Evgenij Baratinski: Natpis
| Natpis Pogledaj ovaj hladni lik, Gle: života je lišen, Ali trag strasti minulih S njega se ne briše! Tako, sleđen, bujice bijes Nad bezdnom visi: riku Izgubiv groznu od prije, Čuva pokreta sliku. (1826) *** Moj dar je ubog, i glas nije gromak, No ja živim i na zemlji moje Postojanje nekome drago je: Daleki će ga naći moj potomak U pjesmi mi; svojom dušom biću - Ko zna? – u vezi s njegovom i, kao Što u pokoljenju druga sam našao, U potomstvu štioca naćiću. (1828) *** Čemu vi, dani? Neće zemlja pečalna Prizore da promijeni! Svi su poznati, a ponavljanja stalna Budućnost nudi meni. Zalud se nisi trzala i kiptjela Žureći sa razvojem, Bezumna dušo, ti si prije tijela Izvela podvige svoje. Tvoji zemaljski utisci, to se davno Na krug tijesan svelo, I, među povratnim snoviđenjima tavno Drijemlješ, a tijelo Zja besmisleno u jutro koje grane Da noć smijeni bez razloga, I u mrak noći gdje veče jalova kane - Kruna mog dana praznoga. (1840) *** Sve misli i misli! Bijedni umjetniče Riječi, njen žrecu! zaborava ti nije; Sve je tu, a tu je i čovjek, i svijet, I život, i smrt, i istina bez ičeg. Dlijeto, kist, orgulje! srećan je ko, sklon Sličnim sebi, preko njihove ne krače Međe! Na prazniku svjetskom pjan je on! Ali pred tobom, misli, oštri zrače, Život zemni blijedi, ko pred golim mačem! (1840) Dvije sudbine Mudrosti ljudi je Proviđenje Dalo udesa dva da bira: Il nadeždu i uznemirenje, Il beznadežnost punu mira. Nek u zamamnu vjeruju nadu Svi s neiskusnim umom, orni Za sve, što udes podsmješljiv znadu Tek iz glasina raznozbornih. Nadaj se, mladeži koja vrije! Letite, krila svako ima; Za vas su zamisli najsjajnije I sni plameni u srcima. A vi, sudbinu što iskusiste, Jalovost lasti i vlast jada, Spoznaju bića što prihvatiste Ko mučan udes sebi zadan! Odagonite njin roj zanosni, Proživite život sred gluše, Čuvajte studen, koja spas nosi, Svoje nesklone činu duše. U ravnodušju svome blaženi, Ko mrtvaci u vječnoj kući, Riječima vrača probuđeni Dižu se, zubom škrugućući. I vi, u duši grijući žudi, U bezumnosti njenih obmana, Svak tek zbog nove patnje se budi, Zbog nove boli starih rana. (1840) *** Predrasuda! To je odlomak Davne istine. Hram je pao; A ruševni mu potomak Jezik nije dešifrovao. U njima vijek naš nadmeni, Ne znajući mu lice, goni Naših istina savremenih Oca koji se grobu kloni. Suzdrži svoju mladu silu! Dane njegove ne uzburkavaj, Nego primjerenu mogilu, Kada on usne, pretku svom daj. (1841) Preveo i prepjevao: Marko Vešović |
|
|||||
|
|||||
|
|||||