Annus Mirabilis
Hiljadu devet stotina šezdeset
I treće spolno općenje započe
(Prilično kasno to za mene bješe)
Prije Bitlsa, njine prve ploče,
S Č eterli* zabrana jošte ne skide se.
A prije toga postojala jeste
Jedna vrsta pogađanja samo,
Ono kad oko burme se svađamo,
I počelo je nakon šesnaeste
Sa – potom na sve proširenim – sramom.
Onda odjednom svađe skoro nema:
Osjećati je svatko isto znao,
I svačiji je život postajao
Jedno briljantno lomljenje bedema,
Neizgubivo posve si igrao.
Pa bolji no devet stotina šezdeset
I treće život nikad ne započe
(Prilično kasno to za mene bješe)
Prije Bitlsa, njine prve ploče,
S Četerli zabrana jošte ne skide se.
------------------
*Riječ je o Lorensovom romanu Ljubavnik ledi Č eterli.
(1967)
Aubade
Radim vazdan, noću se na pol nalijem pićem.
Budan u četiri, zurim bešumnom tamom.
S vremenom, svjetliji rubovi zavjese biće.
Dotad, vidim to što stvarno svagda je tamo:
Smrt neumornu, cio jedan dan bližu sada,
Koja onemogući sve misli osim kada
I gdje ću i kako ću da umrem i ja.
Jalovo ispitivanje: ali strah ovaj
Od mrenja, i smrti, s nova
Narhupi da me zgrabi i grozom vija.
Duh se prazni od bljeska. Ne s grižnjom – dobro što je
Neučinjeno, uskraćena ljubav, silno traćenje
Vremena – ni jadno, jer nad pogrešne svoje
Početke može toliko dugo da se penje
Jedini život, a možda nikad se i ne vine;
Nego zbog totalne, i zauvijek, praznine,
Sigurnog gašenja u koje će da se prispije,
I gdje ćemo se izgubiti zastalno. Niti
Ovdje, nit igdje biti,
I to uskoro; ništa groznije, ni istinskije.
To je poseban način da se bude uplašen,
Opsjenom neodgonjiv. Nekad kušahu religije
Taj golemi, muzički brokat, moljcima izrovašen,
Stvoren da se pravimo da nikad se ne mrije,
Ta stvar varljiva kaže: razuman stvor šta ima
Plašit se nečeg što neće da ćuti, i ne poima
Da baš tog se plašimo – vida ni zvuka ne bude,
Dodira ni okusa ni mirisa, ničeg čim bi mislio,
Ničeg da voliš i uza šta bi bio
Vezan, anestetik iz kojega se ne bude.
I tako stoji to na rubu vida, manja,
Zamagljena mrlja, i neprestana studen
Što svaku pobudu uspori do kolebanja.
Većina stvari možda se nikad ne zbude:
Ova hoće, i svijest o njoj izleti bijesno
Kao u peći usijan strah kad se obresmo
Bez ljudi ili pića. Hrabrost nimalo ne koristi.
Ona je neplašenje drugih. Biti neustrašen –
Time od groba nisi spašen.
I kad cviliš i kad mu se opireš – kraj je isti.
Svjetlost polako jača da soba oblik dobije,
Ukazuje se jasno ko garderoba, stvar znana,
Uvijek smo je znali, od nje nam pobjeći nije,
Ali ni prihvatit. Ići moraće jedna strana.
Dok telefoni se grče, pripravni sred ureda
Zaključanih da zvone, i svijet se jedan
Budi nehatan zamršen iznajmljen.U svanuće
Nebo je, bez sunca, kao glina bijelo.
Radit se mora, zacijelo.
Poštari, kao ljekari, ići od kuće do kuće.
(1977)
Prijevod: Marko Vešović – Omer Hadžiselimović: Naslijeđe
|
