ARS br.1-2 god.2009

U radu Silvije Plat i u njenom životu elementi patološkog su duboko ukorijenjeni i teško im se suprotstaviti, da gubite nadu ako krenete u potragu za opštim principima, pravim uzrocima, primjenama, ili lekcijama. Njenu sudbinu i teme teško je razdvojiti i jedno i drugo užasni su na jedinstven način. Njen pjesnički opus je brutalan, kao udarac pesnicom; a ponekad sobom nosi neki zloćudni osjećaj. Književna poređenja su moguća, odjeci povremeno vibriraju, ali sa kim se ona može porediti po duhu, sadržaju, temperamentu?

Određeni okviri njene destruktivnosti sugerisani su od strane kritičara. Možda je to što je rođena kao žena doprinijelo izuzetnoj patnji njenog bića, žena čiji je pregršt obevaza položen preko osnove njene genijalnosti, ambicije i teške mentalne nestabilnosti? Ili ključ za ovu priču nalazimo u godinama u kojima je odrastala, u vremenu kada je bila na koledžu-ima li u ovoj postavci neke osnove za priču? Možda; ali ja osjećam u njenom biću poseban nedostatak nacionalnih i lokalnih korijena, posebno u njenoj poeziji, što pripisujem stranom porijeklu, i sa očeve i sa majčine strane. Ona ga je dobila i prihvatila kao teret, ne kao dar; ali, postojalo je u njenom životu i odvajalo je od onog što nije bila. Otac joj je umro kada je imala osam godina i taj događaj je važan, središnji u njenom životu. Ipak, ovaj dio njene istorije koji je najinteresantniji je tako oprljen ozlojeđenošću i gorčinom da nam ga je teško zamisliti samo kao prekinutu ljubav.

Bez obzira na svu dramatičnost koja nam je poznata iz njene biografije, posebna nepristupačnost u vezi sa Silvijom Plat se nameće. Sudbina tako žestokog samodefinisanja ne približava nam uvijek osobu; teži, što je vjerovatnije, da pozove ikonografiju, da zaledi naše pretpostavke i odgovore. O njoj se govori kao o “legendi“ ili “mitu“-ali što to znači? Silvija Plat imala je raskošan talenat, samouništen u tridesetoj godini, koji je, bez sumnje, učinio jednom od najinteresantnijih pjesnikinja u američkoj književnosti. Kao događaj ona je u kategoriji Harta Krejna, Skota Ficdžeralda, i Poa, prije nego Emili Dikinson, Marijan Mur, ili Elizabet Bišop.

Obrisi njene prirode su čudni, posebno iskazivanje prkosnih i značajnih sposobnosti, njen osjećaj prevlasti, zanatska sposobnost i pripreme koje je gotovo skromno i sigurno uz puno napora gradila kao osnovu za veliku ambiciju. Rođena je u Vintropu, Masačustec. Roditelji njene majke bili su Austrijanci; njen otac bio je Njemac, rođen u Poljskoj. Bio je profesor biologije, specijalista, između ostalih oblasti, za uzgajanje pčela. (Neodređena opasnost i slatkost pčelinje košnice-totemska, amblematična za kćerku.) Njen otac je umro i porodica se preselila u Velesli, Masučustec, gdje su živjeli sa njenim djedom i babom po majčinoj strani. Majka je počela da radi kao učiteljica, a kćerka da pohađa državne škole i kasnije Smit. Kao studentkinja Platova je bila sjajna i čini se da je pokušala da bude najbolja u svemu što joj je život ponudio - učenje, kuvanje, jahanje na konju, pisanje, majčinstvo, domaćički poslovi. Čini se da u njenom karakteru nije bilo praznog sloja ili šava ostavljenog za krize, nesposobnost, odbijanje.
      
Rana dramatična smrt obezbjeđuje osobi, u književnom smislu, stvaran život, pulsirajuću biografiju. Pojednici otkrivaju da su u svojim školskim danima poznavali žestoke, uznemirujuće genijalce, puka bliskost postaje izazov, i kratak život predmet je sjećanja od kojih nemamo posebne koristi. Silvija Plat ne postaje bliža, ne sija jasnije. Pjesme su slijedile za pjesmama, ostavljale svoje posebne iskaze, i za najveći broj njih, ono što je sama pjesnikinja govorila nameće se kao višak. Nijesu nam ostala sva njena pisma, a ona koja je napisala tokom posljednje godine svog života nastavljaju da nas proganjaju, u slučaju da su bila upućena osobama sa kojima je imala blisku, iskrenu vezu koja pismo može učiniti dirljivim, iskrenim iskazom osjećanja. Pisma ili odlomci samo, koje smo do sada pročitali, iskazuju se kao minimalna, jednolična, bezlična, kao prikaz nedostatka njene istinske bliskosti primaocu koja prevazilazi sva naša očekivanja. A. Alvarez je u knjizi “Divlji Bog“ odao najveću počast nekoj živoj osobi koju je poznavao. On je uzdržan, izuzetno poznaje poeziju Silvije Plat, i duboko je dirnut patnjama iz njenih posljednjih dana i trenutka kada je izvršila samoubistvo.

Kao Fulbrajtova stipendistkinja Silvija Plat je boravila na Univerzitetu u Kembridžu. Upoznala se i kasnije udala za istaknutog pjesnika Teda Hjuza, i nakon što su jedno vrijeme proveli u Americi, vratili su se u Englesku da tamo žive. Njena prva zbirka pjesama, “Kolos“, objavljena je 1960. godine, iste godine kada je rođena njena kćerka Frida. Godine 1962. rođen je sin Nikolas, i tada je život postao težak i uznemirujući, osim što je mogla da piše pjesme koje su kasnije izdate pod nazivom “Prelaženje vode“. Nakon razlaza sa mužem vratila se u London gdje je sa dvoje male djece živjela i pokušavala da radi sasvim sama u oskudno namještenom stanu tokom jedne od najhladnijih zima u dvadesetom vijeku. “Stakleno zvono“ objavljeno je pod pseudonimom*  prije nego što je umrla, februara 1963. godine. U tim posljednjim, hladnim mjesecima života, posjetila ju je, poput kakvog iščekujućeg znaka, gotovo halucinirajuća kreativnost iz koje su nastale nevjerovatne pjesme objavljene u “Arielu“ i, nešto kasnije, u zbirci “Zimsko drveće“.

Kreativni impuls nije stigao s neba, već iz grotla pakla. Ipak, tako je moćna njena umjetnost da čitalac osjeća uznemirujuće iskušenje dok čita stihove koji raznose... Njene pjesme su o smrti, bijesu, mržnji, krvi, ranama, posjekotinama, deformitetima, pokušajima samoubistva, ubodima, groznicama, operacijama - mogućnost kompromisa između čitaoca i stihova nije moguća u slučaju Silvije Plat. Utjehu ne donosi ni sopstveno iskustvo koje proživimo čitajući pjesme, jer one su žive, ispunjene bolom, uzbuđenjem; radost će vas satrijeti, potpuno savladati dok osjećaj savršenstva deskriptivnog jezika prevazilazi oklijevanja duha.
      
Postoje i pjesme o djeci, njenoj djeci, koju je veoma voljela. Pa ipak, ’dijete’ i ’beba’ kao puke riječi često su dovedene u vezu sa slikama bola i smrti. Mnoge od pjesama su tirade, iskazane neočekivanim intenzitetom elokvencije i strasti da vam oduzimaju dah. Ona, pjesnikinja, zastrašujuće je prisutna svo vrijeme. Orestes bjesni, ali Ahil živi gotovo do svoje sedamdesete. Silvija Plat je, ipak, heroina i autorka; kada se zavjesa spusti, njeno mrtvo tijelo ostaje na pozornici, žrtvovano u svrhu zapleta koji je sama osmislila.
      
Rijetko kad, bar u svom radu, ona ostavlja utisak ’fine osobe.’ U njenom slučaju nema mistične i šizofrene nejasnosti, maglovitosti. Nema sanjalačkog gubitka konekcije, nema maničnog zastoja, nestrpljivosti, i nedostatka pjesničkog prosuđivanja. Ona je, umjesto toga, sva pretvorena u snagu, ego, nagon, izdržljivost - ipak, na neki način je ludački skoncentrisana, zbunjujuća. Gnušanje je veoma jako u njenoj prirodi, ali njeno suočavanje sa raznim stvarima karakteriše i klasična surovost, svirepost i nemogućnost da izgubi dostojanstvo. Zato je njena vizija moćnija i čistija od silne raskalašnosti drugih pjesnika iz njenog perioda.

Ona je sposobna za sve, to dobro znamo. Alvarez nas podsjeća koliko je za njenu prirodu tipična jedna scena iz “Staklenog zvona“ u kojoj se spušta niz skijašku stazu iako ne zna da skija; sjeća se kako je bila neobuzdana sa konjima i dodaje da je jednom, prije konačnog pokušaja samoubistva, namjerno autom skrenula sa puta u samoubilačkom pokušaju.

Nije nesmotrenost ono što Silviju Plat čini tako strašnom, već destruktivnost koju je ispoljavala prema sebi i prema drugima. Njena majka je rekla kako “Stakleno zvono“ predstavlja “tipičan primjer nezahvalnosti“ a mi se samo možemo čuditi njenom očekivanju bilo čega drugog. Za djevojku u romanu, prema istinskom nizu događaja koji su nam poznati, ego se dezintegriše a zagušujuća povučenost je tako ekstremna da samo smrt, a nakon što u tom pokušaju ne uspije, elektro šokovi, mogu donijeti neku vrstu olakšanja. Ljudi koji pate na ovaj način, teško da u svojim glavama mogu naći mjesta za patnje drugih i kasnije kao da uspijevaju da prežive svoje sopstvene muke samo brisanjem bliskosti sa drugima. Ali ako i u sjećanju, jer “Stakleno zvono“ je napisano deceniju nakon što su se događaji završili, Silvija Plat ne pita za cijenu.

Naziru se tragovi paranoje u njenom romanu i u njenoj poeziji. Osoba koja se u pjesmama nazire je bez milosti, ona nam prijeti, zatočena u žestokim, silovitim slikama. Ako ona, kao što su to mnogi primijetili, ne osjeća sažaljenje prema sebi, ne okreće se samokritici ni samoanalizi. To je ozlojeđen svijet kroz koji provijava, vlažan dah osvete. “Stakleno zvono“ je, čini se, realističan prikaz njenog pokušaja samoubistva u ljeto prije završne godine na Smitu. Ali, roman je i o ludilu, i to ga odvaja od njenih pjesama. U pjesmama smrt je postupak, mogućnost, gest, dovoljan sam za sebe, nemotivisan, neispitan.

“Stakleno zvono“ počinje sljedećom rečenicom, “bilo je to jednog čudnog, sparnog ljeta, ljeta kada su pogubili Rozenbergove.“ Rozenbergovi nijesu dio priče i njihovo pominjanje je dar inteligencije osobe koja se pita da li patnje usamljenog bića mogu imati opšti značaj. Takođe, sa njenim tajnovitim prepoznavanjem veza različitog tipa (zvuk, osjećaj), i njenim pjesničkim uređivanjem materijala, pogubljenje Rozenbergovih i šok tretmani na kraju knjige imaju metaforičku, ako ne i realističku vezu. Na kraju, Rozenbergovi za Silviju Plat predstavljaju samo smrt. “Nijesam mogla da prestanem da se pitam kako bi to bilo da vas žive sprže, čitavom dužinom nerava.“

Nakon ljeta provedenog u Njujorku, djevojka se vraća u Masačustec i ludilo počinje da je obuzima. “Dvadesetijednu noć nijesam spavala. Razmišljala sam kako najljepša stvar na svijetu mora da je sjenka, milion oblika koji se pomjeraju, tmina na kraju slijepe ulice. Sjenka u fiokama pisaćeg stola i u ormanima i koferima, sjenka pred kućama i drvećem i kamenjem, sjenka u pozadini ljudskih očiju i osmjeha, milje i milje sjenki, na noćnoj strani zemljine kugle.“

Čin samoubistva je čin očajanja, zahtjev za oslobođenjem, ali nije moguće ignorisati način na koji se on graniči sa zadovoljstvom i trijumfom u djelu Silvije Plat. U “Staklenom zvonu“ ona razmišlja o tome kako da u kadi razreže vene na rukama i zamišlja kako bi voda bila “drečavo crvena kao krv,“ što je slika koja se u njenim kasnijim pjesmama često javlja. Kada shvati da to nije sposobna da uradi ona ipak želi da, vježbe radi, prospe malo krvi. “Onda sam osjetila kratkotrajno, ali veoma jako uzbuđenje, i svjetlucavi potok krvi pojavio se na ivici posjekotine. Krv koja se, poput voćke, tamno grušala, slivala se niz članak u kupicu moje kratke lakirane čizme.“

Ovaj odlomak i drugi, mnogo bolji, u njenim pjesmama, prikazuju um u stanju osjećajne nakaznosti, traganje za bolom kao za smrti, jezivo lucidnu kontemplaciju o osakaćenju duše i tijela. U pjesmi “Tatica“ ona piše,

U slučaju Silvije Plat predavanje bolu i traganje za bolom je aktivno, žestoko, ozbiljno, nikako nalik svinburnovskom načinu neobične i zadirkujuće degradacije. Iza svakog raspoloženja nazire se bijes - koji mu je uzrok mi ne znamo, čak ni u romanu u kome je scena otvorena i eksplicitna. U nekim pjesmama, bijes je manevarski upućen ka njenom ocu, u drugim manje jasno, ali intenzivnije, ka mužu.

Pokušaj samoubistva, kada su je spasili uz puno sreće i sasvim slučajno, veoma je uznemirujući u detaljima. Djevojka silazi dolje u hladan, vlažan ugao podruma, koji je isprepletan paučinom. Tamo se zavlači iza starog panja i guta pedeset pilula za spavanje. Osjećaj lišenosti, tmine, memljivosti, nepodnošljive truleži i jeze prisutan je jer doprinosi ružnoći i boli. “Morali su da me zovu i zovu/I da sa mene skidaju crve što bili su poput ljepljivih bisera.“ (“Ženski Lazar“)

U stvarnom životu došlo je do policijske potrage, naslova u novinama, otkrivanja prazne bočice ljekova; bilo je dramatično, nezaboravno. Silviju Plat su našli, poslali u bolnicu, podvrgnuli je šok tretmanima, i “stakleno zvono“ pod kojim se gušila bilo je konačno podignuto. Roman po vrijednosti nije jednak pjesmama, ali je lišen velikih grešaka i autorku oslobađa osjećaja sramote. Možda konačan napor nije bio učinjen ali je ograničavajući više u svojim namjerama nego u načinu na koji je predstavljen. U romanu se osjeća hladan, neprijateljski humor. Mi saosjećamo sa junakinjom zbog njenog napornog suočavanja sa svim i zbog mučenja kroz koje je prošla. Patnja je opisana manje ili više empirijski, kao da je sasvim prirodna, i sažaljenje vas obuzima dijelom i zbog toga što je ona tako nemilosrdna i neosjećajna po pitanju sopstvenog života.

Autobiografski roman “Stakleno zvono“ napisan je ogoljelim, akademskim stilom pedesetih godina, pa ipak stav, distanca, i bolna bezbrižnost obojeni su dubokim odsustvom osjećanja. Zadovoljstva i sentimenti mladosti, želja da vas pozovu na matursku veče na Jelski univerzitet i gubitak nevinosti, prilično su nerealni dio scenarija o dezintegraciji, ljutini, i perverznoj ljubavi prema užasnom. Zavođenje Ester Grinvud, kako je ime junakinje, nazaboravno je groteskno i na određen način tmurno odgovarajuće. Taj čin vodi do opasnog, dugotrajnog i veoma neobičnog krvarenja. Krv je za autorku ovog romana opsesija; ona krvari tako obilno da mora zatražiti medicinsku pomoć. Prilično nemilosrdno ubjeđuje mladića da plati račun kod ljekara kako bi se, na određen način osvetila za ono što je učinio, iako je i sama sa jednakim žarom podijelila iskustvo.

Užasne teme, povlačenje u sebe, bol, krv, bijes, zaluđenost gnusnim, sve to nalazi svoje mjesto u “Staklenom zvonu“. Ali se, na određen način, nameće lagano, s oklijevanjem. Više je žestine u pjesmama u zbirci “Ariel“. Zaista, proslavljena pjesma “Tatica“ predstavlja jedan od najzlobnijih portreta koji se u književnosti može pronaći.

Samoubistva su veoma česta, ali ljubav prema smrti i pravo uživanje u njoj rijetko se osjećaju. Hart Krejn, Virdžinija Vulf, kao i mnogi drugi, izvršili su samoubistvo. Neki vjeruju da se čak i Safo bacila sa stijena u more. Mi razmišljamo o ovim samodestruktivnim činovima kao više ili manje iznenadnim, shvatamo ih kao kulminaciju nepodnošljive depresije koja sobom donosi osjećaj bezvrijednosti ili beznadežnosti, očajanje koje ne može prestati.

Neki od dnevničkih zapisa Virdžinije Vulf napisani svega nekoliko dana prije njene smrti, imaju u sebi blistavi prezir koji prepoznajemo u pjesmi “Lezbos“ Silvije Plat:

Ova pjesma napisana je u posljednjim danima života Silvije Plat i ja ne znam da li je ili ne zasnovana na nekom stvarnom događaju. Pretjerana žestina jezika, značajna sama po sebi, kao da dolazi iz uma koji juriša ludačkom brzinom, ali ipak zadržava nevjerovatnu kontrolu nad jezikom, zvukom, ritmom, metaforama, sasvim suprotnu ludilu.

U jednom od dnevničkih zapisa Virdžinije Vulf očitava se isto nestrpljenje: “One su napuderisane i našminkane, te obične, male drolje... A onda kod Fulera. Debela, elegantna žena u crvenoj lovačkoj kapi, biserima, kariranoj suknji, koja jede kremaste kolače. Njen ofucani sluga takođe ih trpa u sebe... Odakle potiče novac kojim se hrane ovi debeli puževi balavci?“

Ljutina i prezir. Ipak, kada svane taj dan za Virdžiniju Vulf, muka bolesti kao da nestaje i ona, depresivna, samo osjeća potrebu da se izvini i zahvali. U pismu koje je ostavila mužu piše: “Najdraži, sasvim sam sigurna da ponovo počinjem da ludim. Osjećam da ne možemo opet izdržati jednu od ovih groznih situacija... Ne mogu više da se borim. Znam da ti kvarim život, da bi bez mene mogao da radiš.“ Napunila je džepove kamenjem i utopila se u rijeci.

Za Silviju Plat samoubistvo je performans. U pjesmi “Ženski Lazar“ samoubistvo se opisuje sa bijesnim, samouvjerenim ponosom. Ona se ne izvinjava, ona se ne boji. Samoubistvo je potvrda moći i snage ličnosti, a ne njene slabosti. Ona nije jadna životinja koja se krije, predaje; umjesto toga ona je jaka, zastrašujuća, opasna:

Povremeno, kao u završnim riječima pjesme “Posljednje riječi,“ ljubav prema kući i uništenje povezane su u jedno:

Preokupiranost tijelom u trenutku smrti u pjesmama Silvije Plat podsjeća me na Mišimu: ipak, Platova nam dočarava tijelo nakon smrti, a Mišima njegovu spremnost da se preda smrti. U slučaju oba samoubistva taj čin se prihvata kao korist, snaga koja pomaže definisanju, čist skok. Ponekad se čak smatra lijepim, “potpunim i čistim kao što je plač djeteta.“

Okolnosti njenog samoubistva u Londonu, očekivanje da će dadilja doći rano ujutru da joj pomogne oko djece, činjenica da je znala da se čovjek koji živi u stanu ispod nje budi rano, papir sa doktorovim imenom i brojem telefona, sve ovo navelo je Alvareza da spekuliše kako Platova ipak nije željela da se ubije. Igrala je partiju sa smrću, igrala i izgubila.

Samoubistvo se, u tom pogledu, smatra pozivom u pomoć, pozivom koji se ne može izreći na običan način. Ipak, njenu nerastumačivu temu ne predstavlja smrt, već opsesija smrću. Mučenje, osakaćenje i destrukcija nude se kao interesantni sami po sebi, bez ikakve sugestije da predstavljaju ’problem.’ Mišima je pokušao da dekoriše svoju smrt idejama nacionalne politike koje su, naravno, bile smiješna fantazija. Silvija Plat kao da je uvijek opisivala svoju samodestruktivnost kao rezveseljujući čin prezira.

Možda vrijedi sjetiti se da su pjesme o samoubistvu prije nego o smrti iščekujuće poricanje svakodnevnog života. Ova neobičnost je gotovo neiscrpna, i pjesme raskidaju sa univerzalnom temom o prolasku vremena, truljenju tijela, sjedinjenja sa Bogom, što su momenti do tada pripisivani smrti u engleskoj pjesničkoj tradiciji. Ideja o oduzimanju sopstvenog života, senzualnost tog čina, njegova dramatičnost, predznanje bazirano na drugim pokušajima, ne može ispasti ništa drugo do nakaznost, dekadentnost. Želja za smrću koja u stopu prati život, ako postoji, neka je vrsta prirođenog pozdrava silnim i zakučastim naporima da se preživi. Jedno je sa stalnom prinudom da sa baci, prereže sebi grlo, progutaju tablete, udahne plin.

Samoubistva pripadaju onima koji su posebna grupa, tehničari, planeri, zavjerenici. En Sekston dijelila je istu želju, i njena proza i pjesma posvećeni Silviji Plat su čudni, samouvjereni, usputni i osjetljivi, kao kada neko priča anegdotu a boji se da bi ga ko drugi mogao prekinuti. O Silviji i sebi pričala je kao o “trgovkinjama smrću,“ sa velikim uzbuđenjem govorila je kako su “o smrtima diskutovale u baru hotela Ric u Bostonu.“ Osjetite vazduh, zamislite scenu, kaže ona, “pričale smo o smrti sa ekstremnim intenzitetom, obje privučene poput mušica koje lete ka velikoj električnoj sijalici. Zadojene tom idejom!“ Radost takvog diskursa žalosti, sjaj u oku nas užasava. En Sekston pokušava da u pjesmi objasni posebnu brigu prema načinu izvršenja samoubistva koji dominira sviješću samoubice:

Samoubistvo je samo jedna od potresnih tema u djelu Silvije Plat. Postoji i fascinacija bolom i oštećenjem i bijesom; ona je iskreno pronicljiva, žestoka i veoma hladnokrvna posmatračica. Za jednim stolom na brodu je slijepac koji pokušava da dohvati svoju hranu. “Njegovi prsti bili su kao nosevi lasice. Nijesam mogla da prestanem da gledam.“ Svijetlo crvena boja makova i tulipana postaje krvava i zastrašujuća. Pokloni se ne primaju lako. Kada posiječe prst u kuhinji, nastaje pjesma “Posjekotina“ sa svojom skamenjenom preciznošću:

Da li pjesmu “Tatica“ treba prihvatiti kao neku vrstu eksorcizma, divljeg dramskog monologa prevarene koja vrišti zbog izgubljene ljubavi?

Njen otac je umro nakon duge bolesti, ali nema žaljenja za njegovim izgubljenim životom. Umjesto toga on nije običan pokojnik; on je ubica:

Udruživanje njenog bola sa bolom Jevreja u Evropi dobro je imenovano od strane Džordža Stajnera kao “suptilna krađa.“ Otac nije ubio nikog i “debelo crno srce“ je zapravo njeno. Kako je moguće tugovati dvadeset godina za nekim ko je bio tako zao i čudovištan kao što tvrdi da je njen otac bio? Ali čak i stranci, čitav grad, uključeni su u kažnjavanje njenog oca i to se nameće kao najsarkastičnija i najneplemenitija misao od svih:

Ona insistira da je žrtva, uboga i bijela. Jevrejka, sa lijepim crvenim srcem. Ali, ona je opasna i osvetoljubiva žrtva: “Herr Bože, Herr Lucifer. Čuvajte se. Čuvajte.“ “Tatica,“ pjesma sa hipnotičkim ritmom, svojom sramotnom oštrinom, jedna je od najpopularnijih i najbolje poznatih pjesama Platove. Ne možete je pročitati a da ne zadrhtite. Gotova je, završena, savršena. Sva mržnja u vašem srcu nalazi u njoj svoju zlu nepomirljivu muziku - Kraljica noći.


A što je sa njenom ljubavi prema djeci? Nije li ta ljubav olakšavajući aspekat svega? U njoj je toplina i čak radost. Dječak i djevojčica su “dvije ruže,“ osmjeh djeteta je “nađeni novac.“ Ali djeca se javljaju i u slikama destrukcije. U “Ivici“ žena koja je dovršena privija nazad u tijelo svoju djecu kao latice:

Osmjeh djeteta je “kuka.“ Postoji pjesma o deformitetima do kojih dolazi zbog talidomida. U “Smrti & Kompaniji,“

Kako da shvatimo pjesnikinju tako ambicioznu i osvetoljubivu, tako brilijantnu i svjesno ranjivu? Kako možemo prosuđivati o takvom osjećaju lične izdaje, takvom bijesu, i tako deformisanim strastima? Njeno djelo je nadmoćno; u književnom smislu je neodoljivo. Odvažnost, vještina, žestina. Ona nas šokira i uzbuđuje. Zvala je svoje posljednje pjesničke nalete tipično užasnom frazom, “mlaz krvi.“

Kada je došlo vrijeme osvojila je sve - pjesmama, koje su polako i pažljivo napisane, dugom ambicijom, učenjem, desetkama, članstvom u društvu Phi Betta Kappa, težnjom za perfekcionizmom, arogancijom, ludilom koje se kontrolisalo do jednog nivoa. Samoća koju na tako očaravajući način za nas čuva Alvarez, stan u kome se smrzavala, ledena rana jutra, nezaustavljivo pisanje prije nego što bi se djeca probudila i prije nego što bi mljekar zazveckao bocama mlijeka, muž koji ju je napustio zbog druge; ako postoji “savremen primjer“ imamo ga u ovom slučaju.

U posljednjim nedjeljama njenog života ne postavljaju se pitanja o konfliktu u ženskom biću između zahtjeva femininog i raspinjućeg bolnog nastajanja umjetničkog djela. Svaki umjetnik je ili muškarac ili žena i borba je prilično ista za oboje. Sva umjetnost koja nije zajednička je, može se reći, stvorena kod kuće. Silvija Plat bila je gnjevna. Alvarez je napisao

Pretpostavljam da je to što se ponovo našla sama, iako je to bilo privremeno i svojevoljno, aktiviralo sav bol koji je osjetila nakon očeve smrti: uprkos svemu, osjetila se napuštenom, povrijeđenom, razjarenom i bolnom, često ucviljenom i bespomoćnom kao kad je bila dijete dvadeset godina ranije.

Osjećaj izdaje, mržnje čak, nije je činio slabom, nije se zbog njega žalila, već je postala odlučna i ambiciozna. Bijes ambicije je razasut u svim pjesmama iz zbirke “Ariel“ i u pjesmama na kojima je radila u isto vrijeme, a koje su kasnije sabrane u “Zimskom drveću“. “Kandidat“ je ogorčena pjesma o ulozi žene u braku. U “Sinu bez oca“ ona priča djetetu o odsustvu oca koje će polako izrasti u njegovoj svijesti poput drveta, kao stablo smrti, ogoljeno, munjom udareno, lišeno prave pažnje. Upravo takav je bio njen život na kraju, bila je lišena prave pažnje.

U eksplozivnoj energiji u posljednjih nekoliko mjeseci njenog života, prepoznajem odlučnost da “pobijedi.“ Zaista, ja osjećam, iz dokaza što su ostali u njenom djelu, da je sentimentalno nastojati na insistiranju da je rođenje djeteta pokrenulo njene pjesničke moći. Zašto bi to bila istina? Rođenje djeteta pokreće energiju da se o njima brine i da im se pruži ljubav. Uobičajena opservacija da se žena mora pripremiti da odloži ostali posao na nekoliko godina nakon porođaja čvrsto je zasnovana. Naravno, nije pametno generalizovati i sam učinjen posao, hladnokrvna borbenost, iskazuju nam se sa svake strane. Kada je umrla bila je sama, iscrpljena od pisanja, jadna, ali i pobjedonosna, ostvarena, definisana i prkosna.

Samoubistvo mlade žene sa najvećim umjetničkim darom neizostavno je okolnost najdirljivije i najdramatičnije vrste. Ne možemo istinski odvojiti njen rad od fascinacije užasom i smrću. Dok je Platova bila živa pjesme iz zbirke “Ariel“ čitane su od strane urednika različitih časopisa sa potpunom samokontrolom i rezervisanošću; mnoge od njih su nakon čitanja odbijali. Ne čudi me ovo i sasvim sam sigurna da bi pjesme jednom bile objavljene. Sve, sve se objavljuje. Ono što našu maštu i racio više muči je kako bi nam pjesme o dramatičnom samoubistvu zvučale da je pjesnikinja ostala u životu, da je davala intervjue, javno ih čitala, završila drugi roman, napisala još pjesama.

Interesantno je potruditi se i zamisliti da je Silvija Plat još uvijek živa dok čitamo njene pjesme. I tada bismo ih ocijenili kao sjajne, jednako bi ostavljale utisak o genijalnosti svog tvorca, ali bi bile i nerazjašnjive i promijenjene. Krv, crvenilo, prijetnje, ne ostavljaju bolan utisak na nas. “Hladne praznine nam se primiču: Kreću se strašnom brzinom.“ Što je to? pitamo se. Nesreća, uznemirenost, strah? U “Ivici“ imamo grčku heroinu, Medeju možda, još jednom. “Posljednje riječi,“ izuzetno dobro napisana pjesma:

Lijepa pjesma u kojoj, kako to piše u nekim čitankama, pjesnikinja zamišlja svoju smrt i  kako nakon smrti biva sahranjena u grobu, poput drevne vavilonske boginje ljubavi. “Detektiv,“ proročka pjesma o smrti (ili je u pitanju samoubistvo?) u kojoj nas zamišlja kako postajemo detektivi koji, dok rade na slučaju, sastavljaju komadiće u jednu cjelinu. “Pravite zabilješke,“ piše na kraju pjesme.

U njenim pjesmama postoji preopterećujuća preokupacija smrću i oslobađanjem koja karakteriše religioznu poeziju. Jer zaista, ona je vidjela vječnost jedne noći; osim toga, ona, poput Herberta, uzvikuje “nema kraja?“ Ali ona nije bila religiozna; umjesto toga ona je silovito svjetovna u svojim vječnostima, realistična o životu koji joj bježi iz ruku. Samoubistvo nije bilo neophodnost strastima i veličanstvenosti njenih pjesama; u svakom slučaju, taj čin je ključan, centralan i nezaustavljivo plamti od postignuća. Živjela je od poezije tokom posljednjih godina svog života. Znala je da je ta poezija odlična; osjećamo to. Morala je da bude ozbiljna, posljednja. Zamisliti nekog kako sebi oduzima život u nastojanju da postigne ispunjenje i objašnjavanje namjere takve vrste može se učiniti nepristojnim, uvredljivim do smrti. Pa ipak, nije li logičnije vjerovati da su ljubav, dugovi, loše zdravlje, osveta od veće vrijednosti za ljudsku dušu od kreativnih umjetničkih snaga? Umjetnici su često bili okrutni prema drugima zbog onog što su zamišljali da su prednosti njihovog posla. Surovost prema sebi, kao dovršetak kreacije, teško je zamisliva, posebno za duh koji je tokom života izazivan na samodestrukciju.

Ako je nešto moglo spasiti Silviju Plat to je u njenom životu mogla biti spoznaja o  ličnom postignuću, ostvarenom napornim radom. U časopisu “The Review“, Daglas Dan je napisao: “Silvija Plat bila je jedan od najizuzetnijih umjetničkih talenata ove decenije, ako ne i čitavog vijeka.“ Dobila je lovorov vijenac, nijedan pjesnik nije ga želio više. Ili je možda tačnije reći da ga je zaslužila, a sa odlučnošću da postane istaknuta pjesnikinja stigao je novac i moć, iako previše kasno, i slabiji duhovi uzdrmali su temelje, otpočeli sa sentimentalizacijom njene nevelikodušne prirode i neumoljive ljutine.

Preko hipnotičkih ritmova i zvukova, toka brilijantnih, nazaboravnih slika, intenziteta, što ona to kazuje svojim čitaocima? Da li je to jednostavna sklonost smjelosti, nagrada za odlazak do samog kraja? Svojoj fascinaciji smrti i bolom ona dodaje i osjećaj borbenosti i surove snaga koja u ženskoj poeziji nije postojala do tada. Ona je ranjiva, da, u odnosu prema ocu i mužu, ali tu nije kraj priče. Ja lično ne mislim da za svoj rad nalazi inspiraciju u hladnom ratu, logorima smrti, ili mučnoj potištenosti Ajzenhaurevih godina. Ako je što sigurno, onda je to činjenica da je iskočila iz sopstvenih hronoloških okvira i da ima više zajedničkog sa godinama kroz koje mi sada prolazimo. Nedostatak konvencionalnog sentimenta koji ju je karakterisao, njen destruktivni prezir prema sopstvenoj porodici, propast braka, nagomilani, nemilosrdni bijes, čudnovata beskućnost, fascinacija osjećajima i opijenost smrću, odlučnost da proba sve, iako je svjesna da to neće zaustaviti patnju, niko nije otišao tako daleko kao što je otišla ona.

U njoj nema tragova socijalnog revolucionara, već se vrtoglavo kreće u centru preopterećenog, razdornog vazduha i na poseban način razumije sve što je destruktivno i negativno. Ono što nije dijelila sa mladima svoje generacije je njena intenzivna i savršena umjetnost i način na koji je u nju vjerovala. Tu vrstu religije ona kao da je naslijedila iz nekog starog pruskog korijena koji nosi sjećanje na težak rad, rigoroznost, samonaredbe. Ona je strankinja, izvanzemaljka. Uprkos slikama mora koje su česte u njenim pjesmama, što nije posebno lokalno već više psihološko, teško ju je povezati sa Masačustecom i Novom Engleskom. U njoj nema ničeg jenkijevskog. Bilo je lako ’preći vodu,’ bila joj je strana i nostalgija i osjećajnost kao što je i ona bila samoj zemlji. Bazično i fundamentalno izmiještanje odigralo je svoju ulogu.

Silvija Plat ima izuzetne deskriptivne moći; ispravnost i tačnost koji kombinuju izgled stvari sa zastrašujućom moći njihove zloslutnosti. Nije to ni blizu mikroskopskih opisa iz pjesama Marijane Mur i Elizabet Bišop, onom osjećaju koji ove dvije autorke dijele prema preduzimanju neke vrste dekodiranja, koje vas zatiče novinom onog što se posmatra. Kada pročitate neki od opisa Elizabet Bišop, koji je već sasvim prepoznatljiv i potvrđuje njenu veliku pjesničku nadarenost, shvatate da slični momenti postoje i u djelu Silvije Plat. Ali detalji iz pjesme “Riba“ Elizabet Bišop druge su vrste:

U njihovim pjesmama nikada nijesmo daleko od komičnog duha, od tolerancije i mudrosti, kvaliteta koji nijesu znani ljutitim iluminacijama iz zbirke “Ariel“. Ali, tradicija je jaka u pjesmama Silvije Plat i ukus, takođe, u kontekstu zanatskih karakteristika koje su sasvim savladane i apsorbovane. Nju interesuje preciznost, ona je veoma obrazovana kao i druge dvije pjesnikinje, i karakteriše je odsustvo želje da na bilo koji način bude “prirodna.“ Ona ima moć za vizuelno, što dijelom objašnjava njenu želju za preciznošću i retorikom. Možda je ova žudnja za pojedinostima istinski znak poezije žene u našem vremenu. Na kraju, ono što je nadmoćno, novo, originalno kod Silvije Plat je goruća jedinstvenost temperamenta, zahtijevan duh zaodjenut riječima ali ne i umiren najsuptilnijim razumijevanjem engleske pjesničke tradicije.

Mnogo kasnije nakon što sam pročitala neke pjesme Platove, naišla sam na snimke njenih čitanja koji su nastali prije nego što je umrla. Nikada ranije iz čitanja poezije nijesam naučila ništa, osim ako se odjeća, brada, djevojke, dobro ili loše stanje pjesnika mogu smatrati nekom vrstom znanja. Ali, iznenadilo me je čitanje Silvije Plat. Bilo je to nešto što ranije nijesam mogla ni zamisliti. Ni traga od skromnog, povučenog, duhovitog Vorčestera, Masačustec, Elizabet Bišop; ništa od lakovjerne Pensilvanije Marijane Mur. Umjesto toga, bolne pjesme “Tatica,“ “Ženski Lazar,“ “Kandidat,“ Gorznica od 41,“ bile su ’lijepo’ pročitane, projektovane punim glasom, težinom, savršenom dikcijom, engleskim akcentom, hipnotišućim kadencama, nabrekle i osjetljive, ostvarene i brze, ujednačene i bez suvišne riječi. Siroti zaostali Masačustec bio je izbrisan. “Uradila sam to opet!“ Jasno, savršeno, dok vas direktno gleda u oči. To je tragična priča, po scenama i temama, sasvim originalna i neočekivana.


----------------------
Ovaj tekst objavljen je u knjizi Elizabeth Hardvik Zavođenje i izdaja, iz 1970. godine.
*Viktorija Lukas, prim. prev.
**Prijevod odlomaka iz pjesme „Tatica“: Ljiljana Đurđić.
***Prijevod: Sepčić, "Zlatna knjiga američke poezije", ur. Antun Šoljan, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1980.


Priredila i prevela: Aleksandra Nikčević Batrićević

ARS br.1-2 god.2009