Fatos Arapi: Zamračenje sna
| 88. DANI TIRANE Ti za sobom zatvarala si vrata i polaziš u sredini puta sretneš dan koji te pita zbunjen Kuda da idemo? Nadu hrane sa nadom potom nadu ubijaju nadom Samo ogledalca mijenjaju se, njihova savršena teknologija lica su ista. Ne ti- tvoja sjena topi se u čaši sa vodom sunce i komad aspirina imaš jake bolove glave. Znam-opruga mog srca jeste prašnjav kada će ona doći svojim dahom da duva, da očisti da osjeti zvučni hod vremena. Na nebu Tirane, jedan plameni prsten leti od jednog do drugog oka traži prst nevjeste. Kuca pupoljak ljiljana dok cvjeta i maj hodaše ispred mene. Uostalom, bože, još uvijek smo ljudi uvažavamo lastavice i smrt. 89. DOBAR DAN SAMOĆO MOJA Otvorio sam vrata, ulazio sam u "Bar Tirana". Kod stakljenog kuta- samoća. Vidješe me i pomjerila se… Dobar dan, moj dobri čas! Dobar dan, moje vjerno čekanje! Za nas dvoje isplati se jedna kafa Danas da… Dolazeći ovdje gazih Po ruševinama užasa. Uzašavaše me i oktkinuti cvjetovi… Zbog čega ih otkinu? -pitam sam - Idu prema ljubavima- govoriše mi jedna duša tu blizu. - Ovakve su ljubavi - kazao je on,- postaju ljepše sa bjelim ružama u rukama. Da ne bi gazili nad drugima, ruševinama duši, - ja hodah unutar samog sebe. Tamo, jedna mala nada, ljuta, uvrijeđena Srušila je oči i trepavice na zemlju: -Ni ti nisi mi dao ruku da se dignem, toliko mnogo sam se nadala… Nada? Sama nada nadala se u meni?! Sada više nemam snage Niti da se užasavam… Sinoć Veliki Recensor, vječni Inkvizitor u snu recensirao je moj lijepi san. Od Kumove Slame sekao sam dvije trake da bi vezivala prekinuti tulipan na ruku ljubavi. Ćuti,-šaputiše hladno samoća ti mnogo pričaš govoriš… Vidiš one ljutite podmukle oči, koji nas prate? Navikao sam sa njima I znam da umjesto tulipana oni će posaditi klovnove… Živim van ove minute i od tamo vidim kukavice kako masakriraju snove dok spavaju… Od predmeta samoće ja sam A ti od mog užasa postaješ samoćo moja Mojim pegasima ne raste svaki dan po jedno krilo ispod pazuha. Ali ja znam: ima samo jedan grob za tiranine - sloboda! 90. U TIRANI IMA SAMO TIRANINA U Tirani ima samo tiranina, u Tirani. U Tirani ubijaju te svi jedna šetnja sa sobom ubija te. Ne dozivaj sjećanje u Tirani., strašno je nemilosrdna. -Ubija te. Ne smej vidjeti u oči slobodu u Tirani sunce oka gasi se, drobi se, nestaje- Ti, ravnopravan sa slobodom? -Ne vjeruj! Sloboda te ubija. Hipokritna nada duguljasto-oko Tirane: Ti mrtav- a ona sa svojim ustima daje ti disati Oživljava te ponovno tebe da ubija Jeste drugi, druga tuga oktobra u Tirani Dolazi bježeći- ubija te. Kao glavni anđeo, sumorni Suveren, njegov pakao volim Tiranu jer te ubija. 91. JEDAN ZVUK KIŠE IZGUBIO MI SE NA PUTU Jedan zvuk kiše izgubio mi se na putu skače i nestaje jedan zvuk kiše. Krhka arhitektura smrzavica stara Cvrkuće kap u zraku.Tamo od voda i glasova-tvoje priviđenje zaboravljena moja. Rano koja spava. Zvučna bol. Vječita i bezvremena. Stari su semafori Tirane ne rade. A ja strašim sam sebe: kako mi bježe udaljavaju mi se ovako ruke doviđenja. Opasan predosjećaj ovaj zvuk kiše doziva me tamo. gdje Tirana ne poznaje nijedno pravilo i u njegovom bezakonskom hodu sunce umire po kiši. 92. LJUBAV NA NAČIN TIRANE Ja, drugi, ja gazi po oktobru nad tugama Tirane i osjećam po mojoj krvi svjetla njezine čežnje. Ulazim u životu kiša i grmljavina munja i po snu jesam ona pružena ruka nad strastvenim provokativnim dojkama Tirane Otvorenu mušku shaku, gdje su mi uklesane crtice i znakovi sudbine prelazim je preko zodijaka njezina stomaka što mi se daje ukrivljeno u zadovoljstvu jedne punačke zhene. Vi… Vi gazite po glasovima hladnog, bezdušnog listopada, kao jedan samozaborav vi ste mrke, daleke vrane umiljate. Crnomanjaste ljubavi izašlih iz kratkih, ali lijepih snova zore, ono prisliškujuće, vjerno i nevjerno srce da li je ikada vama rekla Tirana: -Volim te… Zar je ona toliko glupa! 93. STVORILA SE LJUBAV Ja ulazih u stari san. Kod praga našao sam baku sa kopljima i zracima među ruke: veliki jelen bješe tamo rogovi nabijeni na mjesec od svjetla postao petao nad granom svoje pjesme pjevaše…kristalne iskre razbiše se, svjetleše kod mene. Ne bijaše iskonska ljepotica, nigdje dobra vila. Negdje u otadžbini sviju sa malom košaricom na ruke, sakupljaše susrete i rastanke,- stvoriše sa njima ptice bola i čežnje,- koje cvrkuću po grančicama duše. A duša ne može uopšte bez njih… Dobra vila bila se pretvorila u ljubav. 94. PRVI SNIJEG U TIRANI Ona stigoše drhtajuća, kao neočekivana. Po krvi su se stvorila kristalna snježna zrnca. Ulice Tirane smanjiše se kao slabi, prljavi psi sa kratkim lavežima. Smeće se približava josh više, zaleđeno još bliže učione i knjižnice. Nestrpljiv ulaz snijega od poluotvorenih vrata kafane. Ja nisam ubacio nalivpero u okvir jedan list bagrema još uvijek zelen objesiše mi se na vrhu pera da bi se spasio od snježnog terora. Jedan pjesnik od najgladnijih u svijetu prelaziše iza stakla obučenih sa ledom tamo s sjevera, nasuprot snijega. Ja činih kao da ne vidjeh ali on hoda unutar mojih očiju tamo preko, nasuprot snijega. Nevrijeme baca na nama svoj bjeli dah, i stoji daleko. Ne usuđuje približiti se. 6. 11.1995. 95. DAHOM TIRANINA ZAGAĐUJU SE MOJE SUDBINE Dahom tiranina zagađujuju se moje sudbine Samo jedan poklič- i duša jeste noć Kuda ići? Glasom jedne godine bez datuma neko me zove - Ostavimo na miru Budućnost. Dahom tiranina zagađuju se sudbine moje 10. 4. 1995. 96. OVO SE DOGODIŠE U MADRIDU Nade imaju oči tragedije u Tirani. Tirana ubija te u Tirani. U Tirani dvije stvari plaču: mimoze i ja. Od tuge, ptice na nebu Tirane. I mene savlada mišljenje: Što bi ja učinio bez Tirane? Ja zbijem noge u Parisu ali nije sirotinjska duša Tirane ja je tražim u Berlinu ali nije crnomanjasti lovorikin dah Tirane. Drugi sumrak i druge krijesnice- Tirana. Mojim nevjernim danima na prstima objesio sam im zapis (amajliju) Tiranu Svako jutro ja idem da Bogu kažem-Zdravo! Ovo dogodilo se u Madridu-ja spavah a Tirana mi brbljaše neshto džabe A to što mi rekoše Tirana, ja vidjeh u snu. I nisam se htio probuditi. 97. TI TUGO MOJA Ti, sa očima svjetla, sa ovim usnama ove ruke, topli poljubac svjetla. Ti, tugo moja tijelom od svjetla. 1979 98. STVORITI OD SREDNJEG VIJEKA Mi nemamo bol? Mi ne poznajemo tugu? A, vi mislite da je lako Stvoriti od tvog srednjeg vijeka Dan Svjetla? Vi smatrate da je lako ? 1979 99. A SADA HOĆU SVJETLO PORED GLAVE... A sada želim svjetlo pored glave Vishe ne podnosim tamu sobe, nemam vremena… Kažem vam: niti sa vama neću više biti. Niti vjetar da stane nad listovima bora Niti zrak… Zurim prema malim, otvorenim, zemnim otvorenim vratima. Nijedno negodovanje na vas, niti jedna ljutnja. Mržnje nijedne Moj bjeg jeste samo moj. Moja smrt samo meni pripada. Vječita tama-meni Niti hoću reći vam da Persefone nema, nema kerbera niti Orfeja… Samo što ja više ne trpim nikako tamu sobe. Hoću svjetlo pored glave. Vidjeti…slušati bleštajuću dušu svjetla U posljednom trenutku Neka dođe Ona-svojim ustima da duva, da ugasi svijeće… 100. PREVIŠE MODERAN JA …previše moderan ja za vaše muzeje…Zarđale srednjovjekovne armature …previše moderan ja. Tragedija je istinska domovina pjesnika, i ja odavno ušao sam u sljedećim tragedijama sloboda. Upaljeni far prije no što je stigla noć. 101. I BEZ FATOSA Na križu skeleta Fatosa ukrstio sam sve nepravde svijeta. Moja sloboda! Dovoljna si mi ti i bez Fatosa. Pripremio: Ali Podrimja |
|
|||||
|
|||||
|
|||||