Hadžem Hajdarević: Gdje voda izvire
| Najbolje je živjeti u brdima Najbolje je živjeti u visokim brdima i ponekad u grad snositi svježi zrak i zdravlje... Pričao bih ti kako se u brdima djetinje raduju konji i psi pjevaju pjesme do neba. Drveće po svu noć hoda s istočnih brda do naših sjevernih dolina. U ranom jutru gledamo kako u ogradu ulaze srne i zečevi i kako me ljupko pozdravljaju kao svoje ostarjelo božanstvo poslano na službu u visoka brda... Konji bi progovorili kad bi imali kome šta reći, i vode bi odustale od korita kad bi jednom prestale tražiti zatureno srce svijeta... Sve bi bilo drukčije kad bi i ti jedne večeri pristala živjeti tamo gdje prestaje jezik sjećanja i svaka postavljena zagonetka najprije postaje djelo... Tad bi ti meni čitala s lica da treba napustiti sve što nas u bolesnim gradskim tvrđavama lažno vezuje za tlo... Kasna jesen Dugo nisam, s prozora, gledao kišu Kako nemilosno natapa vrt, i probuđena Sjećanja, pitanja, kako sve razvlači U pihtijasto tijesto u kojem krotka zebnja Pušta nevidne, lakome žile... Jedino smo u jeseni kadri melanholiju Uskladiti s vanjskim svijetom I posegnuti za maglama kao za kvascem Za nova lirska iskustva. U jesen tijelo oćuti opalost i gnjilost svoju Pa u pokrenute riječi nadođe vlaga Dok duša kao nadničarka odlazi U daleka zapuštena polja – da se vrati Golija i samija od krošanja pred zimu. Tek u poznijoj jeseni postajemo svjesni Da proljeće što ga čekamo drugima će stići Da nama jedino ostaje njegova slika ušuškana U nepromočivoj kabanici, ostaje nam Dirljivi nauk kako sve sjenke zemaljske Daruje ravnodušno nebo i svaki svjetlac Biva varljiviji negoli lisičji rep... 6./7. XII. 2005. Treći brat Moja braća nisu pisali pjesme. Pili su vino, ljubili lijepe žene i pjevali... Njihova pjesma još u hiljade svilenih rubaca leti nad usamljenim brdima u zavičaju. Kad bih došao u njihov dom bio sam siguran da je sve na svome mjestu i da se trećem očevu sinu neće dogoditi ništa. U Očevoj Kući očekivao sam da pod snažnim udarima vjetra jelovi se krov razmahne u krila pa odnese me do kraja svijeta. I tad bi me braća moja izbavila... Moja dva brata bili su toliko dobri prema meni da nikad nisu pomislili kako se trećem očevu sinu prohtjelo malo vječnosti, pa zato piše pjesme... Povratnici Vratili smo se... Ali, grad je već podigao visoke utvrde i teškim bravama opremio kapije. Sad s njegovih zidina i oholih visina zavičajni đavoli plaze ugojene jezike i pljuckaju na riječi molbenice kao razvojačeni branioci na ispražnjene metke i čahure. Dugo su naša ustreptala srca oblijetala oko podignutih spomenika, čiji su graditelji do jučer nam dolazili kao dobrodošla povratnička izvidnica. Čučnuli smo da protepamo mladim cvjetovima, a oni su se gorkim mirisima sručili u naša zbunjena lica, pa zatvorili latice i listove kao gospođe prozorska okna pred onima što plaču prije no se sretnu. Jedino se još možemo vratiti kroz jošte neobraslu pukotinu u sjećanju, kroz koju, kao bolnički želatin, otiču nervi za konačnim zavičajnim rajem. Zna li iko zašto je cijeli grad osvanuo u lažnim zavjesama, kao oslobodioci njegovi u sponzoriranim zavojima? Silazak u podrum Najbolje ja znam ko je taj čovjek [to, nesiguran kao svijeća, slazi U podrum među zapuštene stvari Samo je meni jasno zašto mu je korak Neodlučan, klecav, i zbog čega nadošlim Strahom nadima pluća, zašto dim nesnosno istružuje oči. On dolje samog sebe sačekuje I vreba. Istrgnut će sebi svijeću iz ruke Kad memljivi zidovi prema njemu krenu Sve stvari u podrumu, istom, postaju bića I opkolit će ga sa svih strana... A on će, ne znajući kamo je, pošao nasloniti glavu na plamičak što ga s nebesima veže Posljednje jutro Ponekad pomislim kako li će izgledati To posljednje jutro moga života. Ustat ću, kao i obično, i nekako odnijeti Umorno tijelo do toaleta. Možda neću Ni pogledati u ogledalo... Potom ću Zahvalit se Bogu na još jednom darovanu Danu, i sjesti da popijem jutarnju kahvu. Svi ćemo biti doma. Svi ćemo istom Nekamo žuriti – svako za svojim neodložnim Poslom zemaljskim... Manje je važno Hoće li tog jutra grijati rujansko sunce Ili će razjareni ožujski vjetri hladnom Kišom lupkati o prozor... Ja ću mirno Ispijati kahvu, blaženo sretan što nije mi Dano znati je li to moje posljednje jutro. A možda se tog jutra i ne dignem iz postelje? Možda ću zauvijek ostati u nekom svome Dubokom snu, pa će neko drugi polahko dizati S kreveta napušteno tijelo – dok će duša sama Otići u toalet, još jednom snažno povući vodu I, slušajući grgolj, zastati pred ogledalom Kao jasnom granicom za sve što nepovratno Ostaje iza njezina neizvjesnog puta za Raj... 21./22. XI. 2006. Oklijevanje Poviše moga spaljenog doma sastaju se mrtvi pjesnici. Jedni drugima čitaju pjesme. Svaki stih je roj kukaca u zraku. Njihove duge kose prekrivaju zavičajne bregove... U svakoj trešnjinoj krošnji zanosno kuca po jedno pjesnikovo srce. Sad oni svojim lakomim prstima i dugim jezicima drukčije prepoznaju okus tvarî i tajna trenja između njih. Znam da bi istom nestali s bregova i grana kad bih odlučnije krenuo nanovo graditi svoj spaljeni dom. Čitanje poezije Nikad nisam uspio da lijepo pročitam svoje pjesme... Ali tog dana, dok je ona stajala blizu, čitao sam kao da je jezik stekao krila i kao da svaku izgovorenu riječ mašnicom Općeg Usuda vežem... Ona je sve vrijeme slala SMS mužu, ljubavniku, ili nekom dalekom sjećanju, možda crnim vrazima što su, noć prije, oštrili rogove u postelji dok su je dijelili s njom. Nasmijala se poslije, ljupko, i dugo gledala u me – kao da sam istom rasplinuo se u zvuk nestajućih riječi pa me sad, nevidljiva posve, u titrajućem zraku što ga ispuštaju uredno složene knjige, uzalud prepoznaje i sluša? Uvod u patriotizam Faizu Softiću Zemlje su slobodne, države su kafezi I od nas najviše zavisi u koju zastavu Uviti svoje krhko tijelo. U zemljama izlaze sunca i djevojke Pjesmom prepasuju visoka brda. U državama su ministri, vojnici I dugi redovi za štambilj i kruh. A domovina? Gdje bude domovina U časima kad srce zavede čula Na dugi i neizvjesni put? Možda je domovina uravnoteženi Razmak između onog što volimo Kao zemlju i onog što trpimo kao državu. Možda su to očekujući časi u kojima U oku drugoga ili u zrcalu, svejedno, Prepoznajemo šta jest svetost rodnoga Doma i od kojih tački – poput pjegica Na bolesnom herojskom tkivu – Razlijeva se domovinska slava? Bijelo Polje, 4. septembar 2006. Dijaspora Odavno svoju rodbinu posjećujem jedino u snu. Tad su mi svi jednako živi i mrtvi, jednako lijepi i udaljeni za onoliko dokle dopire kucanje uzbuđena srca. Ništa više među nama nije uzmućeno tajnama, niti je zauvijek jasno. Kuće roditeljske šire se u palače, ili ih u daleka brda uznose krilati jeleni. U naše ih sne, nerazrušene i nesagorene, donose osmijesi djevojčicaâ čije su usne nadojene divljim trešnjama. Svaki je dan praznik pa se i vatre zapovjednice marljivo raspoređuju po četinarskim brdima. U zraku i vodi ćutim kolebljive stope rodbine i rođačke sve dublje tragove. Svakog se jutra njihov dah u grudicama ljubičasta praha nakuplja po posteljini. Brač, juli 2008. On, ona Žena priprema svoje tijelo za spavanje I u krevet liježe kao u darovanu blagdanju Korpicu, dok njen muškarac panično skuplja Rasute dijelove duše, pa na jastuk bijesno Spušta glavu kao na nemilosni žrtveni panj Žena zna da soba postaje svemirska lađa Da sve je bliža zvijezdama i sebi, ali on nikako Da održi pravac u kojemu bi plovila čula I nikako s glave da zguli smiješnu gusarsku traku Šetnja niz rijeku Spuštam se niz obalu, i kao da s rijekom Koračam ruku pod ruku Jutro je, teške krošnje bljeskaju u vodi Proplankom jure plamenogrivi konji – Kao je devetnaesti vijek! – Pište Vozovi prema jugu, vozovi prema sjeveru Ali, nas se ne tiču galopi u prazno, ni zbijena Iskustva od kojih strepe horizonti, ni oni Koji su odlučili danas nekamo stići. Ne zamara nas prznica vjetar što prema Nadutoj zemlji svija vrbove i johove grane Rijeka je hodočasnica, i ja sam, u ovom Jutru, smjerni hodočasnik ka svome Jeruzalemu, ka svojoj svjetlovitoj Mekki Ništa ne nosim do poneki val sjećanja Na djetinjstvo, kad sam od svake obale Tražio samo ono što je najbolje Još ne znadoh da mnoge pojave i stvari Imaju oblik i zvuk samo da bi se [to lukavije ukrile pred nama Zato će ovaj trenutak mimoići vječnost Kao što će sve nas miomići sunce [to netom dodiruje stjenovita brda I draška razigrane riječne talase Iz dubina vode kao da čujem glasove... Odasvud trepere akustička zrcala neba – Ne umijemo živjeti ni u porazima Ni u pobjedama, živimo u sunovratnom Treperenju praznomâ unutar povijesti Dok nadmena tijela vučemo kao prtljag Neznanim dalekim ušćima Brač, juli 2008. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||