu dobijamo iz vazduha. Helikopteri spuštaju pakete, a mi ih dočekujemo na terasama. Isto je i sa mesarama. Naredba je promijenjena, meso se više ne izbacuje na ulicu, već se kači za sajle i pušta u vazduh. Od tada su psi gladniji nego ikad. Uprkos svemu ne napuštaju naš kvart. Mi, stanovnici kvarta, živimo u strahu da će pomahnitali psi kadtad naći načina da probiju vrata naših stanova koja grebu već danima, očigledno privučeni vonjem naših neumivenih tijela. Prizor koji svakodnevno posmatram predstavlja trupla iskasapljenih životinja koja prolijeću kroz vazduh, zadržavajući se na trenutak u visini mog balkona kao da hoće da mi se nacere. Zvuk koji već godinama neprestano slušam jeste varijacija psećeg laveža, cviljenja i zavijanja. Od kad meso odnose prema gore, prema nebu, sve se češće prisjećam rečenice koju sam nekada negdje pročitao: psi laju, a karavan odlijeće, ukoliko se dobro sjećam.

KOLIKO TOGA PROĐE DOK SE ISPUŠI CIGARETA

Miriše dobro. Zapalio sam cigaretu nakon godinu dana i dva mjeseca, to dođe trista devedest i pet, šest dana, tako nešto, i sjetio se razočaranja koje sam osjetio u tvom glasu kada sam ti saopštio da sam prestao sa cigaretama. Doktor, problemi, zabrana i tako dalje, a sa druge strane samo tišina, tišina i ništa više. Nije valjda da ti je žao, rekao sam sa dozom ironije u glasu misleći da ćeš shvatiti kome i čemu je ta ironija bila upućena, a ti si rekla, ne, nije mi žao. Rekla si da si navikla na mene sa cigaretom, a to u stvari nije bila slika koju si mogla da prizoveš u sjećanju, već zvuk, upaljač, otvaranje, zatvaranje, klik-klak i prvi duboki uzdah i otpuštanje dima u prostor koji ti nisi mogla vidjeti, samo zamisliti i ništa više. Poznavali smo jedno drugo kao zvuk. Odjek glasa u slušalici, često smijanje (čemu se toliko smijete, pitao me je D.), moje šale koje su bile više besmislene nego zanimljive ali smo im se oboje iskreno smijali i pauze za cigaretu, upaljač, otvaranje, zatvaranje, klik-klak i prvi duboki uzdah. Zapalio si cigaretu, pitala bi, a ja bih rekao da, zapalio sam cigaretu. A onda bih ti nadugačko i naširoko objašnjavao svoju neizlječivu opsesiju cigaretama, dimom, zvukom upaljača i literaturom. A ti bi se ponovo smijala, čemu se smiješ pitao bih i sam se  osmjehujući, a ti bi rekla tebi, smijem se tebi. Smiješan sam, tada ja, a onda ti da, ti si smiješan i zasmijavaš me. Ponekad bi govorila o tome koliko mi to škodi i da loše utiče na moje i onako načeto zdravlje, a ja bih odgovarao ironično, praveći se hrabar i šepureći se sopstvenom smjelošću da uprkos problemima koji su sada bili iza mene ali ipak nekako tu, u meni (negdje u predjelu lijeve noge, iza koljena) pripaljivao svoju oštru francusku cigaretu obavještavajući te pritom po ko zna koji put da pušim francuske zato što je on pušio francuske, istina, ne ovu vrstu, ali u našoj zemlji te vrste nema pa sam pravio kompromis ne bez žaljenja. A sada sam slušao tvoju tišinu i tvoje neobično neraspoloženje zato što više nećeš moći da slušaš klik-klak i uzdah i izdah u vazduh. Izvini, ali ne uspijevam da te zamislim bez cigarete, to je do mene, do tebe da, rekao sam, ali nije u redu da jednog pušača koji je tek odlučio da ostavi podsjećaš na to koliko je dobro izgledao sa cigaretom (dobro izgledao?, ha), kad znaš i sama koliko sam ih smatrao literarnim i koliko sam puta svojim likovima gurao u usta cigarete (uvijek onu francusku koju nikako da nađem, kad ne mogu ja neka je makar oni puše) i koliko sam pričao o zlatnim pedesetim i Bogiju, Marlen i Lani Tarner. Osjećao sam se kao mlakonja kojeg je izdala hrabrost iako se tako nisam osjećao prije nego što sam čuo tvoju tišinu i ravnodušan uzdah nakon što sam izgovorio da, zaboravio sam da ti kažem, od danas prestajem sa cigaretama. Eto šta si uradila, zbog tebe sam se osjećao jadno, zbog tvog zvuka i sluha kojem će nedostajati moje klik-klak. I meni će nedostajati. I nedostajalo mi je. Čitavih godinu i dva mjeseca a to ti dođe otprilike trista devedet i pet šest dana tako nešto i sada sam zapalio i udahnuo duboko a ti nisi tu da čujes klik-klak i uzdah (mada je klik-klak izostalo, sada se čulo sss, fosfor šibice okresan ne bez stila) ali sam se ja ipak sjetio, sjetio sam se tvog glasa i zvuka sa druge strane a to je kao da si bila tu, mislio sam te, a to je kao da si bila tu. To je čudno, jedno sss fosfora i uzdah zatim izdah i već si tu, negdje u predjelu lijevog uha i skoro da sam mogao čuti, skoro da sam čuo tvoj glas. Taj glas koji je bio sve. Jer mi smo znali jedno drugo samo kao glas. Znam, lažem, ali najviše kao glas. Zanemarimo onih nekoliko susreta iako se svakog sjećam neobjašnjivo živo i onog na autobuskoj stanici kad sam te čekao ne znajući šta da uradim kada te ugledam, gdje da te poljubim i kako i šta vrijedi sva ona ljubav preko zvuka sada kada ćeš stati ispred mene. Ti si to riješila prilično lako kao što si sve rješavala prilično lako i stuštila mi se u zagrljaj, a ja sam pomislio dobro je, poštedjela me muka. Ali šta sad, onda sam pomislio, kad sam shvatio da visiš okačena o moj vrat sa licem u mojoj kosi i ja sa licem u tvojoj. Ali ponovo si me spasila i polako, ne gledajući me u oči približila usne do mojih i onda smo se ljubili, ljubili. A nakon ljubljenja šetnja, ljubljenje, dvorac, ljubljenje, klupica ljubljenje, i dodirivanje. Sa strahom sam proturio ruku ispod tvoje jakne, rolka-džempera, majice, potkošulje i prslučeta (da, bilo je hladno, mnogo hladnije nego u tvom malom zalivskom gradu), ti si uzdahnula i meni je već bilo lakše jer sam znao da to znači da, samo izvoli, proturi ruku ispod mog oklopa od odjeće i snažno mi gnječi male grudi, a ne ono glupavo čega sam se toliko plašio a na šta sam tako često naizlazio ej, šta to radiš, šta ti misliš, sreli smo se prvi put a ti bi već da se drpaš (ali znao sam, potajno sam znao da ti nećeš, da ti ne možeš biti jedna od njih). I tako kratko a onda odlazak, šetnja, sve isto samo unazad kao film. Ljubljenje, šetnja, ljubljenje, stanica, ljubljenje, pozdrav i kapija, autobus i odlazak. Eto to je bio prvi put i ja sam ga se jasno sjetio a ni četvrtina cigarete nije izgorjela, taman toliko mislim, taman toliko je ostalo da se polako prisjetim i prisjetio sam se. Drugi put je bio posebno zanimljiv. I još jedna u nizu čudnih bolesti. Bila je bolesna (često sam pomišljao kasnije, mnogo kasnije) skoro kao da je bila jurodiva, jurodiva i nesrećna, a nije. Dakle bila si bolesna sa onim ružnim ranicama u ustima a to je značilo samo jedno ah, nećeš smjeti da me ljubiš rekla si kroz smijeh i zabacila glavu pozadi sa nadlanicom tragično oslonjenom o čelo. Ja sam trebala da budem glumica govorila si često a rekao je to jednom i stari glumac pokvarenjak koji je samo želio da te odvuče u krevet perverznjak stari, pomislio sam nekoliko puta. Ispred tvog ulaza susret i zagrljaj, nešto kao onaj na stanici samo bez poljupca ah, bez poljupca. A onda šetnja, tu blizu do parka, iza zgrade i klupica, poljupci, ali po vratu, rukama, prstima, ali ne i usnama, ah. I to je trajalo kratko i sada kad se sjetim svaki je susret trajao kratko kao da smo negdje žurili a nismo i ko zna čemu sva ta žurba. Lažem, samo je treći duže potrajao. Treći je trajao i trajao i čini mi se kao da traje i sada. (A cigareta tek na pola tačno koliko treba.) I muzika i hor i nastup i krvavo crvena haljina u kombinaciji sa jarko crvenim karminom. I ista haljina samo malo kasnije, opet dvorac i mi, ti odjevena normalno a svečana haljina na podu male kupole da ne nazebemo jer je ponovo, eto, bila zima, ili proljeće, ko bi ga sad znao. Kupola i mi zaklonjeni od kiše, ali ne samo mi, već i dvije dosadne učenice medicinske škole koje se samo kikoću i nikako da odu a mi gorimo, izgaramo da se prepustimo. Otjeraj ih šapnula si mi na uho a ja sam rekao naravno da ih ne mogu otjerati, ne traži to od mene. Ali otišle su same. Valjda im je bilo neprijatno jer mi više nismo mogli da izdržimo i počeli smo se da se prepuštamo a one su se najprije kikotale i nerazumljivo domunđavale a onda otišle možda zbunjene ili postiđene. A onda konačno sami i moja ruka u tebi i ti na ko zna kojem nebu. Tijelo i trzaj, trazaj i grč, a ja sam znao da treba da stanem, da te pustim da letiš. Tvoj glas u mom uhu i hajdemo, odvedi me negdje i moja ponuda i tvoje odbijanje. Bio sam ljut, zbunjen i ljut i ti si to primijetila. A onda šetnja, moje ćutanje i cigarete (eto, to je jedina slika koju bi mogla da prizoveš) i još ćutanja i cigareta. Suze su bile nezadržive i ja sam bio zbunjen jer čemu tvoje plakanje, čemu suze samo zbog toga što si mi šapatom na uho rekla u redu, hajdemo. Nisam se trudio da razumijem, pripisao sam sve to nečem tipično ženskom i prihvatio tvoju mokru fleku na svoju jaknu i rekao u redu, idemo. Ti si ćutala a ja sam histerično okretao brojeve pokušavajući da ih izbacim iz stana i uspio sam. Stan je bio prazan. I ponovo suze na stepenicama valjda ti je bilo neprijatno da uđeš u stan znajući šta ćeš tamo raditi i ostalo, ne znam, ali ponovo suze i vlažna fleka na jakni. A u stanu (da li da govorim šta se zbilo u stanu, hoćeš li se ljutiti?, ne znam), a u stanu kratkotrajna tišina i zbunjenost i uramljene fotografije koje su te zasmijavale, mnogo si ljepši sa kratkom kosom, tvoj brat je zgodan, mnogo zgodniji od tebe, i ja poluuvrijeđen pa onda ću pozvati brata da on dovrši posao umjesto mene. Stepenište ulične svjetlosti kroz zatvorene roletne i pokreti sjenki, to je sve čega se sjećam (naravno, lažem, ali je tako bolje) ljubav i nebo, drugo nebo još jednom za nju i jednom za mene. I mir. Ćutanje u sjenci uličnih svjetiljki i moji prsti na njenim malim, pretjerano su male govorila je često, i samo povremeno razgovor i opet ćutanje, bez cigarete (bio je to stan mojih roditelja). I onda moj neoprezan dodir i fitilj je ponovo gorio, ali ne, draga, ja nisam taj, rekao sam i smijeh, erupcija smijeha. Kratak pregled stana sklanjanje tragova i izlazak. Šetnja, ljubljenje, šetnja, ljubljenje, cjenkanje sa taksistom, ljubljenje, (dosadili ste više sa tim silnim ljubljenjem, kažete, ali baš me briga) pozdrav i odlazak. Ja ostajem naslonjen o zid i cigareta i mahanje. Odmah poruka i njene nježnosti kao da pokušava opravdati svoj grijeh pred sobom ili pred ko zna kime. Uzvratio sam nježnost iako nikad nisam bio pretjerano vješt a ona se pravila da spava u kolima zato što je taksista bio užasno dosadan. I onda dani vraćanja slika, na probama sa slikama, u šetnji sa slikama u snovima sa slikama i isto tako ona barem je tako tvrdila. I četvrti put (a od cigarete je ostala još samo četvrtina) na neutralnom terenu mada više njenom nego mom jer bili smo u gradu na moru, proljeće a more još uvijek hladno, more bez turista i konzervi. Skriven iza zida kamene kuće, knjiga, kafa, cigarete i džez koji svira u dobrom duhu a onda ona, poziv i molba da je sačekam ispred, neprijatno joj je da ulazi sama. Smijeh i izlazak a ispred ona zagrljaj i poljubac i da ne ponavljam više jer ću dosaditi i samom sebi. Ponovo unutra i više ne knjiga, kafa, cigarete i džez već samo ljubljenje, ljubljenje, dodiri i džez i konobar koji nije mogao da je usluži jer smo, moliću, bili previše zauzeti, previše zaljubljeni ili ko će ti ga znati šta. I opet kratko. Njena majka i tetka bile su blizu i ona je morala da ide a karmin joj se razmazao a ona nije imala pri ruci da popravi oni će shvatiti i šta ako. Pozdrav i odlazak (ko bi pomislio da će biti posljednji) i odmah poruka i žao mi je što nismo mogli duže a ona je toliko željela i moja šala da razbijem patetiku i podsjećanje da smo se voljeli toliko da nas je konobar zamalo izbacio. I smijeh, poruka prepuna smijeha. Uvijek sam se osjećao dobro nakon povratka. A to je bio posljednji put. Još nekoliko mjeseci glasa i zvuka i klik-klak uzdaha ali nikad više ljubljenje, dodiri, šetnje ljubljenje više ne. I neću se prisjećati (a i cigareta me već gori po prstima) svega što je uslijedilo i velike laži i onoga što ide uz nju i glupog kraja zašto su krajevi uvijek glupi?, i susreta nakon toga kad se ne bi smo ni pogledali i jedva jedno drugom rekli zdravo ne, toga se neću prisjećati. Neću zaboraviti ali se neću ni sjećati i bacam cigaretu zapaljenu nakon godinu dana i dva mjeseca a to ti dođe otprilike ma ne znam ni sam koliko dođe zar je važno pomišljam dok izvlačim novu i pripaljujem i pokušavam da se prisjetim gdje sam pročitao ono da su sa duvanskog dima kao sa bioskopskog platna počele da igraju žive slike ko će mu ga znati i kako sada to izbaciti iz glave.

 
ARS br. 1-2 god. 2010.