Tog sunčanog jesenjeg popodneva dječak je odlutao iz svog neuglednog doma u malo polje i dalje u šumu, potpuno neopažen. Najednom ga je obuzeo neki novi osjećaj slobode, sreća zbog otvorenih mogućnosti za istraživanje i avanturu; ipak je njegovo biće, kroz koje je bio prožet duh predaka, bilo naviknuto na nezaboravne poduhvate istraživanja i osvajanja – na bitke čiji su kritični momenti trajali stoljećima i u kojima su pobjednički logori već odavno bili pravi gradovi od kamena. Još od svoje kolijevke, taj duh je pokorio dva kontinenta i prešavši ogromno more sada je zaposijedao i treći, da se na njemu začne i srodi sa ratom i gospodarstvom kao svojim neodvojim naslijeđem.
Dječak, sin siromašnog plantažera, imao je šest godina. Otac mu je u mladosti bio vojnik. Borio se protiv nagih urođenika i pod zastavom svoje zemlje umarširao je u prijestonicu jedne civilizovane rase daleko na Jugu. Ipak, u srcu plantažera koji je vodio povučen život, još uvijek je gorio plamen ratnika; jednom zapaljen, više se nikada nije mogao ugasiti. Otac je volio vojne knjige i slike, te je dječak bio dovoljno upućen kako da načini drveni mač, iako ni sam njegov otac ne bi umio raspoznati o čemu je riječ. Pas mu je sada krasilo upravo ovo oružje s obzirom da je bio sin herojskog naroda, i zastavši tu i tamo na kakvom osunčanom mjestu u šumi, zauzeo bi, pomalo pretjerujući, stav za napad ili odbranu kakav je viđao na bakrorezima do tada. Nepromišljeno, zbog lakoće kojom je potiskivao nevidljivog neprijatelja, napravio je čestu vojničku grešku krenuvši za istim do granica opasnosti, sve dok se nije našao na obali plitkog ali širokog potoka čiji su mu brzaci branili da nastavi tragom letećeg neprijatelja što je vodu preskočio sa nekom nelogičnom lakoćom. No, nestrpljivi pobjednik nije se ovdje dao zbuniti; duh naroda koji je prešao preko mora gorio je neosvojivo u njedrima dječaka i nije se dao ugasiti. Pronašao je mjesto gdje su dvije stijene na dvije obale potoka ležale tako blizu da se jednim skokom mogao naći na drugoj strani, te se vrlo brzo, vitlajući mačem, opet našao za petama zamišljenom neprijatelju vitlajući mačem.
Sada, pošto je bitka bila dobijena, opreznost je nalagala da se vrati u svoj štab. Ali, avaj, poput mnogih moćnih osvajača, i među njima onog najmoćnijeg, nije mogao, zauzdati žeđ za ratom, nit’ pomislit da će sudba kleta najvišoj zvijezdi okrenuti leđa.
Udaljavajući se od obale potoka uskoro se suočio sa još strašnijim neprijateljem: na stazi kojom se kretao, nalazio se, uspravljen na zadnje noge, šiljatih ušiju i sa šapama – jedan zec. Uz vrisak iznenađenja dječak se okrenu i uteče, ni sam ne znajući u kom pravcu, nepovezano dozivajući majku, uz suze, dok se saplitao i dok mu je trnje surovo grebalo nježnu kožu, a srce tuklo od doživljenog straha. Vida pomućenog od suza, bio je izgubljen u šumi. Cijeli sat je lutao kroz zamršeno rastinje, dok naposlijetku, savladan umorom, na leže između dvije stijene, na nekoliko metara od potoka čvrsto držeći igračku-mač u ruci; ovog puta mač nije bio oružje, već sapatnik. Uz jecaje je zaspao. Šumske ptice veselo su cvrkutale tik iznad njegove glave; vjeverice, hitre i okretnoga repa, skakale su sa krošnje na krošnju ispuštajući njima svojstvene zvuke, nesvjesne koliko su ovi bili žalobni, dok se u daljini čula čudnovata, potmula grmljavina, kao da jarebice puštaju zvuke u slavu pobjede Prirode nad sinom onih koji su je nekada davno porobili. Daleko odatle, na maloj plantaži, gdje su bijeli i crni ljudi žurno pretraživali polja i zabrane, srce jedne majke cijepalo se od bola zbog djeteta koje je nestalo.
Prošli su sati prije nego se mali spavač probudio. Hladnoća večeri uvukla mu se u udove, a strah u srce. No, bio je odmoran i nije više plakao. Vođen nekim slijepim nagonom koji ga je tjerao na akciju, probijao se kroz nisko rastinje dok nije izbio na čistinu – sa desne strane se nalazio potok, a sa lijeve uzvišica na kojoj se nalazilo pokoje stablo; nad svim se nadvila turobnost sumraka. Tanka, utvarna izmaglica dizala se nad vodom. To ga je zaplašilo i odvratilo od ideje da pređe na drugu stranu, te se okrenuo ka šumi koja je postajala gušća i tamnija. Iznenada, pred sobom je mogao nazrijeti čudno poveće biće u pokretu, za koje mu se učinilo da je neka velika životinja – pas, svinja, možda i sam medvjed.
Medvjede je viđao na slikama, ali nije čuo ništa tako loše o njima da ne bi potajno želio da se sretne sa jednim. No nešto mu je, iz pokreta, govorilo da nije riječ o medvjedu – bilo je nečeg neobičnog u kretanju životinje, a radoznalost je sustizao strah. Stajao je nepomično svakim momentom prikupljajući neophodnu hrabrost dok mu se tijelo primicalo. Barem to što je bilo pred njim nije imalo one duge zlokobne zečije uši. Njegov um, podložan svakojakim utiscima, bio je polusvjestan činjenice da mu se približavalo nešto što je bar donekle hodalo na čudan, ali poznat način. Prije nego će prići dovoljno blizu čime bi razriješio dileme, on ugleda da prvo tijelo prati još nekoliko istovjetnih. I sa desne i sa lijeve strane. Navirali su sa svih strana, po cijeloj čistini, krećući se ka potoku.
Bili su to – ljudi! Puzali su na koljenima i dlanovima. Koristili su samo ruke, dok su noge vukli za sobom. Pokušavali su se uzdići na noge, ali ti pokušaji su bili uzaludni. Ništa što su činili nije bilo prirodno i ničega sličnog tome nije bilo, jedino su svi do jednog išli u pravcu potoka. Polako su se, ili u parovima ili u manjim grupama, probijali kroz tamu. Poneko bi zastao, pa bi kraj njega prošlo nekoliko njemu sličnih, ali bi opet nastavio svoj put. Desetine, stotine ih je dolazilo, s obje strane, iz dubine tame i činilo se da je crna šuma nepresušan izvor. Činilo se da se cijelo tlo kreće ka potoku. Povremeno bi poneko zastao, ali ne bi nastavio put, nastavio bi da leži. Bio je mrtav. Neki su, kada bi zastali, napravili čudan pokret rukama, podižući ih ka nebu i ponovo ih spuštajući, potom bi sklopili dlanove, otvorili ih ka nebu, nalik ljudima kakve ćete sresti usred molitve.
Samo dijete nije primjetilo sve ovo; to bi učinio tek kakav stariji posmatrač. On je vidio tek nešto više od toga da su u pitanju ljudi koji se kreću ka potoku puzeći poput tek rođenih. S obirom da su bili ljudi, prizor nije bio toliko stran izuzev činjenice da su bili čudnovato obučeni. Slobodno se kretao među njima, hodajući od jednog do drugog i zagledajući im lica sa djetinjom radoznalošću. Lica su bila bijela, povremeno prošarana ili umrljana crvenim linijama. Ovo, kao i činjenica da su se kretali na neobičan, gotovo groteskan, način, učinilo je da se prisjeti klovna koga je prošle godine vidio tokom posjete cirkusu, te mu se oteo i osmijeh dok ih je posmatrao. No, oni su bez prestanka hodili, osakaćeni i obliveni krvlju, ne obazirući se na dramatični kontrast između njegovog smijeha i užasne ozbiljnosti situacije. Za njega je sve ovo bila spektakularna predstava. Očevi crnci ponekad bi puzali na koljenima i dlanovima zarad njegovog uživanja – on bi ih tada pojahao praveći se da su njegovi konji.
Prikrao se jednoj od figura i vještim pokretom joj se popeo na leđa. Muškarac je poklekao, pao na prsa, a potom zbacio dječaka na način na koji bi to zdrav ždrebac učinio. Potom se okrenu licem ka njemu – nije imao donje vilice. Od gornjih zuba do grla nalazio se jarko crveni bezdan sa resama iz kojih su virili komadi mesa i kostiju. Neprirodno isturen nos, nedostatak brade, oštre oči davale su čovjeku lik neke ogromne grabljivice čije su grlo i njedra imali grimiznu boju od krvi plijena. Muškarac je zavitlao pesnicom ka dječaku, te se ovaj, trčeći, sakri iza obližnjeg drveta kako bi ozbiljnije sagledao situaciju u kojoj se našao. Nespretna masa polako se vukla u bolu i odvratnom pokretu niz padinu poput roja velikih crnih insekata ne odajući ni najmanjeg zvuka – u dubokoj, apsolutnoj tišini.
I umjesto da utonu u potpunu tamu, pejsaž nad njima se osvijetlio. Kroz pojas stabala, iza potoka, dopirala je čudna crvena svjetlost, a debla i grane izgledali su poput čipke nasuprot sjaja. Svjetlost je udarila pravo naspram figura koje su se kretale i za njima ostavljala čudovišne sjenke, ocrtavajući jasno svaki njihov pokret po travi. Svjetlost, koja im je padala na bijela lica, ostavljala je crvenilo čineći već postojeće šare i mrlje na licu još istaknutijim. Presijavala se na dugmadima i komadima metala na njihovoj odjeći. Instinktivno, dijete se okrenu ka očaravajućem plamu i poče se spuštati niz padinu sa ovim užasavajućim društvom. Ubrzo je već bio pretekao većinu njih u gomili što i nije bilo tako teško uzimajuć u obzir prednost koju je imao. Stao je na sam početak mase, još uvijek držeći onaj drveni mač u ruci, uzvišeno vodeći marš, usklađujući svoj korak shodno kretanju gomile i povremeno se osvrćući da bi bacio pogled kako se njegove snage ne bi zagubile na putu. Uistinu, takvu pratnju nije imao nijedan vođa do danas.
Unaokolo, po prostoru koji se polako sužavao kako su prilazili vodi, ležali su predmeti, koji u vođinom umu nijesu izazivali nikakve asocijacije: umotano i presavijeno ćebe koje je na kraju bilo uvezano kanapom; tu i tamo poneki težak ranac, polomljena puška – stvari nalik ovima kakve se često viđaju u pozadini trupa koje se povlače u bijegu i po čijem tragu idu lovci. Svuda uz potok, koji je tekao kroz zaravan, tlo je bilo ugaženo konjskim i ljudskim tragovima. Nešto iskusnijem oku ne bi promaklo da tragovi vode u oba pravca, preko tog parčeta zemlje dva puta se prešlo – tokom napada i povlačenja. Prije svega nekoliko sati, ovi očajni, unesrećeni ljudi, u pratnji srećnijih saboraca koji su sada bili miljama daleko, zašli su u ovu šumu u ogromnom broju. Bataljoni koji su napredovali, poput rojeva i u redovima, gotovo da su ga pregazili kada su prošli sa obje njegove strane dok je još spavao. Buka koju su pravili tokom marša nije ga probudila. Ne tako daleko vodili su bitku, ali on nije čuo ni pucnje musketa niti paljbu topova, "gromovitost kapetana i samu viku." Sve je to prespavao, možda tek nešto čvršće stiskajući drveni mač nesvjestan ratničkog okruženja, bezbrižan i dalek od raskoši bitke poput mrtvih koji su položili živote zarad slave.
Plamen iza drveća na daljoj obali potoka presijavao se na zastoru od sopstvenog dima, koji je sada obuzimao cijelo područje. Zavojita linija izmaglice prerasla je u zlatnu paru. Voda je isijavala crvenu boju koja se, takođe, bila nahvatala i po stijenju što je izbijalo iz njenog toka. Bila je to krv; oni, manje povrijeđeni, ostavili su je svuda pri prelasku. Po tom istom stijenju, dijete je sada hodalo opreznim korakom u pravcu vatre. Pošto je prešao na drugu stranu, osvrnuo se i bacio pogled ka onim koji su ga pratili. Prethodnica je prilazila potoku. Oni jači već su preko ivice zarili glave u vodu. Trojica ili četvorica nepomičnih, činilo se, nijesu ni imali glavu na ramenima. Ovaj prizor je učinio da se dječakove oči širom otvore u čudu, čak ni njegov otvoreni um nije mogao prihvatiti ovakav životni fenomen. Pošto su utolili žeđ, ljudi nijesu imali ni snage da se odmaknu od obale, niti da glavu drže iznad same vode. Davili su se. U pozadini, na čistini, bilo je isto onoliko bezobličnih figura pod njegovom komandom koliko i kada je posljednji put bacio pogled, samo što se sada nijesu sve kretale. Mahnuo je kapom kako bi ih ohrabrio i uz osmijeh oružjem pokazao ovom čudnom izgnaništvu u pravcu svjelosti – ka plamenom stubu.
Ubijeđen u vjernost svojih snaga, zašao je u šumu, u svom njenom crvenom sjaju, preskočio neku ogradu i pretrčao preko polja, osvrćući se sa vremena na vrijeme kako bi koketirao sa svojom sjenkom, te se ubrzo našao pred ruševinom u plamenu. Pustoš svud unaokolo! U divljem sjaju plamena nije se naziralo išta živo. Nije ga to brinulo; prizor ga je zadivio, i zaigrao je radosno oponašajući plamene jezike. Trčkarao je okolo prikupljajući sve što bi moglo gorjeti, ali sve što bi pronašao bilo je isuviše teško za baciti u plamen sa udaljenosti koju je nametala vrelina. U očajanju, bacio je svoj mač u znak predaje nadmoćnim silama prirode. Njegovoj vojnoj karijeri bližio se kraj.
Mijenjajući mjesto na kome je stajao do tada, za oko su mu zapale štale i ambari koji su se činili neodoljivo poznatim, kao da ih je nekada sanjao. Stajao je, i posmatrao ih u čudu, sve do momenta kada se cijela plantaža zajedno sa obližnjom šumom okrenula oko svoje ose. Njegov mali svijet se zaokrenuo; strane na njegovom kompasu bile su okrenute naopako. Prepoznao je svoju rođenu kuću u plamenu!
Nekoliko trenutaka stajao je nepomičan pred silom otkrovenja, a onda je posrćući optrčao polukrug oko kuće. Tamo je, sa druge strane, pod sjajem plamena, ležalo tijelo žene – lica okrenutog ka nebu, ispruženih ruku u čijim dlanovima je bilo iščupano busenje trave. Odjeća je bila uneređena, duga tamna kosa zamršena i umrljana krvlju. Veći dio čela bio je raznijet, a iz proreza je virio mozak, koji se slivao niz sljepočnicu u pjenastoj masi prošaranoj crvenim balončićima – granata je učinila svoje.
Dječak načini pokret divalj, neodređen pokret svojim malim rukama. Ote mu se niz neartikulisanih i neopisivih krika – nalik onima koje ispuštaju majmuni ili zvuku živine – bio je to nagao, bezdušan i bezbožan krik na jeziku samog Nečistog. Dijete je bilo gluvonijemo.
Stajao je nepomičan, usne su mu podrhtavale, a pogled padao po prizoru razaranja.

1891.

Prevod: Danilo Leković