ARS br. 5-6 god. 2010.

 

U suprotnosti sa fiksacijom na mušku književnost kojom može dominirati bijes ili ljubav, program ginokritike usmjeren je ka konstruisanju okvira za analizu književnosti koju su napisale žene, razvijanju novih modela koji se baziraju na izučavanju ženskog iskustva, prije negoli ka prilagođavanju muških modela i teorija. Ginokritika počinje u onoj tački u kojoj se oslobađamo linearnih apsoluta muške književne teorije i umjesto toga fokusiramo na svijet ženske kulture koji za nas postaje ponovo vidljiv – poput etnografa koji pokušava da predstavi svijetu iskustvo "prigušene" ženske polovine društva o čemu je pisano u knjizi Širli Anderson pod naslovom Opažanje žena.¹ Ginokritika je povezana sa feminističkim istraživanjem u istoriji, antropologiji, psihologiji i sociologiji; u pitanju su oblasti koje su doprinijele razvijanju hipoteze o ženskoj supkulturi, uključujući ne samo pripisan status i internalizovane konstrukte femininiteta, već i zanimanja, interakcije i svijest žena. Antropolozi istražuju žensku supkulturu kroz odnose među ženama koje su majke, kćerke, sestre i prijateljice; kroz seksualnost, reprodukciju i ideje o tijelu; kroz rituale inicijacije i putovanja, ceremonije pročišćenja, mitove i tabue.
U knjizi Žena, kultura i društvo Mišel Rozaldo je napisala:

Simboličke i socijalne koncepcije koje utiču na
odvajajnje žena i na ograničavanje njihovih aktivnosti, mogu biti
iskorištene kao osnova za žensku solidarnost i dostojanstvo.
Kada muškarci žive odvojeno od žena oni ih, zapravo, ne mogu
kontrolisati, i nesvjesno im mogu obezbijediti simbole i
društveno utočište na kojem mogu izgraditi svoje
sopstveno društvo.²

U književnosti koju su napisale žene, feminine vrijednosti prodiru i podrivaju maskuline sisteme u kojima su sadržane; žene su u različite žanrove (u rasponu od viktorijanske poezije do savremene naučne fantastike) na maštovit način uključivale mitove o Amazonkama i fantazije o odvojenom muškom društvu.
U proteklih nekoliko godina, pionirski posao koji su završile četiri mlade feminističke naučnice omogućio nam je da na nov način interpretiramo kulturu žena iz devetnaestog vijeka i književnost koja joj je bila primarna forma izražavanja. Pomenućemo esej Kerol Smit-Rozenberg pod naslovom "Ženski svijet ljubavi i rituala"; u ovom eseju predstavljeni su rezultati istraživanja iz nekoliko arhiva u kojima se čuvaju pisma koja su razmjenjivale žene i koja sadrže opšti pregled homosocijalnog emocionalnog svijeta tokom devetnaestog vijeka. U knjizi pod naslovom Ženska povezivanja: Sfera žene u Novoj Engleskoj, 1780-1835, Nensi Kot istražuje paradoks kulturnog povezivanja, legat bola i potčinjavanja koji generiše sestrinsku solidarnost, povezivanje na osnovu zajedničkog iskustva, lojalnosti i saosjećanja. Ambiciozna knjiga En Daglas, Feminizacija američke kulture, smjelo locira genezu masovne kulture u Americi u sentimentalnoj književnosti žena i svještenika, dvije povezane postindustrijske grupe lišene zvanične vladine pomoći. Pomenute su tri socijalne istoričarke; ali u knjizi Nine Auerbah koja je objavljena pod naslovom Ženska društva: Jedna zamisao, istražuju se veze među ženama u književnosti koju su napisale žene, u rasponu od matrijarhalnih domaćinstava Luiz Mej Elkot i gospođe Gaskel do ženskih škola i koledža Doroti Sejers, Silvije Plat i Mjuriel Spark. Istorijske i književne studije poput ovih, zasnovane na iskustvima Engleskinja i Amerikanki, prijeko su potrebne; rukopisi i arhivski izvori koji za njih postoje obimni su i neistraženi.³


ginokritika: Elizabet Beret Brauning i Mjuriel Spark

Ginokritika mora uzeti u obzir i različite frekvencije i promjene političkih, socijalnih i ličnih istorija u određivanju ženskih književnih izbora i karijera. "Ako odlučite da se bavite ženama kao autorkama književnih tekstova", napisala je Virdžinija Vulf u eseju "Žene i književnost" iz 1929. godine, "potrebno je više elastičnosti; potrebno je da sebi ostavite dovoljno prostora za analizu nekih drugih aspekata osim njihovog rada; jer njihov rad je oduvijek bio pod uticajem uslova koji nemaju baš nikakve veze s umjetnošću".⁴ Potrebu za potpunijim uvidom o kome je pisala Virdžinija Vulf mogli bismo ilustrovati primjerom Elizabet Beret Baruning čiji je roman u stihu pod naslovom Aurora Li (1856) nedavno objavljen u lijepom izdanju izdavačke kuće Women's Press. U odličnom uvodu koji je napisala, Kora Kaplan definiše feminizam Beret Brauningove kao romantičan i buržoaski; u pitanju je feminizam koji polaže vjeru u transformišuću moć ljubavi, umjetnosti i hrišćanske milosti. Kaplanova preispituje dijaloge u koje je Beret Brauningova ulazila s umjetnicima i radikalima vremena u kojem je živjela: Tenisonom i Klouom, koji je takođe pisao pjesme o "ženskom pitanju", hrišćanskim socijalistima Forijerom, Ovenom, Kingslijem i Maurisom, književnim pretkinjama kakve su bile Madam de Stal i Žorž Sand. Ali u svom istraživanju intelektualnog miljea Beret Brauningove, Kaplanova ne piše o pjesniku čiji je uticaj tokom pedesetih godina devetnaestog vijeka za Beret Brauningovu bio sveprožimajući: ona ne piše o Robertu Brauningu. Kada prihvatimo da su spisateljke uvijek bile sumnjičave prema estetskim standardima i vrijednostima muške tradicije i prema muškom odobravanju i validaciji, bićemo u stanju da procijenimo koliko komplikovan je bračni odnos među umjetnicima mogao biti. Takva zajednica je neizostavno podrazumijevala unutrašnje konflikte, samopotiranje i, konačno, potiranje žene, osim u rijetkim slučajevima – Eliot i Luis, Vulfovi – u kojima je suprug prihvatao menadžersku a ne takmičarsku ulogu. U pismima koja je Beret Brauningova pisala tokom pedesetih godina, čitamo o bolnoj, kolebljivoj i intimnoj borbi između ljubavi žene i ambicije koju je ispoljavala prema radu svog supruga i konfliktnoj predanosti sopstvenom radu. Na određen način željela je da on bude bolji umjetnik. Početkom decenije bila je poznatija od njega; potom je pročitala prikaz objavljen u Francuskoj u kome je njegovo djelo više afirmisano u odnosu na njeno; njegov rad na Muškarcima i ženama dobro je napredovao; njena rad na Aurori Li nije napredovao kako treba (imala je tada malo dijete i oporavljala se od najtežeg od četiri pobačaja). Godine 1854. napisala je jednoj prijateljici:

Kasnim sa radom na pjesmi... Robert se kune da će njegova knjiga biti završena uprkos svemu, potom ćemo povodom objavljivanja knjige otputovati u London ali... jasno je da će moja knjiga morati da sačeka do sljedećeg proljeća... barem mi se sada tako čini. Dobro je, ipak, da te dvije knjige ne budu objavljene u isto vrijeme.

I dodaje, pomalo ironično, "I da sam završila rad na knjizi, možda bih morala da kažem da nijesam".⁵
Bez razumijevanja okvira ženske supkulture, možemo propustiti ili pogrešno protumačiti teme i strukturu književnosti koju su napisale žene, zaneseni povlačenjem neophodnih veza s tradicijom. U elokventnom odlomku iz autobiografskog eseja "Kasandra", iz 1852. godine, Florens Najtingejl je identifikovala bol feminističkog buđenja s njegovom suštinom, kao garancijom progresa i slobodne volje. Protestujući protiv zaštićenih života nesvjesnih žena, pripadnica srednje klase u viktorijansko doba, Najtingejlova je zahtijevala obnavljanje njihove patnje:

Ka nebu puštamo glas iz svog srca... vratite nam patnju –
patnju rađe nego ravnodušje – jer nam patnja,
melemom rane može zaliječiti. Bolje je bol boljeti
nego se bezosjećajnosti prepustiti. I mnoge bitke biti,
protiv svega se boriti. Tako se otkriva
novi svijet.⁶

Fascinantno je kako metefore Najtingejlove anticipiraju ne samo njenu medicinsku karijeru već i sudbinu junakinja iz romana koje su u devetnaestom i dvadesetom vijeku pisale žene. Probuditi se iz dugog, prijatnog sna viktorijanske ženstvenosti, bilo je ravno agoniji; u prozi su takve situacije češće dovodile do smrti junakinje nego do njenog otkrovenja. Obično se dovode u vezu s onim što Džordž Eliot u Midlmarču naziva "hladnjikavim satima jutarnjeg sumraka", i iznenadnim zastrašujućim konfrontacijama s nepredvidljivim situacijama koje donosi zrelo doba. Megi Taliver Eliotove, Lili Bart Vortonove, Lindal Šrajnerove, Edna Pontelier Šopinove, bude se u svjetovima u kojima nema mjesta za žene kakve one žele da budu; i rađe nego da se bore, one biraju da umru. Ženska patnja postaje tako vrsta književnog komoditeta u kome inspiraciju nalaze i muškarci i žene. Čak i u značajnim romanima kakvi su Vodenica na Flosi, Priča o afričkoj farmi ili Kuća radosti vrhunac zapleta predstavlja trenutak u kome rastuženi junak posjećuje grob junakinje.
Prema riječima Dame britanske imperije Rebeke Vest, nesreća još uvijek predstavlja dominantan ton u savremenoj prozi koju pišu žene.⁷ Književnim pejzažom dominiraju mrtva ženska tijela. U knjigama Fej Veldon Među ženama (1971) i Prijateljice (1975), samoubistvo je neka vrsta domaćeg ostvarenja koje na red dolazi nakon obavljene trgovine i kupanja. Kada junakinja Veldonove odvrne plin, "ona razmišlja kako je već dugo polumrtva i kako razlika u stanju, zapravo, neće biti velika". U sjajnom kratkom romanu Mjuriel Spark iz 1970. godine (Driver's Seat) polu-mrtva i očajna junakinja sakuplja snagu da uhvati psihopatu-ženomrsca i da ga ubijedi da je ubije. Sjajno odjevena u za tu priliku kupljenu odjeću ljubičaste, zelene i bijele boje – boje sifražetkinja (i školske uniforme u Najboljim godinama gospođice Džin Brodi) – Liza kreće u potragu za svojim ubicom, namamljuje ga u park, daje mu nož. Ali, u pažljivom odabiru smrtne odore i strpljivom proganjanju ubice, Sparkova nam je ponudila opustošeni postulat ženske mudrosti: žena stvara svoj identitet birajući svoju odjeću, a svoju istoriju birajući svog čovjeka. Sparkova se pita da li muškarci ili žene određuju svoju sudbinu i da li je moć da birate onog ko će vas uništiti jedina forma samopotvrđivanja za žene. Označiti nasilje ili samorazornost ovih bolnih romana kao neurotične izraze lične patologije, kao što su uradili mnogi prikazivači, znači ignorisati (kao u slučaju Anet Kolodni),

mogućnost da svjetovi koje naseljavaju mogu, zapravo, biti stvarni ili istiniti, i za njih jedini koji su raspoloživi i, osim toga, odreći mogućnost da njihovi prividno "čudni" ili neobični odgovori mogu, zapravo, biti opravdani ili čak neophodni.⁸

Ali, ženska književnost mora iza sebe ostaviti scenarija kompromisa, ludila i smrti. Iako joj početak predstavlja vraćanje na patnju, svrha joj je da otkrije novi svijet. Na svu sreću, u nekim nedavno objavljenim književnim tekstovima koje su napisale žene, posebno u Sjedinjenim Državama, gdje su romansijerke i pjesnikinje postale aktivno uključene u ženski pokret za oslobođenje, stvari su otišle dalje. Pisanje koje pominjemo dovodi u vezu istoriju i bol transformacije. "Ako sam usamljena", piše Adrien Rič u "Pjesmi",

to mora samoća biti
jer prva se budim, udišem
prvi hladni dah zore nad gradom
zato što sam jedina koja ne spava
u kući obmotanoj snom.⁹

Adrien Rič je jedna od prvih zagovornica ženskog pisanja u kojem se istražuje volja za promjenom. U njenoj nedavno objavljenoj knjizi pod naslovom Od žene rođena: Materinstvo kao iskustvo i institucija, Ričova dovodi u pitanje otuđenost i udaljavanje od stavova majki koje su kćerke naučile pod patrijarhatom. Veliki broj knjiga koje su u prošlosti napisale žene bavio se "matrofobijom" ili strahom da ćete postati slični vašoj majci.¹⁰ U romanu Silvije Plat pod naslovom Stakleno zvono, na primjer, majka junakinje predstavlja metu u koju se zariva najrazorniji prezir junakinje. Kada terapeutu priča o mržnji koju prema njoj osjeća, Ester je na putu izliječenja. Mržnja prema majci predstavlja trenutak feminističkog prosvjetljenja do koga je došlo tokom pedesetih i šezdesetih godina – zapravo, riječ je o metafori jer se ispostavlja da je u pitanju mržnja prema sebi. Ženska književnost koja je napisana tokom sedamdesetih godina prevazilazi matrofobiju i opisuje neustrašivu i dugu potragu za majkom u knjigama kao što je ona koju potpisuje Margaret Atvud i koja nosi naslov Izranjanje, kao i neki romani Lize Alter. Kao što je smrt oca junaka iz zapadnih književnih tekstova uvijek uvodila u arhetipski ritual sazrijevanja, smrt majke, na način na koji o njoj svjedoči i kako je transcendira kćerka, postala je jednom od najpotpunijih prigoda u ženskoj književnosti. Analizirajući ova namjerna buđenja, ove ponovo oživljene mitologije ženske kulture, feministička kritika pronalazi svoj najizazovniji, najinspirativniji i najprikladniji zadatak.


ženstveno, feminističko, žensko

Sve ove teme bile su važne za feminističku književnu kritiku tokom šezdesetih i sedamdesetih godina, ali smo im pristupili s više istorijske svijesti. Prije nego što počnemo da postavljamo pitanje na koji se način književnost koju su napisale žene razlikuje i na koji je način posebna, potrebno je da rekonstruišemo njenu prošlost, da ponovo otkrijemo ostvarenja romansijerki, pjesnikinja i dramskih spisateljki čije je djelo sjenkom obavilo vrijeme, i da uspostavimo kontinuitet ženske tradicije – iz decenije u deceniju, prije nego kroz fokus na pojedinačne poetike, od jedne do druge znamenite žene. Dok rekreiramo lanac spisateljki u ovoj tradiciji, obrasce uticaja i reakcije kroz niz generacija, možemo dovesti u pitanje periodičnost ortodoksne književne istorije i njene brižljivo čuvane kanone postignuća. Iz razloga što smo spisateljke izučavale pojedinačno, nikada nijesmo uspjele da se osvrnemo na veze među njima. Kada se udaljimo od stvaralaštva Ostinove, sestara Bronte i Eliotove, na primjer, da bismo se osvrnuli na još stopedeset romansijerki, ili čak više njih, možemo prepoznati obrasce i faze u evoluciji ženske tradicije koji odgovaraju razvojnim fazama svake od supkulturnih umjetnosti. U knjizi koju sam napisala o engleskim spisateljkama, Njihova književnost, ove sam faze nazvala sljedećim imenima: ženstvena, feministička i ženska.¹¹ Tokom ženstvene faze koja je trajala od 1840. do 1880. godine, žene su pisale nastojeći da se izjednače s intelektualnim postignućima muške kulture i da internalizuju njene pretpostavke o ženskoj prirodi. Prepoznatljiv znak ove faze je muški pseudonim koji je u Englesku uveden tokom četrdesetih godina devetnaestog vijeka i nacionalna karakteristika engleskih spisateljki. Uz poznata imena – Džordž Eliot, Kurijer, Elis i Akton Bel – veliki broj drugih žena izabrao je muške pseudonime kao način hvatanja u koštac s dvostrukim književnim standardima. Ovo maskulino prikrivanje ne završava se na pseudonimima, na naslovnoj stranici; ono se ispoljava kroz nepravilan pritisak na narativ, utiče na ton, dikciju, strukturu i karakterizaciju. U suprotnosti sa sklonošću prema muškom pseudonimu koji jasno signalizuju postojanje samosvijesti o odgovornosti ženskog autorstva, Amerikanke su tokom istog perioda prihvatile superfeminine, slatkaste pseudonime (Fani Fern, Grejs Grinvud, Fani Forster), prikrivajući iza ovih nominalnih buketića svoju bezgraničnu energiju, moćne ekonomske motive i oštroumnost u vladanju profesionalnom vještinom. Zadovoljstvo je otkriti ponegdje na književnoj mapi, Engleskinju koja kombinuje ove tehnike i stvara iluziju muškog autorstva i, pri tom, nosi ime u kojem je kodirana domaća poruka feminiteta – poput Harijet Par koja je pisala pod pseudonimom "Holmi Li". Feministički sadržaj feminine umjetnosti je posredan, istisnut, ironijski i subverzivan; mora se čitati između redova, u propuštenim mogućnostima teksta.
U feminističkoj fazi, od 1880. do 1920. godine, u vrijeme kada su žene dobile pravo glasa, istorija im je omogućila da odbiju pomirljive stavove iz ženstvene faze i da iskoriste književnost kako bi dramatizovale iskušenja ženstvenosti koja je zastranila. Lični osjećaj nepravde koji su romansijerke iz prve faze (poput Elizabet Gaskel i Frensis Trolop) izražavale o klasnoj borbi i radničkom životu, postao je izuzetno i eksplicitno feministički tokom osamdesetih godina devetnaestog vijeka kada je, vođena osjećajem odgovornosti, generacija Novih žena redefinisala ulogu umjetnica prema patnjama sestara. Najadekvatniji primjer iz ove faze predstavljaju amazonske utopije iz devedesetih godina devetnaestog vijeka, fantazije o usavršenim ženskim društvima koja će postojati u Engleskoj ili u Americi budućnosti, u kojima se protestovalo protiv muške vlade, muškog zakona i muške medicine. Jedna od autorki amazonske utopije, Amerikanka Šarlot Perkins Gilman, analizirala je postojanje određenih preokupacija u okviru maskuline književnosti (u pitanju su seks i rat) i alternativne mogućnosti emancipovane feminističke književnosti. U utopijskom feminizmu Gilmanove ideja Džordž Eliotove o "vrijednoj osobenosti" dovodi se do matrijarhalne krajnosti. Poredeći svoje gledanje na sestrinsko zajedništvo sa košnicom, ona piše da bi

Takva proza trebala biti bogata i složena, puna kompleksnih
zadataka građenja i popunjavanja, brige za mlade i hranjenja...
Bavila bi se složenim pitanjem plodnosti i materinstva,
edukativnim i selektivnim procesima majki koje žive u zajednicama,
strastvene odanosti, služenja društvu,
koja košnicu drže na okupu.¹²

U pitanju je feminističko socijalistički realizam s osvetom, ali romansijerke ovog perioda – uključujući Gilmanovu, odnosno pripovjetke koje je napisala, nijesu mogle sebe ograničiti na didaktičke formule ili na materinske teme.
U ženskoj fazi koja traje od 1920. godine, žene odbijaju imitaciju i protest – dvije forme zavisnosti – i okreću se, umjesto toga, ženskom iskustvu kao izvoru autonomne umjetnosti, prenoseći feminističku analizu kulture na forme i tehnike književnosti. Predstavnice formalne ženske estetike, kao što su Doroti Ričardson i Virdžinija Vulf, počinju da razmišljaju u kontekstu muške i ženske rečenice, i dijele svoj posao na "maskulini" žurnalizam i "femininu" prozu, redefinišući i seksualizujući spoljašnje i unutrašnje iskustvo. Njihovi eksperimenti obuhvatali su obogaćujuća i sputavajuća povlačenja u slavljenje svijesti; čak i u čuvenoj definiciji života koju je dala Vulfova ("blistavi oreol, polutransparentna ovojnica koja je oko nas od početka svjesnosti do kraja",¹³) postoji uronjena metafora materičnog povlačenja i sputavanja. U ovom kontekstu, Sopstvena soba postaje neka vrsta amazonske utopije, stanovništvo 1.

(1986)

Prevela s engleskog: A. Nikčević Batrićević

___________
¹ Širli Arderson, ur, Opažanje žena (New York: Halsted Press, 1975).
² Mišel Z. Rosaldo, "Žene, kultura i društvo: teorijski pregled", u knjizi koju su priredile Mišel Z. Rosaldo i Luiz Lamfer (Stanford, Califor.: Stanford University Press, 1974), str. 39.
³ Kerol Smit-Rozenberg, "Ženski svijet ljubavi i rituala: odnosi među ženama u Americi devetnaestog vijeka", Sign 1 (Fall 1975); 1-30; Nensi F. Kot, Ženska povezivanja: Sfera žene u Novoj Engleskoj, 1780-1835 (New Heaven, Conn, Yale University Press, 1977); En Daglas, Feminizacija američke kulture (New York: Alfred A. Knopf, 1977); Nina Auerbah, Ženska društva: Jedna zamisao (Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1978).
⁴ Virdžinija Vulf, "Žene i književnost", Sabrani eseji, tom 2 (London: Chatto&Windus, 1967), str. 141.
⁵ Piter N. Hejdon i Filip Keli, ur, Pisma Elizabet Beret Brauning gospođi Dejvid Ogilvi (New York:
Quadrandale Books, 1973), str. 115.
⁶ Florens Najtingejl, "Kasandra", objavljeno u: Istorija ženskog pokreta u Velikoj Britaniji, ur, Rej Streči (1928; reprint ed, Port Washington, N.Y.: Kennikat Oress, 1969), str. 398.
⁷ Rebeka Vest, "I potom su živjeli dugo i nesretno", Times Literary Supplement, July 26, 1974, str. 779.
⁸ Anet Kolodni, "Neke zabilješke o definisanju 'feminističke književne kritike'", Critical Inquiry 2 (Fall 1975): 84. Za detaljnu analizu ovog romana Mjuriel Spark pogledati kod Auerbahove u knjizi Ženska društva, str. 181.
⁹ Adrien Rič, Uranjanje u olupinu (New York: W. W. Norton, 1973), str. 20.
¹⁰ Termin "matrofobija” skovala je Lin Sukenik; pogledati kod Ričove u knjizi Od žene rođena, str. 235 ff.
¹¹ Citirano u knjizi En Daglas Vud, "'Skribomanke' i Fani Fern: Zašto žene pišu?” American Quarterly 23 (Spring 1971): 3-24.
¹² Elizabet Robins, Ženska tajna, WSPU pamphlet u zbirci Londonskog muzeja, str. 6. Džejn Markus priprema opsežnu studiju o Elizabet Robins.
¹³ Ilejn Šovolter, Njihova književnost: britanske spisateljke od Bronteove do Lesingove (Prinston, N. J.: Princeton University Press, 1977).