Ekofeminizam je teorija koja se razvila iz različitih oblasti feminističke analize i aktivizma: pokreta za mir, radničkog pokreta, brige o zdravlju žena, antinuklearnih, ekoloških i pokreta za zaštitu životinja. Oslanja se na postignuća ekologije, feminizma i socijalizma, a osnovna premisa na kojoj počiva je sljedeća: ideologija koja autorizuje opresiju – koja se bazira na rasi, klasi, rodu, seksualnosti, fizičkim sposobnostima, određenim vrstama – je ideologija koja podstiče i opresiju nad prirodom. Ekofeminizam podstiče okončanje opresija i tvrdi kako nijedan pokušaj da se okonča opresija nad ženama (ili bilo kojom drugom grupom koja trpi opresiju) neće biti uspješan bez pokušaja da se oslobodi priroda. Njegova teorijska osnova počiva na osjećaju sopstva koje najčešće izražavaju žene i razne druge nedominantne grupe – sopstvo koje je povezano sa svim životom na zemlji.¹
Socijalisti, borci za zaštitu prava životinja, ekolozi i feministkinje, u analizi opresije prave razliku između privilegovanih grupa i onih koje trpe opresiju. Privilegovani su ljudi, oni koji pripadaju višoj ili srednjoj klasi, tehnološki i industrijski "razvijeni", muškarci, a oni koji trpe opresiju su siromašni ili pripadaju radničkoj klasi – životinje, "nerazvijena" priroda i, u skladu s tim, žene. Ekofeminizam opisuje okvir koji autorizuje ove oblike opresije kao patrijarhat, a patrijarhat je ideologija čija je fundamentalna distinkcija sopstvo/drugo bazirana na osjećaju sopstva koje je zasebno, atomističko.
Kao što čitamo u studijama Nensi Čodorov i Kerol Giligen, osjećaj sopstva kao zasebnog češći je kod muškaraca, dok je kod žena uobičajeniji osjećaj sopstva usmjeren ka međupovezivanju.² Ove koncepcije sopstva takođe predstavljaju osnovu za dva različita etička sistema: zasebno sopstvo često djeluje na bazi etičkog prava ili pravde, dok sopstvo koje teži međupovezivanju do svojih moralnih odluka dolazi na osnovu etike odgovornosti ili brige. Da li su ove samokoncepcije i povezani etički sistemi urođeni ili stečeni, nije sigurno. Giligenova je primjetila da dok oba pola imaju sposobnost pristupa različitim vrstama moralnog prosuđivanja, fenomen "fokusa" je rodno zasnovan: drugim riječima, muškarci se fokusiraju na prava, žene na odgovornosti. Sigurno je da nemogućnost da se prepoznaju veze može dovesti do nasilja i zaseban osjećaj sopstva je, sasvim sigurno, u korijenu sadašnje ekološke krize (da ne pominjemo da je glavni uzrok sveukupne opresije koja se bazira na razlici).³
Već je dobro poznato da desno-zasnovana etika (koja je najkarakterističnija za muškarce u okviru dominantne kulture, iako i žene mogu dijeliti ovo viđenje) proizilazi iz osjećaja sopstva kao odvojenog, koje postoji u okviru društva pojedinaca koji se jedan od drugog moraju zaštiti u nadmetanju za sredstva kojih nema dovoljno. Suprotno tome, Giligenova opisuje pristup koji je uobičajeniji za žene, u kojem "moralni problem nastaje iz protivrječne odgovornosti prije nego iz nadmetanja za prava i zahtjeve za svoje razrješenje, način razmišljanja koji je kontekstualan i narativ prije nego kakav formalni i apstraktni oblik. Ova koncepcija moralnosti koja je povezana s aktivnošću zaštite centrira moralni razvoj oko razumijevanja odgovornosti i odnosa, kao što koncept moralnosti kao pravednosti povezuje moralni razvoj sa razumijevanjem prava i pravila".⁴ Na sličan način tekst Karen Voren pod naslovom "Ka ekofeminističkoj etici", opisuje osam graničnih uslova feminističke etike; odnosno, uslova u okvirima kojih etičko donošenje odluka može biti viđeno kao feminističko. Ovi uslovi uključuju koherentnost u okviru datog istorijskog i konceptualnog okvira, razumijevanje feminizma u njegovoj težnji da okonča sve opresivne sisteme, pluralističku strukturu i inkluzivan i kontekstualni okvir koji vrjednuje i ističe ljudska bića kroz odnose, negira apstraktni individualizam i obezbjeđuje upute za djelovanje.⁵ Analize Giligenove i Vorenove ukazuju da ekofeminizam, koji potvrđuje fundamentalnu međupovezanost čitavog života, nudi prikladnu osnovu za ekološku etičku teoriju za žene i muškarce koji ne djeluju u skladu sa podjelom sopstvo/drugo.
Ukratko, ova psihološka ali i politička konstrukcija sopstva i pridružen etički sistem objašnjavaju zašto ekofeministkinje ne dobijaju odgovore na pitanja koja postavljaju u drugim granama pokreta za zaštitu životne sredine. Iako bi se pojedinci mogli složiti sa socijalnim ekolozima, na primjer, da je osnovni uzrok za svu opresiju hijerarhija, ekofeministkinje su sklonije da vjeruju da hijerarhija nastaje kao rezultat opozicije sopstvo/drugo.
Njihov međusobno povezan osjećaj sopstva zahtijeva od nas da stvorimo teoriju koja će obezbijediti što potpuniju inkluzivnu i globalnu analizu opresije. Da bi do toga došlo, teoretičarke se moraju susretati s aktivistima kako bi razmijenile informacije i stvorile političku strategiju; bilo bi idealno kada bi teoretičarke bile aktivistkinje, i na taj način određivale cilj ekofeminističkog praksisa. Do susreta teoretičarki i aktivistkinja koje su zabrinute za sudbinu žena i zemlje došlo je 1991. godine (9 - 12. novembar), na Svjetskom ženskom kongresu za zdravu planetu. U Majamiju, na Floridi, okupilo se preko hiljadu žena iz čitavog svijeta koje su svoju pažnju usmjerile ka stvaranju agende koju je trebalo predstaviti na Konferenciji o zaštiti prirodnog okruženja i razvoja u Ujedinjenim nacijama 1992. godine. Tokom konferencije iznova su se postavljala pitanja koja su značajna za ekofeminizam. Ova pitanja odnose se na populaciju, globalnu ekonomiju, dugove Trećeg svijeta, ideologiju razvoja, uništenje prirodnog okruženja, glad u svijetu, reproduktivni izbor, beskućnike, militarizam i političke strategije za stvaranje globalne promjene.
Poruke uvaženih govornica bile su slične: zemlja je na prekretnici, uticaj žena je presudan. "Samo od sebe ništa se neće promijeniti", rekla je učesnicima Vangari Matai. "Žene moraju uzrokovati dešavanja". "Sve zavisi od nas", rekla je Vanada Šiva, "a ne od državnog vrha u Riu". Merilin Voring, jedna od učesnica u radionici o globalnoj ekonomiji, bila je najrječitija. "Vi ovdje potpisujete", rekla je, "ako vam je zaista do ove zemlje stalo, produženje njenog životnog vijeka. Najviše vrijedi kada ste, nakon što vas pokrenu osjećanja, spremne da uradite što god je potrebno. Sjetite se kako su emocije ono što vrednujemo. Uzrokovanju globalne promjene ne možete da se posvetite samo u slobodno vrijeme. U pitanju je promjena koju svi mi moramo odživjeti".
Godine 1983. pojavila se prva zbirka eseja o ekofeminizmu, Povratiti zemlju: Žene govore za život na zemlji, koju su priredile Leoni Kaldekot i Stefani Leland, a koju je objavila izdavačka kuća Women's Press iz Londona. U ovoj zbirci eseja Džanestra King je po prvi put definisala "ekofeministički imperativ", dok se u poglavljima koja slijede ekofeminizam opisuje kao teorija i praksa čije različite manifestacije uključuju antinuklearni aktivizam, međunarodni pokret za zdravlje žena, žene i pravo na zemlju, žene i glas u svijetu. U ovu zbirku uključen je i dokumenat The Unity Statement of the Women's Pentagon Action, SAD, koji su usvojile prve organizatorke najvećeg sveženskoga protesta od 1968. godine.⁶ Vangari Matai je opisala rad žena u Keniji čija je borba protiv krčenja šuma intimno povezana sa njihovim sopstvenim preživljavanjem; Anita Anand je opisala Čipko pokret u Indiji. Od prve zbirke o ekofeminizmu pokret je bio usmjeren ka pitanjima koja su od globalnog značaja.
Nakon knjige Kaldekotove i Lelandove, objavljena je knjiga Džudit Plant pod naslovom Zacjeljivanje rana: Zavijet ekofeminizma (New Society, 1989); potom knjiga Ajrin Dajmond i Glorije Orenstajn Ponovno tkanje svijeta: Pojava ekofeminizma (Sierra Club Books, 1990). Zbirka Plantove fokusira se na četiri aspekta ekofeminizma: teoriju, politiku, duhovnost i društvo. Teme u zbirci Dajmondove i Orenstajnove spadaju u kategorije istorije/misterije, politike/etike i političkog aktivizma. Ekofeministička etika u odnosu prema životinjama je ili marginalizovana ili sasvim zapostavljena u obje knjige. Ipak, tom pitanju posvećeno je više pažnje u knjizi Andree Kolard i Džojs Kontruči pod naslovom Silovanje divljine: Muško nasilje nad životinjama i zemljom (1989), kao i pitanju odnosa između opresije nad ženama i životinjama koje se razvija u knjizi Kerol Adams pod naslovom Seksualna politika mesa: feminističko-vegetarijanska kritička teorija. Konačno, treba pomenuti i proljećno izdanje časopisa Hypatia: A Journal of Feminist Philosophy koji je posvećen "ekološkom feminizmu", i u koji su uključeni eseji o odnosu između ekofeminizma i oslobođenja životinja, duboke ekologije, književne prakse, zaštite životne sredine, sopstva i prirode.
Ostali tekstovi posvećeni su isključivo ekofeminizmu, ženama Trećeg svijeta, međunarodnom "razvoju". Među njima su i sljedeće knjige: Razvoj, kriza i alternativne vizije: Perspektive žena Trećeg svijeta, Gite Sen i Karen Grun (Monthly Review Press, 1987); knjiga Vandane Šive, Preživjeti: Žene, ekologija, razvoj (Zed Books, 1988). Pojedine izdavačke kuće kao što je Zed Books i Westview, uz još neke kakva je ISIS International, posvetile su veliku energiju objavljivanju knjiga o ženama u razvoju, što je tema koja je integralna za ekofeminizam.⁷
Ekofeministkinje su opisale određen broj veza koje postoje između opresije nad ženama i nad prirodom i te veze nam značajno pomažu da razumijemo zašto je zaštita prirodnog okruženja feminističko pitanje i, obratno, zašto se feminističkim pitanjima možemo baviti u kontekstu oblasti koja se odnosi na prirodno okruženje. Na primjer, način na koju su žene i priroda istorijski konceptualizovani u zapadnoj intelektualnoj tradiciji rezultirao je obezvrijeđivanjem svega što je povezano sa ženama, emocijom, životinjama, prirodom i tijelom, dok je, u isto vrijeme, afirmisana vrijednost onih stvari koje se dovode u vezu sa muškarcima, razumom, kulturom i umom. Jedan od zadataka ekofeministkinja je da izlože ove dualizme i načine na koje je feminizovanje prirode i naturalizovanje ili animalizovanje žena poslužilo kao opravdanje za dominaciju nad ženama, životinjama i zemljom.
Druga veza između feminizma, zaštite životinja i prirodnog okruženja stvorena je dokumentovanjem efekata zagađenja i degradacije života žena i životinja. Mnogi pisci primjećuju da toksični pesticidi, hemijski otpad, kisela kiša, radijacija i drugi zagađivači, ostavljaju trag, prije svega, na zdravlje žena, njihov reproduktivni sistem i djecu.⁸ Opasne hemikalije često se prvo testiraju na laboratorijskim životinjama kako bi se utvrdio nivo toksičnosti; ova praksa, uz enormne troškove koje podrazumijeva, pravi je pokazatelj povezanosti degradacije prirodnog okruženja i opresije nad životinjama (specizam). Rasizam i klasizam koji su inherentni razvojnim strategijama Prvog svijeta, stvoreni na jednoj etici za ekonomsku produkciju kod "kuće", a na drugoj za Treći svijet, rezultirali su silnim teškoćama za žene koje su najčešće glavne obezbjeđivačice hrane, goriva i vode u zemljama u razvoju.⁹ Dokumentujući nizak kvalitet života žena, djece, stanovnika Trećeg svijeta, životinja i prirodnog okruženja, ekofeministkinje su ostvarile mogućnost da demonstriraju kako su seksizam, rasizam, specizam i naturizam (opresija nad prirodom) sistemi opresije koji se međusobno pojačavaju. Umjesto da predstavlja pokret koji se bavi "pojedinačnim pitanjem", ekofeminizam počiva na osnovi prema kojoj do oslobođenja grupa koje trpe opresiju mora doći simultano. Iz ovog razloga smatram da su strategije građenja koalicija ključne za naš uspijeh. Jer, ako je jedna stvar sigurna, to je činjenica da žene same ne mogu "spasiti zemlju" – u tom poslu potrebna im je pomoć muškaraca.
Ukoliko se zapitamo šta je to što je do sada sprječavalo ekofeministkinje da se sasvim udruže sa zaštitnicima prirodnog okruženja, odgovor će glasiti: strah od ekološkog "kipućeg lonca". Nebrojeno puta desilo se da žene koje se udruže sa progresivnim pokretima bivaju ućutkane ili svedene na tradicionalno sporedne feminine uloge – kako je primijetila jedna od osnivačica Feministkinja za prava životinja, Marti Kil. Pokret koji prepoznaje nastojanja žena – ili bilo koje druge potčinjene grupe – kao nešto "posebno" što treba "integrisati", ne može pružiti nadu da će naša energija na pravi način biti iskorištena ili naše potrebe na pravi način shvaćene. Dok njihova analiza ne uzme u obzir sve oblike opresije, stvaranje koalicija između environmentalista i socijalnih aktivista može predstavljati najbolji način da se obezbijedi potpuno predstavljanje ali i da se ispoštuje različitost.
U okviru ekofeminizma, moramo se osvrnuti i na pitanje životinja. U ponovnom razmišljanju o ekofeminističkoj politici, Dženet Bil ocjenjuje da dok ekofeministkinje slave pluralitet glasova i tačke gledišta u formalnom predstavljanju teorije (zbirke tekstova različitih autora prije nego tekstovi pojedinačnog autora) i kroz glasove samih teoretičara, ekofeminizam ostaje "samokontradiktoran": "Ekofeministkinje koje su potvrdile postojanje ozbiljnih kontradikcija", piše Bilova, "sklone su da se ponose kontradiktornostima u svojim djelima kao zdravom znaku 'diverziteta' – po svoj prilici u suprotnosti sa 'dogmatskim', prilično konzistentnim i, kako se čini, 'muškim' ili 'maskulinim' teorijama".10 Ona gubi povjerenje u ekofeminizam koji se bazira na onome što smatra da su njegove teorijske nekonzistentnosti. U odnosu prema vegetarijanizmu, ona je u pravu: u tri antologije koje su objavljene u ovo vrijeme, ekofeminizam nije uspio da locira životinje kao centralne za bilo koju diskusiju o etici koja uključuje žene i prirodu.11 Neke teoretičarke poput Marti Kil i Kerol Adams, uvele su ovo pitanje kao pitanje potpune važnosti, dok su ga druge u potpunosti odbacile.

(1993)

Prevela s engleskog: A. Nikčević Batrićević

_________
¹ Citirajući studiju Roberta Kola iz 1977. godine pod naslovom Eskimi, Čikanosi, Indijanci i tekst Džona Lengstona Gvaltnija pod naslovom "Sudbina: Autoportret crne Amerike" iz 1980. godine, Džoan Tronto sugeriše da je "vjerovatnije da će na moralne stavove članova manjinskih grupa u Sjedinjenim Državama prije uticati etika zaštite nego etika pravde". Pogledati u tekstu "Od rodne razlike do teorije zaštite", u časopisu Signs 12 (1987): 650.
² Pogledati kod Nensi Čodorov u Reporodukciji materinstva: Psihoanaliza i sociologija roda (Berkeley: University of California Press, 1978); Kerol Giligen, Drugačijim glasom: psihološka teorija i ženski razvoj (Cambridge: Harvard University Press, 1982); Kerol Giligen, Dženi Vord, Džil MekLin Tejlor i Beti Bardidž, ur., Mapiranje moralnog domena (Cambridge: Harvard University Press, 1988; i Šejla Benhabib, "Generalizovano drugo, konkretno drugo: Kolberg-Giligen kontroverza i feministička teorija", u Feminizmu kao kritici: O politici roda, urednica Šejle Benhabib i Drusile Kornel (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1987), str. 77-95. Predmet debate bila je teorija moralnog razvoja Kerol Giligen; pogledati u "O Drugačijem glasu: Interdisciplinarni forum", Signs 11 (1986): 304-33.
³ "Iako izdvajanje konotira nepristrasnost koja nagovještava pravednost u prosuđivanju, sposobnost da u odnosu prema samome sebi i prema drugome uspostavimo distancu i da ujednačimo konfliktne zahtjeve, ono takođe konotira odsustvo povezanosti i ima potencijal da stvori uslove za nehat ili narušavanje, za nasilje prema drugima ili prema sebi". Pogledati kod Giligenove et al., u Mapiranju moralnog domena, xxviii.
⁴ Pogledati u Drugačijim glasom, 19.
⁵ Karen Voren, "Ka ekofeminističkoj etici", Studies in the Humanities 15 (1988): 140-56.
⁶ Tokom dva dana u novembru 1980. i 1981. godine, žene su se okupile oko Pentagona kako bi protestovale protiv militarističkog, ekonomskog i seksualnog nasilja koje je svakodnevno prisutno u životu žena.
⁷ Impresivna lista naslova koje je objavila izdavačka kuća Zed Books uključuje, između ostalog, sljedeće: Bina Agarval, Strukture patrijarhata: Država, društvo i domaćinstvo (1989); Kumari Džajavardena, Feminizam i nacionalizam u Trećem svijetu (1986); Marija Mies, Patrijarhat i akumulacija na svjetskoj razini: Žene u međunarodnoj podjeli rada (1986); Miranda Dejvis, ur., Treći svijet, drugi pol, dva toma (1983); Hika Pietila i Žan Vikers, Da se čuje ženski glas: Uloga Ujedinjenih nacija (1990). Uz to, ova izdavačka kuća objavljuje tekstove koji se bave ženama, ekonomijom i zemljom. ISIS International je međunarodna ženska nevladina organizacija koja promoviše umrežavanje, komunikaciju i kooperaciju među ženama i grupama koje su usmjerene na osnaživanje žena. Objavljuje razne periodične publikacije kao što su Women in Action, Women's Health Journal i distribuira informacione pakete o ekofeminizmu, kao što su Women's Action for the Environment.
⁸ Pogledati u tekstu Karen Voren, "Feminizam i prirodno okruženje: Osvrt na problematiku", APA Newsletter on Feminism and Philosophy 90 (Fall 1991): 108-16.
⁹ Pogledati u tekstu Petre Keli, "Žene i globalna zelena politika: Poziv na stvaranje nove političke partije u Sjedinjenim Državama", Women of Power 20 (Spring 1991): 24-25; Lojd Timberlejk i Lora Tomas, Kada se slomi grana... Naša djeca, naše prirodno okruženje (London: Earthscan Publications, 1990).
¹⁰ Pogledati kod Bele Abcug, "Žene i sudbina zemlje: Svjetski ženski kongres za zdraviju planetu", Women of Power 20 (Spring 1991): 26-30; Mais, Patrijarhat i akumulacija; Vandana Šiva, Preživjeti: žene, ekologija i razvoj (London: Zed Books, 1988).
¹¹ Pogledati kod Dženet Bil u knjizi Ponovno promišljanje o ekofeminističkoj politici (Boston: South End Press, 1991), 3.